Ovih dana slušamo razna opravdanja i objašnjenja za postupke predsjednika Donalda Trumpa. Ne razumijete vi što on pokušava napraviti! Želi dovesti državnike za stol i pregovarati o dobrom trgovinskom sporazumu, želi ih natjerati da spuste svoje carine i onda ćemo imati slobodnu trgovinu bez carina, želi ukinuti porez na dohodak...

Već mi se dosta puta dogodilo da čujem sve navedene argumente od istih osoba, što nema baš nekog smisla. Jer ako je Trumpu "krajnji cilj" natjerati druge na pregovore kako bi svi ukinuli trgovinska ograničenja, onda ne može u isto vrijeme planirati i da carine zamijene porez na dohodak. Ili ćeš imati carine kao stalni prihod od kojeg će država financirati svoje troškove kako bi ukinuo porez na dohodak ili ćeš ukinuti carine i ostaviti porez na dohodak. Ne može oboje.

Ali čak nijedan od tih argumenata zasebno nema smisla. Da je nekome cilj sjesti za pregovarački stol i dogovoriti pošteni deal, onda bi to napravio davnih dana. Podsjetimo, Trump je u svome prvom mandatu odbio TTIP, sporazum o zajedničkom europsko-američkom tržištu koji je nakon nekoliko godina priprema i dorada konačno bio spreman za potpisivanje. Trump je rekao da ga nikad neće potpisati i tako je to propalo. Trump je nedavno raskinuo Sjevernoamerički trgovinski sporazum između SAD-a, Kanade i Meksika, koji je on sam potpisao u prvom mandatu i tada izjavio da je to "najbolji deal koji je Amerika ikad potpisala". Trump očito nije najveći fan dogovora i sporazuma oko trgovine. Zapravo, nije fan trgovine općenito.

Što se tiče priče o tome kako će carine zamijeniti porez na dohodak - to nije ostvarivo. To je fantazija jer protagonisti takve ideje računaju prihode od carina koje bi SAD ostvarivao kad bi uvoz ostao na istoj razini kao lani. Ali ovako visoke carine prema praktički cijelom svijetu osim Rusije moraju dovesti do drastičnog smanjenja uvoza, a to znači da prihodi od carina neće biti ni približno onakvi kakve američka administracija najavljuje. Dodajmo tome i njihov cilj da svu proizvodnju dovedu "nazad u SAD" - ako im se od toga ostvari i manji dio, to će značiti samo manje uvoza, znači još manje prihode od carina.

Čak i kad bi bilo moguće da carine zamijene porez na dohodak (ponavljam, to je fantazija i neće se dogoditi ni u kojem slučaju), to ne bi nužno bilo ništa bolje ni pravednije za prosječnog američkog građanina od ovog sadašnjeg poreznog sustava. Porez na dohodak u SAD-u je progresivan, što znači da više oporezuje one s višim primanjima, a one s nižim primanjima znatno manje. Jedan dobar dio populacije s najnižim primanjima zapravo uopće nije u minusu jer im se prilikom povrata poreza vrati više nego što su uplatili. Carine su posve druga vrsta poreza - plaćaju ih svi koji kupe nešto iz uvoza. Uvozna roba je često roba široke potrošnje, poput voća, povrća i hrane koju ljudi svakodnevno kupuju. Carine će pogoditi najteže one s nižim primanjima i srednji sloj jer oni troše puno veći dio svojih primanja na hranu i piće nego oni bogatiji. Carine su regresivna vrsta poreza.

To znači, kad bi se ta fantazija ostvarila i kad bi SAD stvarno mogao zamijeniti porez na dohodak carinama, to bi odgovaralo najbogatijima, a siromašni i srednji sloj bi živjeli gore nego ovako. Bogati više ne bi financirali državu u preko 50-postotnom iznosu kao sada, njihov bi udio u poreznim prihodima bio znatno manji. Porezno opterećenje bi podnijeli svi podjednako, a to bi najviše opteretilo one s nižim primanjima. To bi također potaknulo rast ekonomske nejednakosti.

Dakle, ne postoji ozbiljno opravdanje postupaka američkog predsjednika u nekakvom liberalnom duhu koje bi moglo proći na osnovnom testu logike. Jednostavno, čovjek nije fan slobodne trgovine, nije fan trgovine uopće i svjesno pokušava dovesti SAD u svojevoljnu izolaciju. Pritom, što je jasno više puta dao do znanja, želi svu industriju dovesti u SAD, a njegovi fanovi to često ističu kao veliku prednost jer će zemlja tako postati "samodostatna".

