Ako bilo koji portal ili influenser objavi na društvenim mrežama neki pozitivan pokazatelj o stanju ekonomije u Hrvatskoj danas, dobit će stotine ljutitih komentara u kojima će ljudi pobijati statistiku kao lažnu granu znanosti ili malipulativno oruđe (kupus, meso, sarma), zatim će se u pravilu žaliti na to da "nema industrije" ili da je "industrija potpuno uništena".

Iz toga biste pomislili da ti ljudi trebaju neke tvornice u kojima će raditi ili da se barem mogu pohvaliti "Gle, imamo industriju".

U tim prigovorima o industriji najčešći su ljevičari, odnosno ljudi nostalgični za bivšom državom koju mitski vide kao nekakav rasadnik industrije. Nisu ni daleko od istine, s obzirom da su tvornice u Jugoslaviji zapošljavale desetak puta više ljudi nego što je bilo potrebno (od čega pola u administraciji), tako da je tada puno veći udio stanovništva bio zaposlen u industrijskoj proizvodnji nego danas.

Rijeka je jedan od gradova koji tradicionalno naginju lijevo i u kojem prevladava stanovništvo nostalgično za industrijom. Ima o tome dosta tekstova, ovaj članak Novog lista iz 2021. o zborniku o nekadašnjoj industrijskoj baštini, koje "više nema", samo je jedan u nizu sličnih primjera gdje novinari skupa s akterima kukaju o nestanku industrije.

Što se dogodi kad netko stvarno uloži u industriju u tom gradu? Pobuna.

Terminal Rijeka Gateway najveća je privatna investicija u logistiku u Hrvatskoj, rezultat zajedničkog ulaganja tvrtki APM Terminals i ENNA grupe. Njegova izgradnja je bila nužna za mogućnost prihvata velikih kontejnerskih brodova što pozicionira Rijeku kao ključnu ulaznu točku za robu koja putuje prema središnjoj i zapadnoj Europi. Još je u testnoj fazi, a ona znači i puno testiranja. To može smetati okolnom stanovništvu.

Građani su se prvo žalili na buku (jer terminal prihvaća velike kontejnerske brodove, to se čuje), a zatim i na svjetlost. Traže reagiranje pravobraniteljice, da ih ona zaštiti od prekomjerne industrije.

Tako vam je to s industrijom. Ona se čuje, ponekad buči, a može i emitirati svjetlost. Sve to utječe na udobnost stanovništva koje je shvatilo da mu industrija ipak ne treba.

Drugi primjer nam dolazi iz Siska. Ljevičarski portal Lupiga objavio je članak o tome kako Sisak i Slavonski Brod, nekoć industrijska središta, sada odumiru skupa s industrijom. Tužno, zar ne? Siščanima treba industrija.

Ukrajinski investitor je vjerojatno vidio taj članak pa se sažalio nad sisačkim stanovništvom i rekao: "Evo, da vam vratimo industriju u grad". Najavio je izgradnju farmi pilića, klaonica i tvornica za preradu peradi.

Kako su građani reagirali? Sjetili su se da bi takva industrija širila neugodan miris. Hej, "nećemo smrad u naš grad!".

Pobunili su se i prijatelji životinja jer... pa znate, "klaonica" nema dvostruko značenje. Ipak ne, hvala. Kad bolje razmislimo, industrija nam nije potrebna.

I tko prosvjeduje protiv industrije? Mahom isti oni ljevičari koji su jučer kukali kako Hrvatska nema industrije.

Hrvati bi možda stvarno htjeli industriju, ali pod određenim uvjetima: da se ne nalazi blizu njihovog stana, da ne buči, da ne emitira svjetlost, da ne širi nikakav miris, da oni ne moraju u njoj raditi, da vlasnik ne bude stranac, da u njoj ne rade stranci, da nijedna životinja ne strada... i popis ide još vjerojatno dalje, u nedogled.

Ili, kad bolje razmisle, možda im ta industrija ipak i ne treba. Možda je to samo dobar motiv za kukanje i izražavanje nezadovoljstva novom državom koja je gora od one prethodne, ali ništa više od toga.