Dio posljednjeg poglavlja knjige "Ustav slobode", prvi put objavljene 1960. godine. Knjiga je smatrana jednom od najvažnijih filozofskih djela 20. stoljeća, a Margaret Thatcher ju je, prije nego što je postala premijerka, stavila na stol na konvenciji Konzervativne stranke i rekla: "To je ono u što vjerujemo". 

1. U vrijeme kada većina pokreta za koje se smatra da su progresivni zagovara daljnja zadiranja u osobnu slobodu, oni koji njeguju slobodu vjerojatno će trošiti svoju energiju u oporbi. U tome se većinu vremena nalaze na istoj strani kao i oni koji se uobičajeno opiru promjenama. U pitanjima trenutne politike danas takvi uglavnom nemaju drugog izbora nego podržati konzervativne stranke. No, iako se položaj koji sam pokušao definirati također često opisuje kao "konzervativan", vrlo je različit od onog uz koji se takav naziv tradicionalno veže. Opasnost postoji u zbunjujućem stanju koje okuplja branitelje slobode i istinske konzervativce u zajedničkom protivljenju razvoju koji jednako ugrožava njihove različite ideale. Stoga je bitno jasno razlikovati ovdje zauzetu poziciju od one koja je odavno poznata - možda prikladnije - kao konzervatizam.

Pravi konzervatizam legitiman je, vjerojatno nužan i sigurno raširen stav protivljenja drastičnim promjenama. Od Francuske revolucije stoljeće i pol igra važnu ulogu u europskoj politici. Do uspona socijalizma suprotnost mu je bio liberalizam. U povijesti Sjedinjenih Američkih Država ne postoji ništa što odgovara ovom sukobu, jer ono što se u Europi nazivalo "liberalizmom" u SAD-u je bila uobičajena tradicija na kojoj je izgrađeno američko društvo: tako je branitelj američke tradicije bio liberal u Europi. Ova već postojeća zbrka pogoršana je nedavnim pokušajem transplantacije u Ameriku europskog tipa konzervatizma, koji je, budući da je američka tradicija drukčija, stekao pomalo čudan karakter. A nešto prije toga, američki radikali i socijalisti počeli su se nazivati ​​"liberalima". Unatoč tome, za sada ću nastaviti opisivati ​​kao liberalnu poziciju koju zauzimam i za koju vjerujem da se razlikuje od istinskog konzervativizma koliko i od socijalizma.

Dopustite mi da odmah kažem da to činim sa sve većim sumnjama i kasnije ću morati razmotriti koji bi bio odgovarajući naziv za stranku slobode. Razlog tome nije samo što je pojam "liberal" u Sjedinjenim Američkim Državama uzrok stalnih nesporazuma danas, već i to što je u Europi prevladavajući tip racionalističkog liberalizma već dugo jedan od pokretača socijalizma.

Dopustite mi sada da iznesem ono što mi se čini odlučnim prigovorom bilo kojem konzervatizmu koji zaslužuje da se nazove takvim. To je da po svojoj prirodi ne može ponuditi alternativu smjeru u kojem se krećemo. Može uspjeti u svome otporu trenutnim tendencijama i usporiti neželjena kretanja, ali, budući da ne ukazuje na drugi smjer, ne može spriječiti njihov nastavak. Iz tog je razloga uvijek bila sudbina konzervatizma da se vuče putem koji nije sam izabrao. Povlačenje užeta između konzervativaca i progresivaca može utjecati samo na brzinu, a ne na smjer suvremenog razvoja. No, iako postoji potreba za "kočenjem vozila napretka", osobno se ne mogu zadovoljiti jednostavnim pomaganjem pritiskanja kočnice. Ono što, kao liberal, moram pitati, prije svega, nije koliko bismo se brzo ili koliko daleko trebali kretati, već kamo trebamo i želimo stići. Takav se liberal puno više razlikuje od današnje kolektivističke ljevice nego jedan konzervativac. Iako ovaj posljednji općenito drži tek blagu i umjerenu verziju predrasuda svoga doba, liberal se danas mora pozitivnije suprotstaviti nekim od osnovnih koncepcija koje većina konzervativaca dijeli sa socijalistima.

