Priča o čileanskom ekonomskom uspjehu počinje sredinom 1970-ih kad je vojna diktatura odbacila socijalizam prema kojem se zemlja kretala prije puča i dozvolila implementaciju reformi. U 2013. godini Čile je bio 10. ekonomski najslobodnija država svijeta i uvjerljivo najslobodnija država Južne Amerike. S druge strane, Venezuela, koja je sredinom 1970-ih bila 10. ekonomski najslobodnija zemlja svijeta i prva u Južnoj Americi, u 2013. je godini pala na posljednje mjesto po ekonomskim slobodama i tamo se još uvijek nalazi (stranica Human Progress ne raspolaže podacima za Sjevernu Koreju).

1. Kako se ekonomska sloboda Čilea povećavala, tako se povećavao i dohodak po stanovniku (prilagođen inflaciji i paritetu kupovne moći), koji je porastao od 31% onoga što je zaradio prosječni stanovnik Venezuele u 1975. do 138% onoga što je zaradio prosječni stanovnik Venezuele u 2013. godini. Između 1975. i 2015. godine čileansko gospodarstvo naraslo je 287 posto, a venezuelansko se smanjilo za 12 posto (do danas sigurno i znatno više zbog galopirajuće inflacije).

2. Kako je gospodarstvo raslo, tako je rasla i kvaliteta zdravstvenih usluga u Čileu. U 1975. godini smrtnost dojenčadi u Čileu bila je 33% veća od venezuelanske. U 2015. godini gotovo dvostruko veća stopa smrtnosti novorođenih zabilježena je u Venezueli u odnosu na Čile.

3. Smanjenje stope smrtnosti novorođenih i bolji uvjeti života doveli su do stalnog povećavanja životnog vijeka. U 1975. godini, Venezuelanci su živjeli dulje od Čileanaca. Sada prosječni Čileanac živi 7 godina dulje od prosječnog Venezuelanca.

4. Da stvar bude bolja, pripadnici oba spola žive znatno dulje u Čileu nego u Venezueli. Kad uđu u starost, stanovnici Čilea uživaju u sustavu privatnog socijalnog osiguranja koji je osmislio Jose Pinera, viši suradnik Cato instituta. Taj sustav vraća svojim platišama u prosjeku 10 posto njihovog uloga godišnje dok američki državni socijalni sustav vraća jedva 2 posto.

5. Na kraju, stanovnici Čilea postaju sve bogatiji i počinju tražiti veća politička prava i slobode. Krajem 1980-ih nakon referenduma vojska je postupno predala vlast demokratski izabranim predstavnicima. U Venezueli događa se suprotno. Kako je sve vidljivija propast socijalizma, vlada je morala predstaviti krute mjere da bi smanjila ovlasti parlamenta i zadržala socijaliste na vlasti - baš kao što je Friedrich Hayek predvidio u knjizi "Put u ropstvo".

Autor: Marian L. Tupy/Human Progress
Članak je prvotno objavljen u časopisu Reason