Zaustavimo se malo na toj "samodostatnosti". Riječ je o najobičnijoj floskuli koja može zvučati lijepo i primamljivo glasačima na desnici, ali u stvarnosti nije ostvariva ili vodi u totalno siromaštvo. Nijedan čovjek nije samodostatan. Ljudi su društvena bića, osuđena na međusobnu suradnju kako bi prosperirala. Zato smo evoluirali, zato danas živimo bolje od svih naših predaka - jer su se ljudi kroz generacije naučili suradnji, međusobnom uvažavanju, trgovanju. Ista stvar vrijedi i za nacionalne države. Međunarodna podjela rada i specijalizacija na temelju komparativnih prednosti dovele su do globalnog razvoja i desetkovale siromaštvo u svijetu tijekom zadnjih 200 godina s 80 na 9 posto. Ta suradnja, međusobno uvažavanje i trgovina pomogle su jednako najbogatijem SAD-u, koji je cijelo vrijeme (uz kratke prekide za vrijeme kriza) imao gospodarski rast, kao i onim najsiromašnijim zemljama da se bore da smanje udio siromašnog stanovništva.

Još jedna floskula koju slušamo od istih ljudi - "vratiti industriju u SAD". Zašto floskula, pitate se? Zato što SAD nikad nije imao veću stopu zaposlenosti nego danas i veća prosječna primanja po stanovniku nego danas. Što se onda pokušava s "vraćanjem industrije"? Komu ili čemu?

Iste floskule slušamo i u Hrvatskoj, od jugonostalgičara, koji redovito ukazuju na "industriju koja je uništena" iako i Hrvatska danas, poput SAD-a, ima više zaposlenih nego ikad u povijesti i veća prosječna primanja nego ikada. Ali, ali... "Industrija!".

Njih ne zanima stanje građana, životni standard i obilje. Ako nemaš mnogo tvornica s dimnjacima i njihovog zagađivanja zraka, rijeka i prirode, onda nemaš ništa. Industrija radi industrije. Industrija im treba da bi mogli reći "Evo, imamo industriju!". A kako će građani u toj "industrijskoj" zemlji živjeti, hoće li oni imati išta od te "industrije", to ih ne zanima.

Ovako je to izgledalo u bivšoj Jugoslaviji. Okupi se Centralni komitet, kažu "Treba nam industrija da ljudi negdje rade", onda uzmu one ubadače i ubadaju po karti - evo tu ćemo jednu industriju čelika, ovdje ćemo tekstilnu, ovdje ćemo koksaru (naravno, na obali, a gdje drugdje?), ovdje mljekara, ovdje metaloprerađivačka industrija itd. Uz tolike tvornice, pravo je čudo kako je ta zemlja 1980-ih imala nezaposlenost veću od 20 posto, ali činjenica je da su ljudi jako teško mogli dobiti otkaz. Nitko nije pitao za koga će te tvornice proizvoditi jer tržište im je bilo osigurano - granice su za trgovinu bile praktički zatvorene, tako da je svaka tvornica imala domaće tržište za sebe.

Nikoga nije pretjerano zanimalo što je s jadnim potrošačima i njihovom slobodom izbora - kupovat će ono što im naša planska ekonomija ponudi. Kad je država propala (tko bi rekao da će takva država propasti?), tržište se otvorilo i odmah se pokazalo da je preko 90% tih tvornica potpuno nekonkurentno - zbog prevelikog broja zaposlenih (ponajviše u administraciji poduzeća), preniske produktivnosti, zastarjele tehnologije itd. Danas ljudi vole kriviti vlast za propast takve industrije, ali ni Isus Krist ju ne bi bio u stanju očuvati jer je od početka stvorena na tankim i lošim temeljima.

Vrlo sličnu stvar Trump pokušava napraviti sada. Kad najavljuje da će prisiliti kompanije da iz drugih zemalja presele proizvodnju u SAD i osigurati domaće tržište za domaću proizvodnju - što njegovi fanovi jako često ponavljaju - to je upravo ono što je imala SFRJ. Samo, postoji jedna bitna razlika. Svi narodi bivše SFRJ bili su siromašni prije nastanka te države, tako da ljudi nisu ni znali za bolje. Amerikanci su bogati, u prosjeku među najbogatijim narodima svijeta. Većina Amerikanaca je navikla na komfor, visok životni standard i veliki izbor prilikom shoppinga. Oni bi se mogli prilično neugodno iznenaditi kad ih lupi realnost trumpovsko-titovog modela. To neće dobro proći.

Svaki izolacionizam u ekonomskom smislu je jako loša ideja jer prosperitet bilo koje nacije direktno je vezan za trgovinu. Što narod više trguje međusobno i s drugim narodima, to će biti bogatiji. Bogatstvo se stvara ne samo izvozom vlastitih proizvoda, već i uvozom tuđih koji su pristupačniji domaćem stanovništvu. Ljudi prečesto to zaboravljaju, fiksiraju se isključivo na izvoz. To je filozofija protežiranja proizvođača i potpunog ignoriranja potrošača.