2. Slika koja se općenito daje o relativnom položaju triju strana više skriva nego rasvjetljava njihove istinske odnose. Obično su predstavljeni kao različiti položaji na liniji, a socijalisti su slijeva, konzervativci zdesna i liberali negdje u sredini. Ništa ne može biti pogrešnije od toga. Ako želimo dijagram, bilo bi primjerenije rasporediti ih u trokut s konzervativcima koji zauzimaju jedan ugao, socijalisti drugi, a liberali treći. No, kako su socijalisti već dugo mogli povući s više snage, konzervativci su prije slijedili socijalistički, a ne liberalni smjer, te su u odgovarajućim intervalima usvojili one ideje koje je ljevičarska propaganda učinila respektabilnima. Konzervativci su redovito kompromitirali socijalizam i pritom krali njegove ideje. Kao zagovornici tzv. "Srednjeg puta" bez vlastitog cilja, konzervativci su se vodili uvjerenjem da istina mora ležati negdje između krajnosti - što je rezultiralo time da su promijenili svoj stav svaki put kad se pojavilo ekstremnije kretanje na bilo kojem krilu.

Stav koji se u svakom trenutku s pravom može opisati kao konzervativan ovisi, dakle, o smjeru postojećih tendencija. Budući da je razvoj tijekom posljednjih desetljeća bio općenito u socijalističkom smjeru, može se činiti da su i konzervativci i liberali uglavnom namjeravali usporiti taj pokret. Ali glavna poanta liberalizma je da on želi ići negdje drugdje, a ne mirovati. Iako danas suprotan dojam ponekad može izazvati činjenica da je bilo vremena kada je liberalizam bio šire prihvaćen i neki od njegovih ciljeva bliži postizanju, on nikada nije bio unazad okrenuta doktrina. Nikada u povijesti se nije dogodilo da su se liberalni ideali u potpunosti ostvarili i kada se liberalizam nije nadao daljnjem poboljšanju institucija. Liberalizam nije nesklon evoluciji i promjenama; i tamo gdje je spontana promjena ugušena vladinom kontrolom, liberalizam želi veliku promjenu politike. Što se tiče trenutnog vladinog djelovanja, u sadašnjem svijetu postoji vrlo malo razloga da liberal želi sačuvati stvari kakve jesu. Doista bi se liberalu činilo da je ono što je prijeko potrebno u većem dijelu svijeta temeljito uklanjanje prepreka slobodnom rastu. Ovu razliku između liberalizma i konzervativizma ne smije prikriti činjenica da je u SAD-u još uvijek moguće obraniti slobodu pojedinca braneći davno uspostavljene institucije. Za liberala su vrijedne ne zato što su odavno utemeljene ili zato što su američke, već zato što odgovaraju idealima koje njeguje.

3. Prije nego što razmotrim glavne točke na kojima se liberalni stav oštro suprotstavlja konzervativnom, moram naglasiti da je mnogo toga što je liberal mogao s prednošću naučiti iz radova nekih konzervativnih mislilaca. Njihovom proučavanju vrijednosti odraslih institucija s ljubavlju i poštovanjem dugujemo (barem izvan područja ekonomije) neke duboke uvide koji su stvarni doprinosi našem razumijevanju slobodnog društva. Koliko god reakcionarni u politici bili likovi poput Coleridgea, Bonalda, De Maistrea, Justusa Mösera ili Donosa Cortèsa, pokazali su razumijevanje značenja spontano uzgajanih institucija poput jezika, zakona, morala i konvencija koje su predviđale moderne znanstvene pristupe i od kojih su liberali mogli profitirati. No, divljenje konzervativaca slobodnom rastu općenito se odnosi samo na prošlost. Obično im nedostaje hrabrosti da pozdrave istu promjenu iz koje će nastati novi alati ljudskih pothvata u budućnosti.

To me dovodi do prve točke po kojoj se konzervativna i liberalna razmišljanja radikalno razlikuju. Kao što to konzervativni pisci često priznaju, jedna od temeljnih osobina konzervativnog stava je strah od promjena, plaho nepovjerenje u novo kao takvo, dok se liberalni položaj temelji na hrabrosti i samopouzdanju, na spremnosti da se upusti u promjene i pokrene na novi put čak i ako ne možemo predvidjeti kamo će nas dovesti. Ne bi se imalo što prigovoriti da konzervativci jednostavno ne vole prebrze promjene u institucijama i javnoj politici; ovdje je razlog za oprez i spor postupak zaista snažan. Ali konzervativci su skloni koristiti vladine ovlasti kako bi spriječili promjene ili ograničili njihovu stopu na ono što privlači plašljiviji um.

