Kao i obično, ljudi pred smrt shvate točno gdje su griješili, kaju se...ali često bude prekasno ako je šteta već učinjena.

John Maynard Keynes, engleski liberal i jedan od najutjecajnijih ekonomista 20. stoljeća proslavio se s tezama o nedostatcima slobodnog tržišta i potrebi da ih država "ispravlja". Njegovo djelo "Kraj slobodnog tržišta" podiglo je veliku prašinu 1926. i njime je izazvao munjevitu reakciju Ludwiga von Misesa. U uvjetima krize, kad tržište "zaškripi", država treba uletjeti, smatrao je Keynes. Njegov je lijek bio uvijek isti: povećanje javne potrošnje. Na što? Nije ni bitno, bilo što. Bitno je da "novac kola", što će povećati potrošnju na tržištu, a povećana potrošnja oživjet će uspavanu ekonomiju, kreirati nova radna mjesta itd.

Zvuči logično na prvu, ali svaka razumna osoba će postaviti pitanje: otkud povećanje potrošnje? Država ne stvara novu vrijednost, ona mora prvo nekome uzeti. Međutim, država ima i narodnu banku, može tiskati novac, može se zadužiti. Zaduživanje nije loše ako ima svoju ekonomsku svrhu i ako će se u određenom periodu isplatiti, reći će ekonomisti. Međutim, ako zaduživanje postane način funkcioniranja gospodarstva i države, onda smo u problemu. Što će se dogoditi na duge staze? "Na duge staze, svi ćemo biti mrtvi", hladno će odgovoriti Keynes.

Proveo je cijeli život prepucavajući se s Misesom, bio je jako umišljen jer je znao da su njegovi prijedlozi puno prihvatljiviji političarima budući da ni oni ne vode brigu za budućnost dalje od sljedećih izbora. Drugim riječima, političarima se isplati povećavati potrošnju i "pomagati" građanima njihovim novcem predstavljajući to kao vlastita dobra djela. Kad dugovi dođu na naplatu, past će na leđa nekoga drugoga. Bitno je kreirati kratkotrajni rast.

Pred samu smrt 1946. godine, Keynes je shvatio da je pogriješio u kritici slobodnog tržišta i bilo mu je iskreno žao. Deset dana prije smrti priznao je svome prijatelju Henryju Clayu, profesoru ekonomije i savjetniku Svjetske banke da se nada da će "nevidljiva ruka" (kako je Adam Smith u knjizi "Bogatstvo naroda" nazivao volju slobodnog tržišta) pomoći Velikoj Britaniji:

"Sve više vjerujem da je rješenje naših problema u nevidljivoj ruci koju sam se toliko trudio odbaciti iz ekonomskog razmišljanja prije 20 godina."

Nažalost, njegovo priznanje slobodnom tržištu nije tada odjeknulo kao njegova ranija djela u kojima je pokušavao dokazati da država "mora nešto učiniti" svaki put kad tržište "zakaže". Keynesovi prijedlozi bili su široko primjenjivani tijekom Velike depresije. Američki predsjednik Franklyn D. Roosevelt poznat je po povećanju javne potrošnje i poreza kojima je financirao javne radove i druge socijalno-ekonomske programe koji baš i nisu bili ranije popularni među liberalima.

Danas ekonomisti nisu složni po pitanju efekata Keynesovih mjera u Velikoj depresiji. Jedni tvrde da je Keynesova ekonomska škola "spasila kapitalizam", a drugi tvrde da su njegove mjere samo produbile krizu koja je na kraju pobijeđena usprkos državnim intervencijama, a ne pomoću njih. Još dugo nakon 2. svjetskog rata i Keynesove smrti njegovi prijedlozi će se široko primjenjivati povećavajući ovlasti države i intervencionizam u gospodarstvo.