Proizvodnja ne postoji sama radi sebe, pa ni zbog radnika koje zapošljava. Proizvodnja postoji iz jednog jedinog razloga: zato što stvara nešto što potrošači žele imati. Kad neka industrija više nije u stanju zadovoljiti želje potrošača, kad je konkurentska industrija u tome bolja, onda se ona prva treba ugasiti. Nijedna kompanija nije vječna; svakodnevno se na tržištu kompanije gase i osnivaju nove, to ne bi trebala biti nikakva tragedija i svaki pokušaj državne "zaštite" od konkurencije ili spašavanja neke kompanije od propasti osuđen je na društveni gubitak.

Druga bitna stvar - industrija nije krajnji cilj. Cilj bi trebalo biti blagostanje što većeg broja građana, razvoj i napredak. Obilje. Industrija je pritom samo sredstvo, i to jedno od mogućih sredstava, za ostvarenje cilja. Gledati na industriju kao cilj sam po sebi, kao što to čine Trumpovi fanovi i jugonostalgičari, velika je pogreška. Jer industrija se mijenja ovisno o tehnološkom razvoju i inovacijama. Cviliti danas za industrijom iz 1950-ih prilično je besmisleno - jer ta industrija je svoje obavila, ona više ne postoji.

Treća bitna stvar - kad su ljudi slobodni kupovati na tržištu ono što više žele, kad su slobodni zaposliti se tamo gdje njima više odgovara i kad su slobodni ulagati tamo gdje oni sami smatraju da im se više isplati - industrija će ići tamo gdje to potrošačima najviše odgovara. Kompanija koja je sad u SAD-u ne bi opstala da je negdje drugdje. Kompanija koja je sad u Vijetnamu neće opstati ako se preseli u SAD. Ona je u Vijetnamu upravo zato što to najviše odgovara američkom potrošaču. Ako Trump stvarno uspije premjestiti sve te kompanije u SAD, bit će zanimljivo vidjeti kako će naći radnike. Tko će u Americi, gdje je nezaposlenost minimalna i ne rade samo oni koji baš ne žele, naći milijune radnika za rad na tvorničkoj traci, za proizvodnju ručno heklane odjeće, za sklapanje dijelova za mobitel? Ne zaboravite, Trump je rekao da želi svu tu industriju "vratiti" u SAD, a u isto vrijeme ne želi imigrante. Tko će u Americi raditi te niskoplaćene i ne pretjerano zabavne poslove bez uvoza milijuna imigranata iz trećeg svijeta?

Čak i kad bi uspio naći radnike voljne raditi te poslove, ta ista industrija bi u SAD-u brzo propala - zato što bi joj troškovi bili znatno veći nego sada, a to bi se odrazilo na cijenu proizvoda, što bi sigurno dovelo do pada potražnje. Ubrzo pola tih tvornica više ne bi imale svrhu.

Ukupni rezultat? Osiromašivanje najbogatije nacije.

Neki sada kažu da ne znaju kako će to završiti, hoće li možda SAD doživjeti nekakav preporod? Ne. Za takvo što s ovakvim politikama i ovakvim ljudima koji su u američkoj administraciji - nema nikakvih šansi za bilo kakav preporod. To je zemlja koja je sada bogatija no ikada, njoj ide dobro. Mantra o nekakvom "povratku" može biti samo put unazad.

To je doslovno kao da imate nogometnu momčad koja pobjeđuje već godinama na svakom prvenstvu i osvaja svaki turnir. Odjednom se sjetite - ajmo to promijeniti iz korijena. Cijelu momčad, vratiti onaj zlatni sjaj naše momčadi kakva je bila nekoć, u najboljim vremenima! Hoće li vas netko podsjetiti da su ta "najbolja vremena" sada? Trumpa očito ne može.

Ovo je klasični primjer kako loša doktrina i pogrešan svjetonazor mogu navesti masovno ljude da čine štetu prvenstveno sebi, a onda i cijelom svijetu oko sebe. Svjedočimo vjerojatno najglupljoj eri u povijesti čovječanstva, nečemu što će se za 100-200 godina (nadam se da će čovječanstvo preživjeti) učiti kao era idiokracije, vladavina glupih ili tako nekako. Nije to počelo s Trumpom, da se razumijemo, počelo je puno prije. Počelo je 2020. s onima čija su ponašanja dovela do ponovnog uzleta Trumpa. On je samo posljedica. Jedna glupost rađa drugu. Volio bih da znam kako će sve završiti i tko će odsvirati kraj.