Otkad su započeli masovni (i često nasilni) prosvjedi u većim gradovima diljem Čilea, koje je predsjednik Sebastian Pinera pokušao ugušiti slanjem vojske pa još pogoršao stvar, mnogi lijevo okrenuti komentatori diljem svijeta opisali su to kao pobunu građana protiv nepravde i okrutnosti "neoliberalizma". Isticali su težak život siromašnog stanovništva, njihove žalbe na obrazovni i mirovinski sustav te osobito visoku razinu ekonomske nejednakosti.

Je li Čile stvarno pakao za prosječnog građanina?

Prvo, trebamo razumjeti kontekst cijele regije. Čile je jedna od latinoameričkih zemalja koje su proteklih 60 godina prošle velika ideološka i politička previranja; iz jednog totalitarizma u drugi, iz jednog ekstremizma u drugi. Sve je to ostavilo ožiljke na sjećanju, razmišljanju i osobito mentalitetu. Južna Amerika je nakon Afrike drugi najsiromašniji kontinent upravo zbog čestih ideoloških i ekonomskih eksperimenata raznih ekstremista koji su u tim zemljama razmjenjivali vlast. Danas su možda najbolji primjeri Venezuela, koja je posljednjih 20 godina posve odsklizala u krajnje siromaštvo, Bolivija i Argentina.

Čile je u toj priči prošao uvjerljivo najbolje, to potvrđuju gotovo svi ekonomski parametri. Nakon kratkotrajnog socijalističkog eksperimenta pod predsjednikom Salvadorom Allendeom, uslijedila je vojna diktatura generala Augusta Pinocheta od 1973. do 1990. godine. Pinochet je koristio brutalnu silu u obračunima s ideološki suprotstavljenim skupinama (svima koji su podržavali Allendea), a zatim i protiv svakoga tko se usudio kritizirati njegovu moć i vladavinu. Tisuće ljudi je pobijeno, a desetci tisuća su zatvoreni ili prognani. To su sve činili oni koji su sebe smatrali "čuvarima zakona i reda". Međutim, diktator Pinochet je također omogućio skupini mladih Čileanaca, koji su tek došli s faksa iz Amerike, da pod patronatom tada najpoznatijeg ekonomista Miltona Friedmana implementiraju sustav slobodnotržišne ekonomije.

Država je dala u privatizaciju što god se moglo privatizirati - od medija, preko rudnika, energetskih poduzeća, kompletne državne industrije do infrastrukture i bolnica. Školstvo je vaučerizirano tako da je privatni sektor ušao u sustav. Ukinute su carine kao i sve barijere na ulaganje stranog kapitala i međunarodnu trgovinu. Socijalna pomoć je gotovo ukinuta.

Sve se to događalo prilično brzo i većina se teško snalazila. Zahvaljujući stranoj robi koja je preplavila tržište, domaće tvrtke koje nisu mogle konkurirati gasile su se, a mnogi obrti zatvarali. Siromaštvo je raslo i prijetili su nemiri, ali njih je Pinochet u startu gušio vojnom silom. Te mjere sigurno ne bi bilo moguće provesti u roku od 5 godina da nije bila riječ o čvrstoj diktaturi. Da su dobili demokratske izbore, Čileanci bi odbacili reforme u startu jer su većinu pogađale.

Međutim, 1980-ih stanje se počelo naglo poboljšavati. Biznisi su se otvarali, BDP je dobio uzlet prvenstveno zahvaljujući velikim stranim ulaganjima. Od 1980. do danas BDP po stanovniku se učetverostručio.



Pinochet je 1988. svojevoljno raspisao referendum na kojem je pitao građane žele li da se održi njegova diktatura ili bi demokratske izbore. Sljedeće godine je većina na referendumu odlučila da želi demokraciju i on se potom svojevoljno povukao s vlasti (iako je istina da su na njegovu odluku utjecale i velike američke korporacije koje su imale veliku moć u Čileu).

Otad se vlast mijenjala između konzervativaca, klasičnih liberala i socijaldemokrata nekoliko puta i socijalna politika je znatno ublažena, ali glavni smjer je zadržan. Čile je i danas među 20 ekonomski najslobodnijih zemalja svijeta i uvjerljivo najslobodnija zemlja u Latinskoj Americi. Ali osim ekonomskih sloboda, Čileanci danas uživaju i najveće građanske i političke slobode u tom dijelu svijeta (prema istraživanju Cato instituta - Indeks ljudskih sloboda). UN-ov Human Development Index također svrstava Čile na sam vrh najrazvijenijih među svim latinoameričkim zemljama.