Gledajući prema naprijed, nedostaje im vjere u spontane snage prilagodbe zbog kojih liberal prihvaća promjene bez bojazni, iako ne zna kako će se izvršiti potrebne prilagodbe. Zapravo je dio liberalnog stava pretpostaviti da će, posebno na ekonomskom polju, samoregulirajuće snage tržišta nekako izvesti potrebne prilagodbe novim uvjetima iako nitko ne može predvidjeti kako će to točno završiti. Možda ne postoji nijedan čimbenik koji toliko doprinosi čestoj nesklonosti ljudi da puste tržište da funkcionira kao njihova nesposobnost da shvate kako će se uspostaviti neka potrebna ravnoteža; između potražnje i ponude, između izvoza i uvoza ili slično, bez namjerne kontrole. Konzervativac se osjeća sigurno i zadovoljno samo ako mu se osigura da neka viša mudrost promatra i nadzire promjene, samo ako zna da je neka vlast zadužena da promjenu održi "uredno".

Taj strah od povjerenja u nekontrolirane društvene snage usko je povezan s dvije druge karakteristike konzervatizma: naklonost prema autoritetu i nerazumijevanje ekonomskih sila. Budući da ne vjeruju apstraktnim teorijama i općim načelima niti razumiju one spontane sile na koje se oslanja politika slobode pa ne posjeduju osnovu za formuliranje principa politike, konzervativcima se red čini kao rezultat neprekidne pozornosti vlasti kojoj u tu svrhu mora biti dopušteno da radi ono što zahtijevaju određene okolnosti, a ne da bude vezana za kruto pravilo. Privrženost načelima pretpostavlja razumijevanje općih sila pomoću kojih se napori društva povezuju koordinirano, a takva je teorija društva, osobito ekonomskog mehanizma, ono što konzervatizmu očito nedostaje. Konzervatizam je toliko neproduktivan u stvaranju općenitog poimanja kako se održava društveni poredak da se njegovi moderni glasači, pokušavajući konstruirati teorijski temelj, uvijek čine privučenim gotovo isključivo autorima koji su sebe smatrali liberalima. Macaulay, Tocqueville, Lord Acton i Lecky sigurno su se smatrali liberalima i to s pravom; pa čak je i Edmund Burke do kraja ostao Stari vig i zadrhtao bi pomislivši da ga se smatra Torijem.

Vratit ću se, međutim, na glavnu točku, a to je karakteristična samozadovoljnost konzervativca prema djelovanju etablirane vlasti i njegova glavna briga da taj autoritet ne oslabi, već da njegova moć ostane u granicama. To je teško pomiriti s očuvanjem slobode. Općenito, vjerojatno se može reći da se konzervativac ne protivi prisili ili proizvoljnoj moći sve dok se ta moć koristi za ono što smatra ispravnim. Smatra da, ako je vlada u rukama pristojnih ljudi, ona ne bi trebala biti previše ograničena krutim pravilima. Budući da je u osnovi oportunist i da mu nedostaju principi, glavna mu nada mora biti da će mudri i dobri vladati - ne samo primjerom, kao što svi želimo, već autoritetom koji im je dan i kojim se zakoni provode. Poput socijalista, i konzervativca manje zanima problem kako bi ovlasti vlasti trebale biti ograničene nego tko je taj koji njima raspolaže; i, poput socijalista, smatra da ima pravo prisilno nametati vlastite vrijednosti drugima.

Kad kažem da konzervativcu nedostaju principi, ne mislim sugerirati da mu nedostaje moralno uvjerenje. Tipični konzervativac doista je obično čovjek vrlo jakih moralnih uvjerenja. Mislim na to da on nema politička načela koja mu omogućuju rad s ljudima čije se moralne vrijednosti razlikuju od njegovih u političkom poretku u kojem moraju zajedno živjeti. Prepoznavanje takvih principa omogućava suživot različitih skupova vrijednosti što omogućuje izgradnju mirnog društva uz najmanji napor. Prihvaćanje takvih načela znači da se slažemo da toleriramo ono što nam se ne sviđa. Mnogo je vrijednosti konzervativca koje me privlače više od onih socijalista; ipak za liberala važnost koju osobno pridaje određenim ciljevima nije dovoljno opravdanje za prisiljavanje drugih da im služe. Da biste uspješno živjeli i surađivali s drugima, potrebno je više od vjernosti prema vlastitim vrijednostima. Potrebna je intelektualna predanost vrsti poretka u kojoj, čak i kad je riječ o pitanjima koja su nam važna, drugima je dopušteno težiti drugačijim vrijednostima.

