Mises: Kako nastaje inflacija

Europska središnja banka najavljuje povećano tiskanje novog novca kako bi udovoljila željama vlada koje ubrizgavaju novac na svoja tržišta uslijed koronakrize. Što može poći po zlu? Ako je vjerovati Austrijskoj školi, mogla bi nas sve uskoro pogoditi velika pošast, možda i opasnija od koronavirusa. Ta pošast se zove hiperinflacija.

Pročitajte kako je klasičnoliberalni teoretičar i ekonomist Ludwig von Mises opisao inflaciju, kako nastaje i kako se ona razvija (iz knjige "Economic Policy: Thoughts for Today and Tomorrow" koja je skup Misesovih predavanja održanih 1958. na Sveučilištu u Buenos Airesu).

Nema tajnog rješenja financijskih problema vlade; ako vlada treba novac, ona će ga dobiti oporezivanjem svojih građana (ili, pod posebnim uvjetima, posuđivanjem od ljudi koji imaju novac). Ali mnoge vlade, možemo čak reći i većina vlada, misle da postoji još jedna metoda za dobivanje potrebnog novca; jednostavno tiskati novi novac.

Ako vlada želi učiniti nešto korisno - ako, na primjer, želi izgraditi bolnicu - način da se pronađe novac potreban za ovaj projekt je oporezivanje građana i izgradnja bolnice od poreznih prihoda. Tada se neće dogoditi posebna "revolucija cijena", jer kada vlada prikupi novac za izgradnju bolnice, građani su - plativši porez - prisiljeni smanjiti svoju potrošnju. Pojedinačni porezni obveznik prisiljen je ograničiti potrošnju, ulaganja ili ušteđevinu. Vlada, koja se na tržištu pojavljuje kao kupac, zamjenjuje pojedinog građanina: građanin kupuje manje, ali vlada kupuje više. Vlada, naravno, ne kupuje uvijek istu robu koju bi kupili građani; ali u prosjeku nema porasta cijena zbog vladine izgradnje bolnice.

Odabrao sam ovaj primjer bolnice upravo zato što ljudi ponekad kažu: "Razlika je koristi li vlada svoj novac u dobre ili loše svrhe." Želim pretpostaviti da vlada novac od poreza uvijek koristi u najbolje moguće svrhe - u svrhe s kojima se svi slažemo. Jer nije način na koji se novac troši, već način na koji vlada dobiva taj novac, ono što donosi posljedice koje nazivamo inflacijom i koje većina ljudi u svijetu danas ne smatra korisnima.

Primjerice, bez emitiranja novog novca, vlada bi novac prikupljen od poreza mogla koristiti za zapošljavanje novih zaposlenika ili za povišenje plaća onih koji su već u državnoj službi. Tada su ti ljudi kojima su plaće povećane u mogućnosti kupiti više. Kada vlada oporezuje građane i tim novcem poveća plaće državnih službenika, porezni obveznici imaju manju potrošnju, ali državni službenici veću. Cijene se općenito neće povećavati.

Ali ako vlada u tu svrhu ne koristi novac od poreza, ako umjesto toga koristi svježe otisnuti novac, to znači da će postojati ljudi koji sada imaju više novca, dok svi drugi imaju još onoliko koliko su imali prije. Tako će se oni koji su primili novoisprintani novac natjecati s onima koji su prije bili kupci. A budući da nema više robe nego što ju je bilo prije, ali na tržištu je više novca - i budući da danas ima ljudi koji mogu kupiti više nego što su mogli kupiti jučer - za tu istu količinu bit će dodatna potražnja za robom i uslugama. Stoga će cijene težiti rastu. To se ne može izbjeći, bez obzira na to kakva će korist biti od ovog novoizdanog novca.

I što je još važnije, ta će se tendencija rasta cijena razvijati korak po korak; to nije općenito kretanje prema gore onoga što se nazivalo "razinom cijena". Metaforički izraz "razina cijena" nikada se ne smije koristiti.

