Jedna od vječnih rasprava među ekonomistima nakon svake svjetske krize je kako je ona izazvana te tko je u pravu - kejnezijanci ili "Austrijanci". U ovom članku neću odgovoriti na to pitanje, ali ću pokušati baciti malo svjetla na sam temelj kejnezijanske škole - pretpostavku prisilne nezaposlenosti.

U svom djelu iz 1936. godine, "Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca", engleski ekonomist John Maynard Keynes tvrdi:

Ljudi su nedobrovoljno nezaposleni, ukoliko su, u slučaju malog porasta cijene robe u odnosu na nominalne plaće, ukupna ponuda radne snage spremne da radi za trenutne plaće i ukupna potražnja za radnom snagom pod tim istim plaćama, veće od postojećeg obima zaposlenosti.

On tvrdi da je ova (čudna?) situacija u tijesnoj vezi s nemogućnošću poduzeća da smanje stopu plaća i nedovoljnom spremnošću stanovništva da konzumira (troši). Lijek je, po Keynesu, intervencija države – povećanje javne potrošnje ili povećanje ponude novca. Nisam uvjeren da je to točno.

Prvo, da bi se mogli ubuduće zaposliti, nezaposleni se moraju na neki način održati na životu. Do hrane i drugih potrepština bi mogli doći trošeći vlastita preostala sredstva (ako imaju bilo kakva), primanjem poklona od drugih (kroz dobrotvorne ustanove ili kao milostinju) ili dobivanjem financijske pomoći države. Druga mogućnost je naći pojedince koji bi mogli imati koristi od njihovih usluga.

Posao izvan vlastite specijalnosti ili posao koji nije u okviru zakona često nosi stigmu, a često i nije nečiji prvi izbor zaposlenja, ali svaka dobrovoljna razmjena dobara i usluga – ako se pri tome ne krše imovinska prava trećih osoba – predstavlja proizvodnu djelatnost protiv koje ja nemam nikakav prigovor. Iako bi bilo udobnije dobivati novac ni za što, to ne bi bila najpametnija dugoročna politika za rješavanje nezaposlenosti.

Da bih malo pojasnio sumnjivu prirodu prisilne nezaposlenosti, ispričat ću priču o jednoj vrsti „nezaposlenosti“ u kojoj nezaposleni nemaju preostala sredstva koja bi potrošili, dobrotvorni prilozi ne postoje i nema nikakve državne financijske pomoći – nema ničega osim bistrog uma i relativno zdravog tijela. Priča koju ću ispričati je u izrazitom kontrastu s kejnezijanskom idejom o lijeku za nezaposlenost. Ustvari, ona otkriva bolji lijek – dobrovoljno zapošljavanje.

U kolovozu 1995. godine, zajedno s oko 250.000 stanovnika Hrvatske, moja obitelj je preseljena u Srbiju u periodu od oko tjedan dana tijekom vojne operacije „Oluja“ koju je provela Hrvatska vojska. U to vrijeme, Srbija je već bila u dubokoj ekonomskoj krizi uslijed niza katastrofalnih ekonomsko-političkih mjera, gdje je neobuzdano povećanje ponude novca bilo središnji problem. Službena stopa nezaposleno­sti prelazila je 30 posto, a prosječni prihod po kućanstvu iznosio je oko 20 posto prihoda iz 1989. godine.

Čovjek bi očekivao da bi dodatni priljev nezaposlenih, koji je odgovarao brojci od oko 2,5 posto stanovništva Srbije, samo doprinio broju već postojećih nezaposlenih koji su ili bili teret već preopterećenih programa socijalne pomoći, ili su trošili preostalu obiteljsku ušteđevinu ili krijumčarili cigarete i benzin iz Rumunjske i Bugarske. To je također ono što bi sugerirala većina onih koji koriste kejnezijanske modele.

Ali, to se nije dogodilo. Većina tih ljudi je došla sa samo nekoliko stotina njemačkih maraka u džepu i vrećicom odjeće. Nije bilo vremena da se nagađa je li bolje prikupljati socijalnu pomoć, potrošiti neku obiteljsku ušteđevinu ili prodati neku imovinu prije stupanja u neugodnu potragu za bilo kakvim poslom. Većina nas nije čak ni očekivala ni željela bilo kakvu pomoć države.

Kao što je moj otac jednom sarkastično rekao: "Mi smo od njih već dovoljno pomoći dobili, na nos nam je izašla", aludirajući na činjenicu da smo završili kao izbjeglice uslijed nasilnog sukoba između srpskog i hrvatskog političkog vrha za kontrolu nad područjem na kojem smo živjeli. Još jedna njegova izjava iz tog vremena, koju mislim da ću uvijek pamtiti, glasila je: "Ja mogu bolje!". Bio je to komentar koji se odnosio na "kolektivne centre" za smještaj izbjeglica koje je država nudila prvih nekoliko tjedana nakon našeg egzodusa.

