Venezuelanski diktator obmanjuje vlastiti narod o navodnom dirigiranom puču, a neki ljevičari u Hrvatskoj ponavljaju njegove fraze.

Bolivarska dijaspora naziv je za najveći val iseljavanja u ovom stoljeću, a odnosi se na ukupno preko 4 milijuna ljudi koji su u periodu od 1999. do kraja prošle godine napustili Venezuelu. Riječ je o 13 posto ukupne populacije ove zemlje koji su odselili uglavnom u druge države Latinske Amerike, prvenstveno Kolumbiju i Čile.

Iseljavanje je počelo ubrzo nakon što je revolucionar Hugo Chavez prvi put pobijedio na izborima. Obećao je blagostanje i bolji život, smanjenje siromaštva, ali sve to na račun bogatijeg srednjeg sloja koje je pogodio povećanim oporezivanjem i otežavanjem rada u privatnom poduzetništvu. Zbog toga su prvih desetak godina iz Venezuele emigrirali pripadnici višeg sloja te oni visokoobrazovani. Odljev mozgova bio je jedan od ključnih okidača za kasniji početak velike ekonomske, a potom i humanitarne krize u zemlji. Kad je konačno došlo do nje nakon pada cijene nafte u 2015. i 2016. godini, zemlju su počeli masovno napuštati i oni siromašniji. Sve je kulminiralo u prošloj godini kad se procjenjuje da je emigriralo oko 3 milijuna ljudi stvorivši najveću imigrantsku krizu u svijetu diljem Južne Amerike. Mnogi su pješačili dugi put do najbliže granice, sa sobom ponijevši samo ono najnužnije.

Tih četiri milijuna emigranata tijekom 20 godina možda najbolje oslikavaju utjecaj "demokratskog socijalizma za 21. stoljeće" kako su svojevremeno Chavezov socioekonomski program nazivali ljevičari diljem svijeta. Da, država se potpuno urušila tek nakon njegove smrti 2013. pa su neki skloni zaključivanju kako je za sve kriva nesposobnost njegovog nasljednika Nicolasa Madura. Maduro definitivno nije najbistriji um, ali on je zapravo samo nastavio istu onu politiku koju je naslijedio. Na kraju krajeva, on je od samog Chaveza izabran za njegovog zamjenika još za Chavezovog života, tako da je teza o Chavezovoj sposobnosti nasuprot Madurovoj nesposobnosti vrlo klimava.

Kako je došlo do humanitarne katastrofe u Venezueli?

Chavezova politika, popularno nazvana čavizam, sastoji se od novog ustava koji je jamčio građanima praktički sve što jedan socijalist može zamisliti - pravo na besplatno zdravstvo, obrazovanje, mirovinu, socijalnu skrb, zaštitu od kapitalističkog izrabljivanja itd. Uveo je 20.000 novih propisa o radu. Država je postupno otkupljivala sve važnije tvrtke u svim sektorima, tako da se jasno provodila pretvorba iz privatnog u državno vlasništvo. Većina tih tvornica je do danas propala, ali najvažnija je industrija nafte od koje je cijela zemlja tijekom Chavezove vladavine živjela. Venezuela ima najviše naftnih izvora u svijetu i dok se nafta dobro prodavala, životni standard je rastao. Chavez je u jednom trenutku uspio prepoloviti siromaštvo i dostići da učitelji imaju plaću gotovo na razini svojih kolega u SAD-u.

Novcem od nafte pokretao je nove javne radove, prvenstveno u građevini, obećavajući svima da će imati "vlastitu nekretninu". Bilo je dovoljno da cijena nafte padne i sve se počelo rušiti kao kula od karata jer se cijeli gospodarski rast bazirao samo na toj jednoj sirovini. Svaka druga industrija bila je već uništena uslijed užasno neefikasnog javnog upravljanja. Venezuela je prepuštena uvozu jer poljoprivrednici su uslijed kontrole cijena izgubili poticaj za rad. A teško je živjeti od uvoza dok imaš jedne od najvećih uvoznih carina u svijetu. Svatko normalan bi u toj situaciju ukinuo uvozne carine, ali ne i socijalistička vlada u Venezueli. Umjesto rezanja državnih troškova, izabrali su zaduživanje pa su tiskali novac. I tako se zakotrljala inflacija koja je na godišnjoj razini prešla milijun posto. Bolivar je postao praktički bezvrijedan papir.

To je ukratko priča o Chavezovom socio-ekonomskom modelu, njegovom prvotnom kratkom uspjehu i onda dramatičnom padu koji se nastavlja rušiti u ponor. Uza sve to, Maduro je usred krize imenovao svoje ljude u Ustavni sud i desetkovao ovlasti parlamenta koji kontrolira oporba. Prošlogodišnje izbore nije priznala gotovo nijedna država u regiji.