Iz tog razloga liberalni - ni moralni ni vjerski - ideali nisu pravi predmet prisile, dok konzervativci i socijalisti ne priznaju takva ograničenja. Ponekad smatram da je najuočljiviji atribut liberalizma koji ga jednako razlikuje od konzervatizma koliko i od socijalizma stav da moralna uvjerenja koja se tiču ​​pitanja ponašanja koja se izravno ne miješaju u zaštićenu sferu drugih osoba ne opravdavaju prisilu. To također može objasniti zašto se pokajanom socijalistu čini mnogo lakše pronaći novi duhovni dom u konzervativnom taboru nego u liberalnom.

U krajnjem slučaju, konzervativni stav počiva na uvjerenju da u bilo kojem društvu postoje prepoznatljivo superiorne osobe čiji naslijeđeni standardi, vrijednosti i položaj trebaju biti zaštićeni i koji bi trebali imati veći utjecaj na javne poslove od ostalih. Liberal, naravno, ne poriče da postoje neki nadređeni ljudi - on nije egalitarist - ali poriče da itko ima autoritet odlučivati ​​tko su ti nadređeni ljudi. Iako konzervativac nastoji braniti određenu uspostavljenu hijerarhiju i želi autoritet da zaštiti status onih koje cijeni, liberal smatra da nikakvo poštivanje utvrđenih vrijednosti ne može opravdati pribjegavanje privilegiranju, monopolu ili bilo kojoj drugoj prisilnoj moći države bi se takvi ljudi sklonili od sila ekonomske promjene. Iako je potpuno svjestan važne uloge koju su kulturne i intelektualne elite imale u evoluciji civilizacije, liberal također vjeruje da se te elite moraju dokazati sposobnošću održavanja svog položaja po istim pravilima koja vrijede za sve ostale.

S tim je usko povezan uobičajeni stav konzervativaca prema demokraciji. Ranije sam jasno dao do znanja da vladavinu većine ne smatram ciljem, već samo sredstvom, ili možda čak i najmanjim zlom onih oblika vlasti među kojima moramo birati. Ali vjerujem da se konzervativci zavaravaju kada za zlo našega vremena krive demokraciju. Glavno zlo je neograničena vlada i nitko nije kvalificiran za neograničenu moć. Moć koju moderna demokracija posjeduje bila bi još nepodnošljivija u rukama neke sitne elite.

Doduše, tek kad je moć došla u ruke većine, daljnje ograničenje moći vlade smatralo se nepotrebnim. U tom su smislu demokracija i neograničena vlast povezani. Ali nije demokracija, već neograničena vladavina, ono što je neprikladno i ne vidim zašto ljudi ne bi trebali naučiti ograničavati opseg vladavine većine kao i bilo kojeg drugog oblika vlasti. U svakom slučaju, čini se da su prednosti demokracije kao metode mirnih promjena i političkog obrazovanja toliko velike u usporedbi s onima bilo kojeg drugog sustava da ne mogu imati simpatije s antidemokratskim sojem konzervatizma. Ne čini se tko upravlja, već ono što vlada ima pravo činiti, to mi se čini suštinskim problemom.

Da konzervativno suprotstavljanje prevelikoj vladinoj kontroli nije načelno, već da se bavi određenim ciljevima vlade, jasno se pokazuje u ekonomskoj sferi. Konzervativci se obično protive kolektivističkim i direktivističkim mjerama na industrijskom polju, po tom će pitanju liberal u konzervativcima često naći saveznike. No istodobno su konzervativci obično protekcionisti i često podržavaju socijalističke mjere u poljoprivredi. Doista, iako su ograničenja koja danas postoje u industriji i trgovini uglavnom rezultat socijalističkih stavova, jednako važna ograničenja u poljoprivredi konzervativci su obično uveli još ranije. I u svojim naporima da diskreditiraju slobodno poduzetništvo, mnogi su se konzervativni čelnici sukobili sa socijalistima.