Kao što bi se iz gore spomenutih općih ekonomskih indikatora moglo naslutiti, sposobnost države da izvuče dodatna sredstava iz gospodarstva i preusmjeri ih ka novom valu nezaposlenih bila je ozbiljno ograničena. Dakle, naša mala očekivanja su zapravo odgovarala državnim planerima. Povrh svega, budući da nismo bili državljani Srbije, nismo imali pravo glasa, tako da je motivacija države da bilo što učini u našu korist bila zanemariva. Čak i u malo vjerojatnom slučaju dobivanja prava glasa, nivo razočaranja u sposobnost države da nešto poboljša je bio prilično visok, tako da većinu nas korištenje tog potencijalnog prava nije ni zanimalo.

Poslije prvih dana pomutnje, kada je većina obitelji bila smještena u sportskim dvoranama, praznim školama, zatvorenim poduzećima itd., mnogi su se uspjeli snaći za dugoročniji smještaj u roku od nekoliko tjedana. Ovi ljudi su se dogovorili s vlasnicima starih kuća na selu i vikendica, i uopće, s bilo kime tko je bio spreman ponuditi podnošljiv prazan prostor na svom imanju u zamjenu za neku uslugu.

Moji roditelji i ja smo upoznali obitelj emigranata koja je živjela u Njemačkoj i koja je dolazila u Srbiju samo na godišnji odmor (pa bi se čak moglo reći da smo imali sreću da se naša nesreća poklopila s njihovim godišnjim odmorom). Tijekom narednih pet godina, moj otac i ja smo popravili sve što se moglo popraviti na četiri kuće u vlasništvu ove obitelji, od loših električnih instalacija i vodovoda do ojačavanja betonskih balkona, popločavanja dvorišta, zamjene crjepova, renoviranja interijera i općeg održavanja. Moja majka je očistila sve da blista, a vrt je uvijek bio pun cvijeća.

Vlasnici su očigledno imali koristi od ove naše usluge, posebno zbog toga što im je imanje bilo na meti provalnika prije našeg dolaska. Naravno, i nama je bilo od koristi da živimo u njihovoj kući. Pored toga, moji roditelji su pomagali u poljoprivrednim radovima u lokalnom manastiru. Zauzvrat smo dobili komad zemlje na korištenje za vlastite usjeve. Uz to, u selu gdje smo živjeli bilo je poslova na dnevnoj bazi, od rada u polju, popravljanja ograda, sadnje drveća i čišćenja smeća do popravka motornih pila i drugih strojeva.

U narednim mjesecima i godinama, veći dio onih 250 tisuća novih stanovnika Srbije je prihvaćao svaki posao koji bi mogao naći, čak i na jedan dan. Nije bilo kanala koji bi bilo suviše teško kopati, maltera koji bi bilo suviše teško miješati, korova suviše jakog za čupanje, usjeva koji bi bio suviše teško žeti niti automobila ili kamiona koji bi bilo suviše teško popraviti. Ovaj niz nema kraja. Većina poslova je bila na razvoju malih poduzeća i u poljoprivredi, dok su državna poduzeća sve više propadala.

Mnogi od tih ljudi su imali sveučilišne diplome, ali takve sposobnosti nisu bile potrebne na mnogo mjesta. Ono što je bilo potrebno je bio praktični rad na održavanju starih i izgradnji novih (ali drugačijih) kapitalnih dobara. Moj prijatelj iz razreda, briljantan um, nije želio da mu roditelji financiraju fakultetsko školovanje pa je počeo niz privremenih poslova, sve dok nije završio radeći kao lakirač u jednom auto servisu. Servis je tijekom godina rastao i napredovao i sada je taj moj prijatelj jedan od menadžera tamo.

U prvim mjesecima i godinama poslije 1995, većina ljudi je radila za novac, hranu, odjeću, za bilo što. Štedjeli su onoliko novca koliko su mogli, a hranu i odjeću su koristili. Njemačka marka je bila najvrednija valuta za štednju, dok je domaći dinar bio praktično bezvrijedan. Novac nije čuvan u bankama jer je većina banaka već bila bankrotirala zbog galopirajuće inflacije izazvane dnevnim tiskanjem novog novca od strane Narodne banke Jugoslavije. Čuvanje domaće valute je bilo ravno financijskom samoubojstvu.