U takvoj situaciji režim i dalje okrivljuje dežurnog krivca za sve loše što se dogodi u bilo kojoj socijalističkoj državi, a taj dežurni krivac zove se Amerika. I onda slijede uobičajene etikete: američki imperijalizam, neoliberalizam, fašizam i slično. Svaki oporbenjak je "strani plaćenik" i "lutka Washingtona". Maduro je tako svoga novopečenog protivnika Juana Guaida nazvao fašistom kojeg Washington želi instalirati. Guaido je studirao na američkom sveučilištu i to je socijalistima odmah dalo ideju da je američki igrač i odmah su povukli paralelu s vojnim pučem u Čileu 1973. i Chicago boysima. Također, Amerikance je optužio da ih "zanima samo nafta i zlato u Venezueli".

Uvijek ista priča...

To je njegova priča za njegovu publiku, njegov jedini adut i način kako da zadrži vlast. Ono što je zabrinjavajuće, to je nedostatak zdravog razuma kod dobrog dijela ljevice na Zapadu, koja takve Madurove priče ozbiljno prihvaća kao relevantne. Ozbiljno? Zar nakon svega? Nakon što je 13 posto zemlje emigriralo, na ulicama gradova svakog dana pogine desetak ljudi u sukobima s policijom i vojskom, kriminal je na najvišoj razini u povijesti, inflacija je nezapamćena...Što se još mora dogoditi da priznate kako možda nije to sve djelo zlih Amerikanaca koji, eto, mrze uspjeh Venezuele i njene Bolivarske revolucije?

Radnička fronta je objavila status u kojem izjavljuje podršku Madurovom režimu. Treba ih podsjetiti da to znači podršku državi u kojoj žene više nemaju normalan pristup bolnici kad žele pobaciti, zar je RF protiv pobačaja? Podržavaju državu u kojoj radnici rade za minimalac koji vrijedi 6 dolara. To je ono za što se RF zalaže? Koriste riječ "plutokrati" (plutokracija je, ukratko, vladavina bogatih) da bi opisali te sile koje žele svrgnuti Madura. Takav vokabular ćete danas jako rijetko susresti, a u povijesti su ga najviše koristili najveći i najopasniji demagozi, na primjer Mussolini i Hitler također da bi opisali svoje ideološke neprijatelje na Zapadu, odnosno liberalizam.

Tvrde da je situacija prije čavizma bila još gora, što je naprosto neistina i vrlo lako se može provjeriti. Venezuela nikada u povijesti nije imala hiperinflaciju prije 2015. godine. Nikada nije imala toliki odljev stanovništva (prije Chaveza je čak imala veliku imigraciju, što znači da su ljudi doseljavali masovno u zemlju), a do početka 1990-ih Venezuela je bila najbogatija zemlja Latinske Amerike (po stanovniku). Sad je uvjerljivo najsiromašnija. Ovo su sve vrlo lako provjerljivi podaci pa svakoga tko sumnja pozivam da provjeri, googlajte slobodno.

Ali još su bolji novinari Novosti koji se izdašno financiraju novcem poreznih obveznika RH. Njihova povijest podupiranja venezuelanskog socijalističkog režima je stvarno bogata. Nevjerojatno je kolikom dozom demagodije su godinama hranili svoje čitateljstvo. I naravno, nisu stali.

Teorije zavjere

Najnoviji članak u Novostima je vrhunac ljevičarskog sljepila. Oni, naime, tvrde da nikakva kriza u Venezueli ne postoji. Za njih se događa državni udar "u režiji lokalne, regionalne i američke desnice". Nije teško provjeriti kojoj stranci pripada čovjek kojeg je SAD, skupa s desetcima drugih demokratskih zemalja, priznao kao privremenog predsjednika Venezuele. Juan Guaido je socijaldemokrat, dakle ljevičar. Zašto bi "fašisti, prokapitalisti i plutokrati", ako već žele instalirati svoga čovjeka na čelo Venezuele, izabrali baš socijaldemokrata? Zar ne bi mogli naći nikoga tko je više protržišno ili konzervativno, profašistički orijentiran? Ima li to ikakve logike, drugovi?

Da bi potkrijepili svoje teze, uzeli su izjavu od profesorice s državnog sveučilišta.

Aline Piva, profesorica međunarodnog prava na bolivarskom Sveučilištu Caracasu, Novostima je rekla da Venezuela zaista prolazi kroz velike ekonomske teškoće jer je u opskrbi unutrašnjeg tržišta ovisna o uvozu. No ona kaže i da to ipak nije dovoljno da bi se situaciju nazivalo ‘humanitarnom krizom’ a ljude koji odlaze ‘izbjeglicama’. ‘Ako odete u supermarket, pronaći ćete sve što želite kupiti, jednako kao i organsko voće, povrće i druge proizvode na ulici’, kaže ona, ‘a sankcije su prisilno izazvale svojevrsnu tranziciju s ekonomije šoping centra na druge oblike trgovine’.

