"Unidad Popular" ime je lijeve koalicije koju su činile socijalističke i komunističke političke stranke u Čileu na izborima 1970. godine i vlade predsjednika Salvadora Allendea sljedeće tri godine, do vojnog puča. To razdoblje (1970-1973) ušlo je u legendu kao jedan od rijetkih pokušaja uvođenja socijalizma demokratskim i mirnim putem.

Ovaj je pokušaj neslavno propao i prije vojnog puča, ali je u početku odavao dojam velike opasnosti za Zapad, pogotovo su ga tako željeli prikazati u komunističkim zemljama. Tvrdili su da se Amerika boji da socijalizam u Čileu ne uspije jer bi to moglo povesti mnoge druge narode zapadnih zemalja da krenu istim putem. Američka je administracija u tom trenutku bila vrlo oprezna zbog "nove marksističke države u Latinskoj Americi", što se može zaključiti iz ovog članka New York Timesa, objavljenog 1970. netom nakon Allendeovog izbora.

"Što god da se dogodi loše Čileu, okrivit će nas", tvrdili su iz administracije predsjednika Nixona. U početku Amerikanci su se bojali za sudbinu svojih investicija budući da se u Čileu nalazilo stotinjak kompanija koje su bile u potpunom ili djelomičnom vlasništvu američkih građana, a nova vlada im je prijetila nacionalizacijom. Bojali su se da će im investicije nepovratno propasti bez kompenzacije. Ali nisu razmišljali o vojnom puču, barem ne još.

Bilo je to jako zanimljivo i turbulentno razdoblje za tu zemlju koja se nalazila u velikoj ekonomskoj krizi pa je rastao populizam, a narod je bio očajan. Malo se, međutim, zna da su značajnu ulogu u čileanskoj politici odigrala dva Hrvata.

Radomiro Tomic (1914-1992) bio je vlasnik novina i političar, jedan od osnivača Kršćanske demokratske stranke. Rođeni Čileanac hrvatskog porijekla, što znači da pripada staroj hrvatskoj dijaspori s kraja 19. stoljeća. Predstavljao je progresivno krilo čileanskih demokršćana te se kandidirao 1970. na predsjedničkim izborima.

Tomic je završio treći s 28 posto glasova, iza socijalista Allendea (37%) i nezavisnog kandidata Jorgea Alessandrija (35%). Na kraju je Tomiceva stranka podržala Allendea i njegovu Unidad Popular koaliciju, ali pod jednim uvjetom: da ne krši Ustav.

Naš Tomic je, dakle, kao predsjednik tada najjače desne stranke, podržao lijevu socijalističko-komunističku vladu kako bi se izbjegla politička kriza i ponovljeni izbori. Vjerovao je, naime, da bi na ponovljenim izborima Allende mogao proći još bolje i onda osvojiti apsolutnu vlast, a ovako će ga barem moći kontrolirati kroz Kongres.

Ovdje dolazi na scenu Pedro Vuskovic (1924-1993), rođeni Čileanac hrvatskog porijekla. Ekonomist i direktor Ekonomskog instituta na Sveučilištu u Santiagu. Iako nije bio socijalist nego kejnzijanac, Unidad Popular koalicija ga je pred izbore tražila da napravi politički plan za postupnu i mirnu tranziciju gospodarstva iz kapitalizma u socijalizam, što je on prihvatio. Dolaskom Allendea na vlast, Vuskovic postaje ministar gospodarstva i počinje primjenjivati ono što se popularno zvalo "Vuskovicev plan". Nešto tipa "čileanski New Deal".

Vuskovic je 1970. postao nakon Allendea najznačajnija osoba u čileanskoj politici. Od njega su svi puno očekivali - i Allende, i Tomic, i narod koji je glasao za promjene. Vuskovicev plan je u prvom stadiju uključivao povećanje državne potrošnje, poglavito na plaće u javnom sektoru koje su rasle. Vuskovic je po Keynesovom receptu vjerovao da će povećanje javne potrošnje "probuditi" osobnu potrošnju, a ona će onda "probuditi" gospodarstvo.

Baš kao što je Keynes predviđao, došlo je do ekonomskog buma. Prvih godinu dana inflacija se smirila, realne plaće rasle, činilo se da sve ide po planu. Ali to nije dugo trajalo. Ubrzo se zbog nedostatka privatnih investicija gospodarstvo našlo u slobodnom padu, što je značilo još veće divljanje hiperinflacije nego ranije i ponovni rast nezaposlenosti, a pad realnih plaća u ponor. Pogledajte kako je to izgledalo po ovom grafu koji prikazuje kretanje visine prosječne plaće (prilagođene inflaciji). Žutim linijama označen je početak i kraj Allendeove vladavine odnosno "Vuskovicevog plana".