Štednja „pod jastuk“ bila je jedina preostala razumna opcija pa smo je i koristili. Većina ljudi je imala jedan jedini glavni cilj na umu – da ponovno imaju svoj dom. Neki, poput mojih roditelja, stavili su veći naglasak na financiranje obrazovanja svoje djece.

Neki bi rekli da je to sve bilo uzalud, jer, imajući u vidu ograničenu količinu njemačkih maraka u gospodarstvu, ako se štedi, to oduzima od ukupne količine novca na raspolaganju za trošenje i čuvanje od strane drugih. Ali, kada se štedi novac, to ne umanjuje količinu postojeće robe i usluga dostupnih za razmjenu. Ti proizvodi i usluge i dalje postoje i mogu se razmjenjivati, s obzirom da postoji neka pozitivna, beskonačno djeljiva količina novca u ekonomiji. Štednja „pod jastuk“ smanjuje količinu novca u opticaju u odnosu na količinu robe i usluga na raspolaganju za razmjenu i to samo smanjuje novčane cijene te robe i usluga.

Što je još važnije, čovjek štedi novac da bi financirao buduće investicije koje će donijeti veću produktivnost i više robe i usluga na raspolaganju za potrošnju u budućnosti. Ukupan iznos novca u gospodarstvu će i dalje biti isti, ali će količina robe i usluga koje se mogu kupiti tim isti novcem biti veća.

Dakle, ono što se štedi nije fizička količina novca, nego buduća vrijednost projekata koji će biti završeni pomoću tog novca. Ograničena količina novca nije prepreka za štednju u ovom slučaju. Istina je, međutim, da je bez bankarskog sistema potrebno čekati akumulaciju vlastite ušteđevine da bi se financirao projekt. Nisam siguran je li većina mojih zemljaka razumjela ovo razmišljanje, ali su svakako djelovali kao da su razumjeli.

Nova naselja u blizini Beograda i širom Srbije, koja su počela nicati 1997. godine, nude i dokaz da sav taj rad i štednja, čak i tako primitivni kakvi su bili, nisu bili uzalud. Ta naselja su izgrađena novcem i radom sadašnjih vlasnika, bivših izbjeglica iz Hrvatske. Mnogi članovi moje šire obitelji i bivši susjedi žive tamo. Pravni status tih naselja je i dalje pod znakom pitanja od strane države, ali ovi ljudi su odlučili da će radije prihvatiti taj rizik nego čekati pomoć koja nikada neće doći. Nekolicina onih koji nisu uzeli vlastite živote u svoje ruke i koji su čekali pomoć države — još uvijek čekaju.

Od 2000. godine do sada, poslije prevrata 5. listopada, tržišno orijentirani pojedinci su ušli u državne strukture, a bankarski sistem je obnovljen. Sudeći po deviznom kursu dinara u odnosu na glavne svjetske valute, izgleda da se povećanje ponude novca drži na relativno niskom nivou.

Štednja je postala produktivnija po jedinici vremena jer oni koji žele pokrenuti investicijski projekt, ne moraju čekati svoju ušteđevinu da naraste do potrebnog nivoa ili direktno tražiti pojedince koji žele posuditi svoju ušteđevinu. Bankarski sistem omogućava intertemporalnu razmjenu štednje između ogromnog broja pojedinaca, a investicijski sektor predstavlja medijum za tu razmjenu.

Većina vlasnika kuća u novim naseljima i dalje naporno radi i štedi ili se zadužuje da bi u etapama financirala manje projekte na svojoj imovini. Mnogi od njih vode mala poduzeća iz svojih domova: automehaničarske i vulkanizerske radnje, prodavaonice, mesnice, pekarnice, pogone za piljenje i obradu drveta, prijevozne firme, tovarišta građevinskog materijala i mnoga druga. Ostali su uspjeli pronaći stalnije zaposlenje u nadolazećim lokalnim poduzećima.

Ne vjerujem da bi se ovi ljudi složili sa zaključkom iz djela Johna M. Keynesa iz 1936. da je "izraziti nedostatak gospodarskog društva u kojem živimo...njegov neuspjeh da osigura punu zaposlenost". Većina njih će vam reći da je izraziti nedostatak političkog društva u kojem živimo njegov neuspjeh da osigura puno poštovanje života i imovine ljudi i da su ljudi savršeno sposobni upravljati svojim životima, što uključuje i odluku da provedu dio vremena u potrazi za drugim pojedincima kojima bi mogle zatrebati njihove usluge.

Ljudi u ovoj priči su preživjeli ne zbog intervencionističke politike države, nego baš uprkos toj politici.