"Kad se promijene okolnosti, ja mijenjam mišljenje. A vi?"

Gornji citat, koji svakako daje razloga čitatelju za razmišljanje, vrlo često se pripisuje proslavljenom engleskom ekonomistu iz 20. stoljeća Johnu Maynardu Keynesu. Ne samo laici na drušvenim mrežama, već i ugledni časopisi i portali to su u više navrata koristili u svojim raspravama uvijek pripisujući izjavu njemu. Čak i sami kejnezijanci, dakle ekonomisti koji vjeruju u Keynesove teorije, to rade.

Na primjer, Duncan Green, ekonomist i profesor na Londonskoj školi ekonomije koji inače promiče Keynesove ideje o javnoj potrošnji kao stupu gospodarstva, objavio je 2010. godine članak naslovljen "Venezuela: priča o uspjehu suzbijanja nejednakosti iz Latinske Amerike", istaknuvši kako je Venezuela dostigla prvo mjesto u Latinskoj Americi po jednakosti primanja.

Sedam godina kasnije, kad je postalo cijelom svijetu jasno da je Venezuela ekonomski fijasko, Green je ažurirao svoj članak dodatkom u kojem objašnjava kako više ne misli tako. Pritom je iskoristio upravo gornji citat, pripisavši ga Keynesu. Sada tog članka više nema, izgleda da ga je Green od sramote uklonio. Mnogi koji su još nedavno hvalili režim u Venezueli sada se toga srame, osim Pupovčevih Novosti. Oni su na to ponosni.

Međutim, u Keynesovim objavljenim radovima, novinskim člancima, intervjuima i sačuvanim pismima nema ni traga toj izjavi o promjeni mišljenja nakon promjene okolnosti. Keynes to nikad nije napisao, a nema ni dokaza da je to rekao. Zašto se onda to njemu pripisuje?

Vjerojatno zato što je on svojevremeno bio poznat po tome da je mijenjao mišljenje. U političkim i ekonomskim krugovima čak su kružili vicevi na tu temu, na primjer: "Ako pitate šest ekonomista što učiniti, dobit ćete sedam različitih odgovora. Dva Keynesova." Ili onaj: "Keynes je čovjek koji će sa svakom novom teorijom stvoriti bar tri neprijatelja, među kojima je i on sam".

U novinama je krajem Drugog svjetskog rata objavljena anegdota kako je britanski premijer Winston Chruchill, koji se nije slagao s Keynesovim teorijama, poslao telegram Keynesu sa sastanka s američkim predsjednikom Franklinom D. Rooseveltom, u kojem je pisalo: "Blizu sam tome da se složim s tobom", a da mu je Keynes odgovorio: "Šteta. Baš sam počeo mijenjati mišljenje."

Bio je i slučaj kad se sam Keynes žalio novinarima da su mu pogrešno pripisali promjenu mišljenja - u The Economistu koji je 1933. objavio članak da je "Keynes opet promijenio mišljenje po pitanju zlatnog standarda - sada ga podržava". Keynes je poslao pismo uredništvu tražeći ispravak, tvrdivši da on nikad nije ni bio protiv zlatnog standarda kod mjerenja vrijednosti valute, složivši to na šaljiv način:

"Ispričavam se što vam zauzimam prostor, ali budući da danas u svijetu mnogi cijene one koji nikad ne mijenjaju mišljenje, želio bih kod takvih i ja zaraditi pokoji poen. Naime, na ovoj temi sam među onima koji ga nisu mijenjali."

Dakle, citat s početka ovog članka nije Keynesov iako može opisati ono što je Keynes mislio. Tko je onda originalni autor?

Portal Quote Investigator (QI) došao je do otkrića da ga je prvi koristio jedan drugi proslavljeni ekonomist iz 20. stoljeća - Paul Samuelson.

Samuelson je bio američki ekonomist i nobelovac koji je 1960-ih i 1970-ih bio jedan od najprominentnijih kejnezijanaca u američkom javnom životu. Bio je ekonomski savjetnik dvaju demokratskih predsjednika - Johna F. Kennedyja i Lyndona B. Johnsona. Pisao je kolumne za Newsweek skupa s čikaškim ekonomistom Miltonom Friedmanom, pri čemu su njih dvojica predstavljali suprotstavljena mišljenja i različita rješenja za aktualne probleme.

Samuelson je autor više radova i knjiga iz područja ekonomije, a jedna od popularnijih publikacija bio je priručnik "Ekonomija". Taj je priručnik skoro svake godine doživio novo, prepravljeno izdanje jer bi Samuelson mijenjao teorije kako je dolazio do novih saznanja.

U 1960-ima i 1970-ima inflacija je zbog povećane javne potrošnje i uzleta socijalističkih politika bila značajan problem za stanovnike SAD-a. Samuelson je, poput ostalih kejnezijanaca, prihvatio tezu da je inflacija "ne samo neizbježna, već i poželjna; samo treba naći idealnu stopu". U prvom izdanju priručnika Samuelson je predlagao godišnju stopu inflacije od 5 posto, da bi ju u kasnijim izdanjima snizio na 3, a potom na 2 posto.

Associated Press je zbog toga objavio članak "Samuelson bi se trebao konačno odlučiti". U intervjuu na televiziji, u emisiji "Meet the Press", u prosincu 1970. novinar je Samuelsona pitao o tome.

"Kad se promijene okolnosti, ja mijenjam mišljenje. A vi, gospodine?" - odgovorio je Samuelson.

Inače, ta Samuelsonova stopa od 2 posto je i danas ostala poželjna u mainstream politici. To je jedna od onih Keynesovih politika koje su prihvaćene širom svijeta i danas ih većina uzima kao normalne. Njihova je teza da inflacija mora postojati, ali ne prevelika, jer ona pokreće gospodarstvo. Primjerice, Europska središnja banka si je za cilj uzela da godišnja stopa inflacije u Eurozoni mora biti 2 posto ili negdje blizu toga. To im trenutno polazi za rukom.

S njima se ne slažu još samo pobornici austrijske škole ekonomije. Prema Austrijancima, svaka inflacija je loša, pa i ona niska, jer inflacija je skriveni porez, najpodmukliji način kojim država otima zaradu od građana. Po njima, idealna stopa inflacije bi bila 0. Oni smatraju da nikakva javna potrošnja ne gura gospodarstvo naprijed, već ga, naprotiv, koči. Stoga, Vlada ne bi smjela trošiti više od onoga koliko prihoduje od poreza.