4. Već sam se pozvao na razlike između konzervatizma i liberalizma na čisto intelektualnom polju, ali moram im se vratiti, jer karakteristični konzervativni stav ovdje ne samo da je ozbiljna slabost konzervatizma, već ima tendenciju naštetiti bilo kojem cilju koji se s njim povezuje. Konzervativci instinktivno osjećaju da nove ideje uzrokuju promjene više od svega ostalog. No, s njihove točke gledišta, konzervatizam se boji novih ideja jer nema vlastitih osebujnih principa kojima bi se mogao suprotstaviti; i svojim nepovjerenjem u teoriju i nedostatkom mašte o bilo čemu osim u onome što je iskustvo već dokazalo, lišava se oružja potrebnog u borbi za ideje. Za razliku od liberalizma sa svojim temeljnim vjerovanjem u dalekometnu moć ideja, konzervatizam je vezan zalihom ideja naslijeđenih u određenom trenutku. A budući da zapravo ne vjeruje u snagu argumenta, njegovo krajnje sredstvo je općenito zahtjev za superiornom mudrošću, koja se temelji na nekoj samonametljivoj superiornoj kvaliteti.

Ova se razlika najjasnije pokazuje u različitim stavovima dviju tradicija prema napretku znanja. Iako liberal zasigurno sve promjene ne smatra napretkom, on napredak znanja smatra jednim od glavnih ciljeva ljudskog napora i od njega očekuje postupno rješavanje takvih problema i poteškoća koje nam se u budućnosti mogu nametnuti. Ne preferirajući novo samo zato što je novo, liberal je svjestan da je od suštine ljudskog postignuća to što proizvodi nešto novo; i spreman je pomiriti se s novim znanjem, sviđaju li mu se njegovi neposredni učinci ili ne.

Osobno smatram da je najpoželjnija značajka konzervativnog stava sklonost odbacivanju dobro potkrijepljenih novih saznanja jer ne voli neke posljedice koje kao da iz toga proizlaze - ili, otvoreno rečeno, njegova opskurnost. Neću poreći da su znanstvenici koliko i drugi dali svoj obol modi i da imamo puno razloga biti oprezni prihvaćajući zaključke koje izvode iz svojih najnovijih teorija. Ali razlozi naše nevoljkosti moraju i sami biti racionalni i moraju se držati odvojeno od našeg žaljenja što su nove teorije poremetile naša njegovana uvjerenja. Imam malo strpljenja s onima koji se, na primjer, suprotstavljaju teoriji evolucije ili onom što se naziva "mehanicističkim" objašnjenjima životnih fenomena, jednostavno zbog određenih moralnih posljedica koje isprva proizlaze iz tih teorija, a još manje prema onima koji smatraju nepoštenim ili nečistim uopće postavljati određena pitanja. Odbijanjem suočavanja s činjenicama, konzervativac samo slabi vlastiti stav. Zaključci koje racionalistička pretpostavka izvodi iz novih znanstvenih uvida često uopće ne odgovaraju činjenicama. Ali samo aktivnim sudjelovanjem u razradi posljedica novih otkrića saznajemo uklapaju li se u našu sliku svijeta ili ne, i ako da, kako. Kad bi se naša moralna uvjerenja doista pokazala ovisnima o činjeničnim pretpostavkama za koje se pokazalo da su netočne, teško bi bilo moralno braniti ih odbijanjem priznavanja činjenica.

S konzervativnim nepovjerenjem u novo i neobično je povezano njegovo neprijateljstvo prema internacionalizmu i sklonost oštrom nacionalizmu. Evo još jednog izvora njegove slabosti u borbi za ideje. Ne može promijeniti činjenicu da ideje koje mijenjaju našu civilizaciju ne poštuju granice. Ali odbijanje upoznavanja sebe s novim idejama samo lišava snage da im se učinkovito suprotstavi kad je to potrebno. Rast ideja je međunarodni proces i samo oni koji u potpunosti sudjeluju u raspravi moći će izvršiti značajan utjecaj. Nije stvarni argument reći da je ideja neamerička, nebritanska ili nenjemačka, niti je pogrešan ili opaki ideal bolji samo zato što ga je osmislio jedan od naših sunarodnjaka.

5. Međutim, postoji jedno poštovanje u kojem postoji opravdanje za tvrdnju da liberal zauzima položaj na pola puta između socijalista i konzervativca: on je daleko od grubog racionalizma socijalista, koji želi rekonstruirati sve socijalne institucije prema obrascu propisanom njegovim individualnim razumom, poput mistike kojoj konzervativac tako često mora pribjeći. Ono što sam opisao kao liberalnu poziciju, s konzervatizmom dijeli nepovjerenje u razum do te mjere da je liberal itekako svjestan da ne znamo sve odgovore i da nije siguran da su odgovori koje ima sigurno pravi ili čak i da možemo pronaći sve odgovore. Također se ne ustručava potražiti pomoć od bilo kojih neracionalnih institucija ili navika koje su dokazale svoju vrijednost. Liberal se razlikuje od konzervativca u svojoj spremnosti da se suoči s tim neznanjem i da prizna koliko malo znamo, a da ne polaže pravo na nadnaravne izvore znanja tamo gdje mu razum zakaže. Mora se priznati da je liberal u nekim aspektima u osnovi sumnjičav - no čini se da mu je potreban određeni stupanj nepovjerenja kako bi se drugima omogućilo da traže svoju sreću na svoj način i dosljedno se pridržava te tolerancije koja je bitna karakteristika liberalizma.