Kad ljudi govore o "razini cijena", imaju na umu sliku razine tekućine koja se povećava ili spušta prema povećanju ili smanjenju njezine količine, ali koja poput tekućine u spremniku uvijek raste ravnomjerno. Kod cijena ne postoji pojam "razina". Cijene se ne mijenjaju u istoj mjeri u isto vrijeme. Uvijek postoje cijene koje se mijenjaju brže, rastu ili padaju brže od ostalih cijena. Za to postoji razlog.

Razmotrimo slučaj državnog službenika koji je primio svježe isprintani novac. Ljudi danas ne kupuju točno iste proizvode i u istim količinama kao jučer. Dodatni novac koji je vlada tiskala i uvela na tržište ne koristi se za kupnju svih roba i usluga. Koristi se za kupnju određenih roba čija će cijena rasti dok će ostala roba i dalje ostati na cijenama koje su vladale prije stavljanja novog novca na tržište. Stoga, kad inflacija započne, različite inflacije utječu na različite skupine stanovništva. One grupe koje prve dobiju novi novac stječu privremenu prednost.

Kada vlada tiska novac kako bi vodila rat, ona mora kupiti municiju, a prvi koji će dobiti dodatni novac su industrije streljiva i radnici u tim industrijama. Te su skupine sada u vrlo povoljnom položaju. Imaju veću dobit i veće plaće; posao im se kreće. Zašto? Jer su oni prvi dobili dodatni novac. A sada na raspolaganju više novca kupuju. I kupuju od drugih ljudi koji proizvode i prodaju robu koju ovi proizvođači streljiva žele.

Ti drugi ljudi čine drugu skupinu. A ova druga skupina inflaciju smatra vrlo dobrom za poslovanje. Zašto ne? Nije li prekrasno prodati više? Na primjer, vlasnik restorana u susjedstvu tvornice streljiva kaže: "Zaista je čudesno! Proizvođači streljiva imaju više novca; sada ih je mnogo više nego prije; svi oni dolaze u moj restoran; jako sam sretan zbog toga". Ne vidi nijedan razlog da se osjeća drugačije.

Situacija je sljedeća: oni kojima novac dolazi prvima sada imaju veći prihod i još uvijek mogu kupiti mnoge proizvode i usluge po cijenama koje odgovaraju prethodnom stanju na tržištu, stanju koje je postojalo uoči inflacije. Stoga su u vrlo povoljnom položaju. Stoga se inflacija nastavlja korak po korak, od jedne do druge skupine stanovništva. I svi oni kojima dodatni novac dolazi u ranom inflacijskom stanju imaju koristi jer neke stvari kupuju po cijenama koje još uvijek odgovaraju prethodnoj fazi razmjene novca i robe.

Ali postoje i druge skupine stanovništva kojima ovaj dodatni novac dolazi mnogo kasnije. Ti su ljudi u nepovoljnom položaju. Prije nego što im dođe dodatni novac, prisiljeni su platiti više cijene od onih koje su prije plaćali za neke - ili za praktički sve - proizvode i usluge koje su željeli kupiti, dok im je prihod ostao isti ili nije porastao proporcionalno cijenama.

Uzmimo na primjer zemlju poput Sjedinjenih Američkih Država tijekom Drugog svjetskog rata; s jedne strane, inflacija je u to vrijeme favorizirala radnike u industriji oružja i streljiva, dok je s druge strane djelovala protiv drugih skupina stanovništva. A oni koji su pretrpjeli najveće nedostatke zbog inflacije bili su učitelji i svećenici.

Kao što znate, svećenik je vrlo skromna osoba koja služi Bogu i ne smije previše govoriti o novcu. Učitelji su, također, predane osobe koje bi trebale više razmišljati o obrazovanju mladih nego o svojim plaćama. Slijedom toga, učitelji i svećenici bili su među onima koje je inflacija najviše kaznila, jer su razne škole i crkve posljednje shvatile da moraju povećati plaće. Kad su crkvene starješine i škole napokon otkrile da ipak treba podići i plaće tih predanih ljudi, raniji gubici koje su pretrpjeli nisu izliječeni.

Dugo su vremena morali kupovati manje nego prije, smanjiti potrošnju bolje i skuplje hrane i ograničiti kupnju odjeće - jer su se cijene već prilagodile prema gore, dok su im prihodi ostali na istoj razini. (Ova se situacija danas znatno promijenila, barem za učitelje.)

