Frederic Bastiat bio je francuski ekonomist i političar, član Narodne skupštine u prvoj polovini 19. stoljeća te jedan od vodećih predstavnika stare francuske škole liberalizma. Pisao je zanimljive eseje, kratke pripovjetke u kojima je objašnjavao najčešće zablude političara koji ne razumiju ekonomiju te njihove štetne posljedice. Njegov skup pripovijetki naslovljen "Ono što se vidi i ono što se ne vidi" objavljen je 1850. godine u nastavcima i sastoji se od više kratkih i poučnih priča od kojih svaka sadrži po jednu ekonomsku lekciju. Prva priča zove se "Zabluda razbijenog prozora" u kojoj je raskrinkao jedan tada popularan mit - da uništavanje imovine ima pozitivne posljedice za gospodarstvo. Usput je otkrio ono što će tek 60 godina kasnije u ekonomskoj znanosti biti poznato kao oportunitetni trošak.

---------

Jeste li svjedočili bijesu dobrog buržuja Jacquesa Bonhommea kada je njegov zločesti sin razbio prozor? Ako ste svjedočili ovom prizoru, sigurno ste primijetili da svi promatrači, makar ih bilo i tridesetak, kao da su se složili da nesretnom vlasniku pruže ovu jedinstvenu utjehu: "Iz svega proizlazi nešto dobro. Ovakve nesreće pokreću proizvodnju. Svi moraju od nečeg živjeti. Što bi se dogodilo sa staklarima da se nijedno prozorsko staklo nikad ne razbije?".

Iza ove utješne poslovice krije se cijela jedna teorija koja se može pobiti na ovom vrlo jednostavnom primjeru, budući da je potpuno ista kao ona koja, nažalost, upravlja većinom naših gospodarskih institucija.

Ako pretpostavljate da je potrebno potrošiti šest franaka za popravak štete, ako mislite da nesreća daje šest franaka staklarskoj industriji i stimulira spomenutu industriju u istom iznosu, slažem se i ne dovodim u pitanje način na koji je obrazloženje točno. Doći će staklar, obaviti svoj posao, bit će plaćen šest franaka, trljati zadovoljno rukama i u srcu blagoslivljati nestašno dijete. To je ono što se vidi.

Ali ako se putem dedukcije, kao što je često slučaj, dođe do zaključka da je dobro razbijati prozore, da to uzrokuje cirkuliranje novca i stoga se stimulira industrija općenito, dužan sam zavapiti: "Stanite!". Vaša teorija se zaustavila na onome što se vidi i ne uzima u obzir ono što se ne vidi.

Ono što se ne vidi jest to što, budući da je naš buržuj potrošio šest franaka na jednu stvar, on ih više ne može potrošiti na drugu. Ono što se ne vidi - da nije morao zamijeniti prozor, možda bi zamijenio svoje donje rublje, kupio cipele s petom ili dodao novu knjigu u svoju kućnu knjižnicu. Ukratko, svojih bi šest franaka upotrijebio u svrhu za koju više neće moći.

Sastavimo, dakle, računicu industrije općenito.

Budući da je prozor razbijen, industrija stakla je stimulirana u iznosu od šest franaka; to je ono što se vidi.

Da prozor nije razbijen, industrija obuće (ili bilo koja druga) bila bi stimulirana u iznosu od šest franaka; to je ono što se ne vidi.

I kad bismo uzeli u obzir ono što se ne vidi - negativnu činjenicu, kao i ono što se vidi - pozitivnu činjenicu, shvatili bismo da rezultat ne donosi nikakvu razliku u nacionalnoj proizvodnji i zaposlenosti.

Sastavimo sada računicu buržuja Jacquesa Bonhommea.

U prvom slučaju, onom s razbijenim prozorom, on troši šest franaka i uživa u blagodatima prozora ni više ni manje nego prije.

U drugom, u kojem se nesreća nije dogodila, potrošio bi šest franaka na cipele i imao bi korist od oboje - i od novog para cipela i od starog, čitavog prozora.

Stoga, budući da je Jacques Bonhomme član društva, mora se zaključiti da je, gledano u cjelini i uspoređujući ono što on ima sa svojim beneficijama, društvo izgubilo vrijednost razbijenog prozora.

Iz toga, putem generaliziranja, dolazimo do neočekivanog zaključka: Društvo gubi vrijednost nenamjenski uništenih objekata. Također, dolazimo do aforizma koji će dignuti živce protekcionistima: Razbijanje, uništavanje imovine i rasipanje ne potiče nacionalno zapošljavanje. Ili jezgrovitije: destrukcija nije isplativa.

Što će na to reći Le Moniteur industriel* i kakvo će mišljenje imati sljedbenici vrijednog gospodina de Saint-Chamansa**, koji je tako točno izračunao što bi proizvodna djelatnost dobila paljenjem Pariza zbog kuća koje bi se potom morale obnoviti?***

Žalosno je što ću poremetiti njegove genijalne računice, tim više što je njihov duh uspio unijeti u naše zakonodavstvo. Ali ja ga molim da ih ponovi, uvodeći u izračun ono što se ne vidi pored onoga što se vidi.

Čitatelj mora jasno primijetiti da u ovoj kratkoj drami nisu samo dva lika, već tri. Jedan, Jacques Bonhomme, predstavlja potrošača pogođenog lomom koji sada uživa u jednom dobru umjesto u dva. Drugi je Staklar, koji predstavlja proizvođača čija je aktivnost potaknuta nesrećom. Treći je postolar (ili bilo koji drugi proizvođač) čija je proizvodnja smanjena u istoj mjeri iz istog razloga.

Upravo je taj treći lik koji je uvijek u pozadini i koji je, personificirajući ono što se ne vidi, bitan element problema. On je taj koji nas tjera da shvatimo koliko je apsurdno vidjeti profit u destrukciji. On je taj koji će nas uskoro poučiti da nije ništa manje apsurdno vidjeti profit u politici ograničavanja trgovine, koja ipak nije ništa drugo nego djelomična destrukcija. Stoga, uđite u detalje svih argumenata koji se iznose u prilog tome i pronaći ćete samo parafrazu one uobičajene izreke: "Što bi se dogodilo staklarima da se prozor nikada ne razbije?".

-----

* Le Moniteur industriel je bio francuski gospodarski list poznat po zagovaranju državnog protekcionizma
** Saint-Chamans je bio francuski političar iz prve polovine 19. stoljeća, neko vrijeme je služio kao državni tajnik. Bio je poznat po tome što je zagovarao protekcionizam ili državnu zaštitu domaćih proizvođača.
*** Saint-Chamans je jednom prilikom tvrdio da je veliki požar u Londonu 1666. bio značajan dobitak za englesko gospodarstvo jer je "potaknuo industriju". Bastiat ga provocira aludirajući na njegovu želju da zapali Pariz.