Nema razloga zašto ta potreba znači odsustvo religioznog uvjerenja liberala. Za razliku od racionalizma Francuske revolucije, istinski se liberalizam ne svađa s religijom, a ja mogu samo žaliti zbog militantnog i u osnovi neliberalnog antireligionizma koji je toliko animirao kontinentalni liberalizam iz 19. stoljeća. Da to nije bitno za liberalizam, jasno pokazuju njegovi engleski preci, stari vigovi, koji su, ako išta, bili previše usko povezani s određenim vjerskim uvjerenjem. Ono što liberala ovdje razlikuje od konzervativca jest to što, ma koliko duboko imao vlastita duhovna uvjerenja, nikada se neće smatrati ovlaštenim nametati ih drugima te su za njega duhovno i svjetovno različite sfere koje ne treba miješati.

6. Ono što sam rekao trebalo bi biti dovoljno da objasni zašto se ne smatram konzervativcem. Mnogi će ljudi, međutim, osjetiti da pozicija koja se nameće teško da je ono što su nekada nazivali liberalnom. Stoga se sada moram suočiti s pitanjem je li ovo ime danas odgovarajući naziv za stranku slobode. Već sam naznačio da, iako sam se cijeli život opisivao kao liberal, to u zadnje vrijeme činim sa sve većim sumnjama - ne samo zato što u SAD-u ovaj pojam neprestano rađa nerazumijevanje, već i zato što sam postao svjesniji velikog jaza koji postoji između mog položaja i racionalističkog kontinentalnog liberalizma ili čak engleskog liberalizma utilitarista.

Ako liberalizam i dalje znači ono što je značio za engleskog povjesničara koji je 1827. godine mogao o revoluciji 1688. govoriti kao o "trijumfu onih principa koji su na današnjem jeziku označeni kao liberalni ili ustavotvorni" ili ako se još uvijek može, s Lordom Actonom, govorimo o Burkeu, Macaulayu i Gladstoneu kao trojici najvećih liberala, ili ako se još uvijek može Harolda Laskija, Tocquevillea i Lorda Actona smatrati "ključnim liberalima 19. stoljeća", doista bih trebao biti ponosan što se smatram liberalom. No, koliko god bio u iskušenju da njihov liberalizam nazovem istinskim liberalizmom, moram prepoznati da se većina kontinentalnih liberala zalagala za ideje kojima su se ti ljudi snažno protivili i da ih je više vodila želja da svijetu nametnu unaprijed stvoreni racionalan obrazac nego pružiti priliku za slobodan, spontani rast. Isto se uglavnom odnosi na ono što se u Engleskoj nazivalo liberalizmom, barem od vremena Lloyda Georgea.

Stoga je neophodno prepoznati da ono što sam nazvao liberalizmom nema nikakve veze s bilo kojim političkim pokretom koji danas pod tim imenom djeluje. Također je upitno jesu li povijesne asocijacije koje to ime danas nose pogodne za uspjeh bilo kojeg pokreta. Treba li se u tim okolnostima truditi spasiti pojam od onoga što netko osjeća zlouporabom, pitanje je oko kojeg se mišljenja mogu razlikovati. I sam sve više osjećam da upotreba bez dugih objašnjenja uzrokuje previše zbunjenosti i da je kao etiketa postala više uteg nego izvor snage.

U Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je postalo gotovo nemoguće upotrijebiti "liberal" u smislu u kojem ga ja koristim, umjesto toga se koristi izraz "libertarijanac". To je možda odgovor; ali sa svoje strane smatram da je to posebno neprivlačno. Za moj ukus nosi previše umjetno stvoren izraz radi zamjene. Ono što trebam je riječ koja opisuje životnu stranku, stranku koja favorizira slobodan rast i spontanu evoluciju. Ali neuspješno sam razbio svoj mozak kako bih pronašao opisni izraz koji joj pogoduje...