Stoga uvijek postoje različite skupine stanovništva na koje inflacija različito utječe. Za neke od njih inflacija nije tako loša; čak traže i njen nastavak jer su prvi koji od toga profitiraju. U sljedećem ćemo predavanju vidjeti kako ta neujednačenost u posljedicama inflacije vitalno utječe na politiku koja vodi prema inflaciji.

U skladu s tim promjenama koje je donijela inflacija, imamo skupine koje su favorizirane i skupine koje izravno profitiraju. Ne koristim izraz "profiterstvo" kao prigovor tim ljudima, jer ako je netko kriv, vlada je ta koja je pokrenula inflaciju. A uvijek postoje ljudi koji favoriziraju inflaciju, jer prije shvate što se događa nego ostali. Njihova posebna dobit posljedica je činjenice da će nužno biti neravnomjernosti u procesu inflacije.

Vlada može misliti da je inflacija - kao metoda prikupljanja sredstava - bolja od oporezivanja, koje je uvijek nepopularno i teško ide. U mnogim bogatim i velikim državama zakonodavci su mjesecima i mjesecima često raspravljali o različitim oblicima novih poreza koji su bili neophodni jer je parlament odlučio povećati izdatke. Razgovarajući o raznim metodama oporezivanja novca, napokon su zaključili da je možda bolje to učiniti inflacijom.

Ali naravno, riječ "inflacija" nije korištena. Političar na vlasti koji ide prema inflaciji ne najavljuje, ja idem prema inflaciji. Tehničke metode koje se koriste za postizanje inflacije toliko su složene da prosječni građanin ne shvaća da je inflacija započela.

Jedna od najvećih inflacija u povijesti bila je u Njemačkom Reichu nakon Prvog svjetskog rata. Tijekom rata inflacija nije bila toliko važna; upravo je inflacija nakon rata dovela do katastrofe. Vlada nije rekla: "Idemo prema inflaciji." Vlada je novac jednostavno posudila vrlo neizravno od središnje banke. Vlada nije morala pitati kako će središnja banka pronaći i dostaviti novac. Središnja banka ga je jednostavno otiskala.

Danas su tehnike inflacije komplicirane činjenicom da postoji novac čekovnih knjižica. Uključuje drugu tehniku, ali rezultat je isti. Potezom olovke vlada stvara fiat novac, povećavajući tako količinu novca i kredita. Vlada jednostavno izda nalog, a fiat novac je tu.

Vladu u početku nije briga što će neki ljudi biti gubitnici, ne brine se što će cijene rasti. Zakonodavci kažu: "Ovo je prekrasan sustav!" Ali ovaj čudesni sustav ima jednu temeljnu slabost: ne može trajati. Kad bi inflacija mogla trajati vječno, ne bi imalo smisla reći vladama da se ne smiju napuhavati. Ali sigurna je činjenica o inflaciji da prije ili kasnije mora doći do svog kraja. To je politika koja ne može trajati.

Dugoročno gledano, inflacija završava slomom valute; dolazi do katastrofe, do situacije poput one u Njemačkoj 1923. Dana 1. kolovoza 1914. vrijednost dolara bila je četiri marke i dvadeset feninga. Devet godina i tri mjeseca kasnije, u studenom 1923., dolar je bio vezan na 4,2 bilijuna maraka. Drugim riječima, marka nije vrijedila ništa. Nije više imala nikakvu vrijednost.

Prije nekog vremena poznati autor John Maynard Keynes napisao je: "Dugoročno smo svi mrtvi." To je sigurno istina, žao mi je što to moram reći. Ali pitanje je, koliko će kratko ili dugo biti "kratkoročno"? U 18. stoljeću živjela je poznata dama, Madame de Pompadour, koja je zaslužna za izreku "Après nous le déluge" ("Poslije nas će doći poplava"). Madame de Pompadour bila je dovoljno sretna da je ubrzo umrla. No, njezina nasljednica na položaju, Madame du Barry, nadživjela je kratkoročni rok i dugoročno joj je odrubljena glava. Za mnoge ljude "dugoročno" brzo postaje "kratkoročno" - a što dulje inflacija traje, to prije dolazi "kratkoročno".