Vuskovicev plan uključivao je i nacionalizaciju privatnih poduzeća (jer nema socijalizma uz privatno vlasništvo u gospodarstvu). Država je postupno otkupljivala dionice, počevši od najvećih industrija - bakar i druge rude, banke, mediji...Na početku, Tomic i njegovi demokršćani su to podržavali, a zbog svoga zalaganja u nacionalizaciji ruda po Tomicu je posthumno 1997. nazvan jedan rudnik kompanije u državnom vlasništvu.

Međutim, kao i u drugim socijalističkim društvima, problemi su nastali kad je država došla na selo. Nacionalizacija poljoprivrednog zemljišta bila je veliki promašaj jer je država počela prisilno prisvajati ne samo zemlju, nego i stoku, strojeve...Poljoprivrednici su po državnom nalogu, morali dati državnoj vlasti na raspolaganje "svu imovinu koja im nije potrebna za život", odnosno koju su "koristili za profit". Ne moram ni objašnjavati da su tada krenuli veliki neredi, a seljaci su i odbijali raditi po nalogu pa su krenule velike nestašice namirnica, uostalom, kao danas u Venezueli.

Problemi nisu bili samo u poljoprivredi, nego i u trgovini. Trgovci su organizirali štrajkove i kasnije prosvjede u gradovima, seljaci su odbijali raditi koliko je država tražila na selima. Već 1972. sve se zakotrljalo prema dolje pa je Vuskovic smijenjen s ministarske funkcije, no bilo je kasno za bilo kakav preokret. U isto vrijeme rastao je desni ekstremizam pa su demokršćani smijenili svoje vodstvo i počeli kritizirati Allendea.

Kad je inflacija prešla 100%, već su postali gotovo redovni prosvjedi desničara, a ljevica se okupljala s druge strane u protuprosvjedima da bi pružila podršku predsjedniku. Prema pisanju The Economista 1973. godine, "situacija u Čileu izgleda kao u Belfastu". Praktički pred građanski rat, a Allendeova vlada "žmiri na naoružavanje lijevih paravojnih skupina".

U čileanskom parlamentu 22. kolovoza 1973. vodila se žestoka debata. Dvije desne stranke (demokršćani i nacionalisti) inzistirale su da parlament izglasa nepovjerenje predsjedniku. Iznijeli su snažne argumente, imali su i presude Ustavnog suda koje potvrđuju da je Allende prekršio Ustav. Iznijeli su 20 točaka po kojima je vlada prekršila građanska prava Čileanaca. Tražili su da se usvoji tzv. "Rezolucija protiv tiranije" kojom se zahtijeva od predsjednika da hitno raspiše prijevremene izbore, odstupi i preda vlast vojsci koja će zadržati red do izbora. Na kraju su uspjeli jer rezolucija je prihvaćena većinom glasova.

Međutim, čileanski Ustav nalaže da parlament može smijeniti predsjednika samo ukoliko za to dobije dvije trećine glasova, što je bilo nemoguće postići jer su gotovo polovinu parlamenta činili Allendeovi ljudi. Tako da je on iskoristio svoje ustavno pravo i odbio odstupiti. Budući da nije više imao podršku parlamenta, zemlja se našla u krizi. Mjesecima su trajali neredi, a oporba pozivala vojsku. Mnogi nisu vjerovali da će vojska izvesti puč jer je sve generale izabrao Allende. Na kraju ipak general Augusto Pinochet izvodi puč, a Allende se ubio kad je shvatio da će biti uhvaćen.

Nekoliko desetljeća kasnije doznalo se da je CIA odigrala svoju ulogu u tom puču, ona je bila onaj presudni faktor koji je naveo Pinocheta da ipak svrgne svoga predsjednika, budući da mu je Amerika za to jamčila podršku "ispod stola".

Pinochet je uspostavio brutalnu diktaturu koja je trajala sljedećih 17 godina, pri čemu su mučeni, zatvarani i ubijani njegovi politički protivnici, poglavito socijalisti i komunisti. Tomica nije dirao, ali Vuskovic je morao pobjeći u Meksiko da bi izbjegao zatvor ili, puno vjerojatnije, smrt. U Meksiku je dugo predavao na sveučilištu.

Vuskovicev plan su kasnije iskoristili ekonomski teoretičari Rudi Dornbusch i Sebastian Edwards da bi skovali naziv za novi ekonomski pravac - makroekonomski populizam.

Socijalizam je i ovaj put propao, ali ne zbog vojnog puča i uz pomoć Amerike, već puno prije toga. Realno, propao je već godinu dana nakon uvođenja socijalističkog ekonomskog plana. Možda ste sve to već znali, ali vrlo vjerojatno niste znali da su dva Hrvata odigrali ključnu ulogu. Bez njih vlade "Unidad Popular" ne bi ni bilo, a onda ne bi bilo ni puča, i tko zna kako bi Čile danas izgledao.