Prosječni životni vijek Čileanaca je od 1960. do danas produžen za 25 godina (za usporedbu, u istom razdoblju se u Hrvatskoj produžio za 17 godina). Čileanci danas žive duže od Hrvata, a u prošlom stoljeću živjeli su kraće.

Iako se neki od prosvjednika žale na vaučerski školski sustav, činjenica je da Čile ima najbolji obrazovni sustav u cijeloj Latinskoj Americi prema rezultatima PISA testova. Čile ima najveću prosječnu i medijalnu plaću i uz Urugvaj najmanju stopu ekstremnog siromaštva.



Ekonomska nejednakost se spominje kao najveći razlog nezadovoljstva. Istina je da Čile ima natprosječno visoku ekonomsku nejednakost (GINI koeficijent) na globalnoj razini i pogotovo na razini OECD-a, ali među državama Sjeverne i Južne Amerike Čile je osmi, odnosno u sredini. Kostarika, Kolumbija, Brazil i Meksiko imaju veći GINI koeficijent od Čilea.



Druga stvar, nejednakost u Čileu nije rezultat slobodnog tržišta jer je ona u ovoj zemlji bila izrazito visoka i prije 100 godina. Zapravo, nejednakost u Čileu se već 50 godina smanjuje zahvaljujući slobodnom tržištu. Na kontinuirano (iako, istina, sporo) smanjivanje nejednakosti najviše utječe visoka razina socijalne mobilnosti. Stanovnici Čilea imaju veću mogućnost iz siromaštva postati bogataši od stanovnika bilo koje druge latinoameričke zemlje.



Još zanimljivije - nejednakost u Čileu je ispod latinoameričkog prosjeka i ona se smanjuje brže od latinoameričkog prosjeka.

Zašto onda prosvjeduju, pitate se? Iz vrlo sličnih razloga iz kojih prosvjeduju i mnogi u SAD-u koji je jedna od najrazvijenijih zemalja svijeta. Mnogi građani nisu zadovoljni brzinom razvoja, htjeli bi da žive još bolje. Mnogi od njih se ideološki suprotstavljaju sistemu u kojem žive i predsjedniku koji dolazi s desnog centra. Mnogi od njih žele socijalizam. Čileanci su jednom već izabrali socijalizam 1970. i već godinu dana kasnije požalili. Uz socijalizam nužno dolaze nestašice osnovnih potrepština, hiperinflacija cijena i opće siromaštvo.

Danas je Čile ideološki podijeljen na povijesnoj osnovi, vrlo slično Hrvatskoj. Čileanci se dijele na one kojima je draži Allende i one kojima je draži Pinochet. Otprilike je podjela 50:50. Velika većina itekako razumije da su oba lidera bili prilično autoritarni (prvi je demokratski izabran, ali je zlorabio moć i prekršio Ustav, a drugi je od početka bio diktator), ali gotovo svatko vidi u jednome od njih "manje zlo". Oni koji vide veće zlo u Pinochetu nerijetko imaju nekog bliskog rođaka tko je stradao od njegovog režima. Ti ljudi povezuju ekonomski liberalizam - politike slobodnog tržišta - direktno s Pinochetovom brutalnom diktaturom.

Postoji taj argument da je u tom trenutku bilo nemoguće implementirati liberalne politike bez "čvrste ruke" i da bez diktature ključne reforme ne bi bile provedene, ali s druge strane takav je način nanio možda još više štete dugotrajno gledano jer ljudi dobro pamte represiju i dobar dio Čileanaca će reforme i privatizaciju još dugo vezati za represivan režim, zatvaranja, ubojstva i progone. To je emotivan i subjektivan, ali bitan aspekt u ovoj priči.

Ipak, valja podsjetiti i na ono što je prethodilo vojnom puču 1973. i Pinochetovom preuzimanju vlasti, a to je bio socijalizam koji je Čileu donio strmovit ekonomski pad pomiješan sa socijalnim nemirima i neimaštinom. Nove generacije toga se ne sjećaju, možda bi i one to trebale osjetiti. Onda će možda shvatiti da ekonomska nejednakost nije najgora stvar koja može pogoditi neku naciju.