Koliko kratko može trajati? Koliko dugo središnja banka može nastaviti inflaciju? Vjerojatno sve dok su ljudi uvjereni da će vlada, prije ili kasnije, ali sigurno ne prekasno, prestati tiskati novac i time prestati smanjivati ​​vrijednost svake jedinice novca.

Kad ljudi više ne budu vjerovali u to, kad shvate da će vlada nastaviti i bez ikakve namjere zaustavljanja, tada počinju shvaćati da će cijene sutra biti više nego što su danas. Tada počinju kupovati po bilo kojoj cijeni, što dovodi do rasta cijena do te visine da se monetarni sustav raspada.

Pozivam se na slučaj Njemačke, koju je promatrao cijeli svijet. Mnoge su knjige opisivale tadašnje događaje. (Iako nisam Nijemac, već Austrijanac, sve sam vidio iznutra: u Austriji se uvjeti nisu puno razlikovali od onih u Njemačkoj, niti su se puno razlikovali u mnogim drugim europskim zemljama.) Godinama su Nijemci vjerovali da je njihova inflacija samo privremena stvar i da će joj uskoro doći kraj. Vjerovali su gotovo devet godina, do ljeta 1923. Tada su, napokon, počeli sumnjati. Kako se inflacija nastavljala, ljudi su mislili da je pametnije kupiti bilo što dostupno, umjesto da novac drže u džepovima. Nadalje, obrazložili su da ne treba davati novčane zajmove, već naprotiv, da je vrlo dobra ideja biti dužnik. Tako je inflacija nastavila hraniti samu sebe.

I to je trajalo u Njemačkoj do točno 20. studenog 1923. Masa je vjerovala da je novac od inflacije pravi novac, ali onda su otkrili da su se uvjeti promijenili. Na kraju njemačke inflacije, u jesen 1923., njemačke su tvornice svako jutro unaprijed plaćale radnicima za taj dan. A radnik koji je sa suprugom došao u tvornicu, odmah joj je predao svoju plaću - sve milijune koje je dobio. I gospođa je odmah otišla u trgovinu da nešto kupi, bez obzira na sve. Shvatila je ono što je većina ljudi znala u to vrijeme - da je preko noći, iz dana u dan, marka gubila 50% svoje kupovne moći. Novac se poput čokolade u vrućoj pećnici topio u džepovima ljudi. Ova posljednja faza njemačke inflacije nije dugo trajala; nakon nekoliko dana, cijela noćna mora bila je gotova: marka je bila bez vrijednosti i morala se uspostaviti nova valuta.

U inflacijskom sustavu, političarima nije ništa jednostavnije učiniti nego naložiti vladinoj tiskari da osigura onoliko novca koliko im treba za njihove projekte. Prema zlatnom standardu, zdrava vlada ima puno veće šanse; njezini čelnici mogu reći ljudima i političarima: "Ne možemo to učiniti ako ne povećamo porez."

Ali u inflatornim uvjetima ljudi stječu naviku na vladu gledati kao na instituciju s neograničenim sredstvima na raspolaganju: država, vlada, može sve. Ako, na primjer, država želi novi sustav autocesta, očekuje se da će ga vlada izgraditi. Ali otkud vladi novac?

Moglo bi se reći da je danas u SAD-u - pa čak i u prošlosti, za vrijeme McKinleyja - Republikanska stranka bila više-manje za zdrav novac i zlatni standard, a Demokratska stranka za inflaciju.

Međutim, demokratski predsjednik Sjedinjenih Država, predsjednik Cleveland, koji je krajem 1880-ih stavio veto na odluku Kongresa, odbio je izdvojiti iz proračuna malu svotu - oko 10.000 američkih dolara - za pomoć zajednici koja je pretrpjela neku katastrofu. A predsjednik Cleveland opravdao je svoj veto napisavši: "Iako je dužnost građana podupirati vladu, nije dužnost vlade podupirati građane." To je nešto što bi svaki državnik trebao napisati na zidu svog ureda kako bi ga pokazao ljudima koji dolaze tražiti novac.