Mises i Hayek, iako vrhunski ekonomisti koji su imali jako dobre argumente zašto takva politika vodi u "ropstvo" (po Hayeku) ili "socijalizam i ratove" (po Misesu), nisu bili dovoljno uvjerljivi za široke mase i političare. Trebao se pojaviti netko tko će suštinske ekonomske zakone znati predstaviti na jednostavan i lako pitak način da bi se Zapad konačno otrijeznio Keynesovih otrova koji dovode do povećavanja javnog duga, gušenja osobnih i ekonomskih sloboda te slabe gospodarstvo.

Takav se čovjek pojavio u liku Miltona Friedmana, profesora na Sveučilištu u Chicagu koji je u drugoj polovini 20. stoljeća uspio zaokrenuti ekonomski kurs i nagovoriti političare da vrate barem dio slobode kako bi tržište prodisalo. Uslijedile su ekonomske reforme, otpuštanje trgovinskih barijera, rezanje poreza, privatizacija javnih poduzeća i usluga, neke su države prihvatile i vaučerizaciju školstva i zdravstva kao "outsourcing" dotad državnih usluga privatnom sektoru.

Friedman i Hayek bili su zaslužni za reforme u Velikoj Britaniji, SAD-u, a zatim 1990-ih u Švedskoj, Poljskoj, Češkoj, Estoniji, Litvi i u mnogim drugim zemljama. Danas Keynes ima i dalje mnogo sljedbenika među uglednim ekonomistima, a najpoznatiji su nobelovci Paul Krugman i Joseph Stiglitz. Kejnzijanska škola je ponovno jaka te i danas traje sukob između kejnzijanskih ideja i onih austrijske i čikaške škole (Mises, Hayek, Friedman). Rat ideja posebno se intenzivirao kad je izbila svjetska kriza 2008. pa se opet raspravljalo o tome kako je izazvana i kako je što bezbolnije preživjeti.

Keynes je danas jako popularan među hrvatskim ljevičarima, čak i u onim krajnje lijevim krugovima, gdje ga redovito pogrešno interpretiraju. On je zapravo bio iznimno pro-kapitalistički, volio je privatni sektor i bio je veliki kritičar Karla Marxa. Tako da griješe oni koji ga poistovjećuju sa socijalizmom. On je toliko volio kapitalizam, da je smatrao kako ga država treba "spašavati" u vremenu krize da ne bi propao. Nije imao povjerenja u Smithovu "nevidljivu ruku" koja rješava sve nedostatke koji se pojave na tržištu. Dakle, nije bio socijalist, ali nije bio ni bespogovorni pobornik slobodnog tržišta. A naši socijalisti uzimaju njegove prijedloge, koji su bili isključivo pisani "za slučaj ekstremnih uvjeta ekonomske krize" i žele da se oni primjenjuju i u vremenu gospodarskog rasta!

Mnogi pobornici slobodnog tržišta često također pretjeruju i poistovjećuju Keynesa s Marxom. Iako se Keynes idejno sukobljavao s Misesom, činjenica je da su se oni sukobljavali oko onog malog dijela politike u kojem se nisu slagali, ali puno su veće razlike između Keynesovih i Marxovih prijedloga nego između Misesa i Keynesa.

Keynes je sigurno jedan od najznačajnijih i najutjecajnijih ekonomista u povijesti, ali pravo je pitanje koliko je to zasluženo budući da mu se mnoge teze suprotstavljaju elementarnoj ekonomskoj logici i na duge staze nisu održive. Također je pitanje koliko je on svojim utjecajem pomogao čovječanstvu i kapitalizmu, a koliko je zapravo zakočio razvoj. Meni se čini, a to potvrđuje i njegova posljednja zabilježena izjava, da bi bilo puno bolje da ga političari nisu tako ozbiljno shvatili. Ali onda, s druge strane, ne bi bilo tako zanimljivo niti bi Milton Friedman došao do izražaja, a on je zaista spasio civilizaciju od srljanja u ropstvo.