Ako nema nestašica niti humanitarne krize, kako onda opisati svjedočenja ljudi iz Venezuele? Kako objasniti ovaj članak novinarke koja opisuje da joj je trebalo tjedan dana da u cijelom gradu nađe gdje ima za kupiti WC papir i koliko je čekala na red za njega? Kako objasniti najveći migrantski val u svijetu, koji se odnosi baš na odlazak iz Venezuele? Stopa siromaštva je 87 posto, a Novosti pišu da nema humanitarne krize? Ja vjerujem da ta sveučilišna profesorica s državnog sveučilišta nije gladna i da ona ima interesa braniti svoga diktatora, ali ovakvo novinarstvo je pljuvačka u lice ljudima koji jedva preživljavaju.

Novosti dalje pišu kako su mediji na Zapadu "pokazali krajnju neprofesionalnost i pristranost".

...kada se govori o ekonomskoj krizi u toj zemlji, ona se rutinski pripisuje isključivo ‘korumpiranoj i nesposobnoj vladi’. Čak i sam spomen sintagme ‘ekonomske sankcije’ mora se tražiti kao iglu u plastu sijena, iako je poznato da je vlada SAD-a nametnula Venezueli nekoliko setova sankcija. Među ostalim, tim je sankcijama vladi Venezuele onemogućeno da pregovara o reprogramiranju duga države, iz kojeg se financira državna potrošnja, a ciljane sankcije prema državnim poduzećima u Venezueli odrazile su se na pad uvoza hrane i lijekova.

Jedine ekonomske sankcije koje je SAD uveo protiv Venezuele, to su one o prodaji oružja. Ništa više! Sve ostalo odnosi se isključivo na pojedince iz korumpirane venezuelanske vlade, dakle na vladine dužnosnike, a ne na stanovništvo Venezuele.

Tko je zapravo imperijalist?

Priča o američkom imperijalizmu je legendarna. Socijalisti obećaju med i mlijeko, opljačkaju sve što se može opljačkati i to onda podijele s drugovima. Neko vrijeme je dobro, većina živi bolje. Ali kada potroše to što su opljačkali, onda nastanu problemi. Uvijek, svaki put, u svakom socijalizmu. A kada nastanu problemi - okrivi Ameriku i imperijalizam!

Istina je, zapravo, da je Chavez bio imperijalist. Koristio je naftu i plin kao oružje za širenje Bolivarske revolucije na okolne zemlje. Financirao je terorističku ljevičarsku organizaciju FARC u Kolumbiji te tako pokušavao srušiti legitimnu kolumbijsku vladu, da bi se tek 2012. javno distancirao. A tijekom ekonomske krize u Americi podijelio je siromašnima u New Yorku i drugim američkim gradovima plin i od toga napravio medijski show. "Hugo Chavez grije siromašne Amerikance!" Ako to nisu pokušaji širenja ideološkog imperijalizma, onda ništa nije. U isto vrijeme, u svojoj zemlji je zabranio uvoz GMO-a i uveo krajnje neprijateljsku politiku prema stranim investitorima koje je na koncu otjerao iz zemlje. Prirodne izvore nafte koristiti za širenje svojih političkih i ideoloških utjecaja po svijetu je imperijalizam po samoj definiciji.

Amerikanci danas nemaju više nikakvog razloga da preuzmu kontrolu nad venezuelanskim izvorima nafte, budući da SAD od prošle godine više proizvodi nego što uvozi naftu. SAD zapravo postaje izvoznik nafte za druge.

Ako pogledate popis država koje su podržale Madura, vidjet ćete da je riječ o diktaturama i vrlo autoritarnim režimima svih boja plus nekoliko krajnje lijevih vlada; Kuba, Rusija, Kina, Iran, Turska, Bolivija, Meksiko. Dakle, komunisti u Kubi i socijalisti u Meksiku su se našli na istoj strani s nacionalistima Erdoganom i Putinom. S druge strane, protiv Madura su SAD, skoro sve države Latinske Amerike (osim Kube, Meksika i Bolivije) i Kanada, a ako Maduro ne raspiše nove izbore do kraja idućeg tjedna, i Europska unija će podržati Guaida kao legitimnog predstavnika Venezuele.

Što mislite, na čijoj su strani Novosti? Ne, nisu na strani socijaldemokrata u Venezueli koji pokušava vratiti poštivanje Ustava i svrgnuti katastrofalnu vlast koja očito ne može ništa učiniti da se ekonomska situacija promijeni; nisu na strani svih demokratskih država na oba američka kontinenta. Novosti su na istoj strani s diktaturama i autoritarnim režimima u Kubi, Iranu i Kini, te s Putinom i Erdoganom. I nastavit će obmanjivati hrvatsku javnost do kraja. Jer oni su nam godinama preporučavali isti režim kao u Venezueli, za njih bi bio poraz da priznaju koliko su pogriješili. To bi značilo da priznaju poraz lijeve ideologije.