"Bertrand Russell je kratko studirao ekonomiju, ali je odustao jer je bila prelaka. Max Planck, fizičar čiji su prodori u kvantnoj mehanici bili revolucionarni poput Einsteinovih u relativnosti, odustao je od ekonomije jer je bila preteška. Vjerojatno su obojica bili u pravu. Čini se da se ta vrsta paradoksa slaže s Miltonom Friedmanom - i da ga okružuje.

Friedmanov vlastiti ugled, na primjer, kao najoriginalnijeg ekonomskog mislioca nakon Johna Maynarda Keynesa, uvelike duguje njegovoj iscrpnoj kritici teorija koje je prvi iznio Keynes. Postoje i druge kontradikcije. Iako je imao dvosmislenu savjetodavnu ulogu u Goldwaterovoj kampanji i podržao Nixonov ponovni izbor - unatoč činjenici da je Nixon rekao da je sada kejnezijanac - Friedman sebe naziva liberalom. U svojoj knjizi Kapitalizam i sloboda tvrdi da su kolektivisti ukrali tu etiketu. Zauzima brojne stavove koji bi sami po sebi bili privlačni ljevici, samo da bi ih spojio s prijedlozima koji se čine očito desnima. Misli da bismo trebali zatvoriti porezne rupe i ukinuti porez na dohodak; zalaže se za negativni porez na dohodak (zapravo, zajamčeni dohodak); ali želi ukinuti socijalno osiguranje."

Tako je glasio uvod u Playboyev intervju u veljači 1973. godine s čikaškim ekonomistom Miltonom Friedmanom. Da, Friedman je dao intervju za Playboy, časopis "za odrasle muškarce" koji je u to vrijeme, puno prije interneta, bio iznimno popularan.

Bilo je to vrijeme Friedmanovog uspona, tada je već slovio za najoriginalnijeg ekonomskog mislioca "nakon JM Kaynesa", ali Friedman je bio još daleko od svoga vrhunca. Tri godine kasnije osvojit će Nobelovu nagradu, a tijekom sljedeća dva desetljeća proživjet će svoj vrhunac, kad će dolaziti na pozive vlada diljem svijeta i davati im savjete o tome kako ukrotiti inflaciju, potaknuti zdravi gospodarski rast ili jednostavno prijeći iz socijalističke u tržišnu ekonomiju sa što manje negativnih nuspojava.

Međunarodna studentska organizacija Students for Liberty izdvojila je najzanimljivije dijelove intervjua:

PLAYBOY: U svakoj javnoj raspravi o nekom pitanju koje se tiče ekonomije, čini se da postoji gotovo jednako suprotstavljenih mišljenja kao i ekonomista. Zašto se vi ljudi ne možete složiti?

FRIEDMAN: Možemo. Ali to rijetko dospijeva u vijesti. Pažnju privlače naša neslaganja. Na primjer, koliko se pažnje posvećuje slaganju Galbraitha i mene u protivljenju regrutaciji i favoriziranju dobrovoljačkih oružanih snaga, ili u protivljenju carinama i favoriziranju slobodne trgovine? Ili o nizu drugih pitanja?

PLAYBOY: Ali kako Federalni rezervni sustav uzrokuje inflaciju? Nije li to jednostavno vladina banka?

FRIEDMAN: To "jednostavno" pokriva mnogo toga. Fed, budući da je vladina banka, ima moć stvarati – tiskati – novac, a previše novca uzrokuje inflaciju. Za rudimentarno razumijevanje kako Federalni rezervni sustav uzrokuje inflaciju, potrebno je znati što on ima moć učiniti. Može tiskati papirnati novac... Ljude s tolikom moći imenuje predsjednik, a odobrava ih Senat, te su vodeći financijski stručnjaci. Ali to je ogromna ovlast za bilo koju malu skupinu ljudi... Proučavao sam monetarnu povijest Sjedinjenih Američkih Država i napisao knjigu o toj temi, i moje je mišljenje da je bilo više ozbiljnih kriza u godinama otkako imamo Fed nego u godinama od Građanskog rata do 1914.

PLAYBOY: Ne bi li Fed izgubio svoje ovlasti za izvanredne situacije - ovlasti koje bi bile korisne u krizi?

FRIEDMAN: Većina takozvanih kriza ispravit će se sama od sebe ako se vlada ne upliće. Povijest sugerira da je pravi problem spriječiti Fed, koji djeluje na pogrešnim pretpostavkama, da radi upravo pogrešnu stvar, da dolijeva ulje na vatru. Jedan od razloga zašto imamo toliko vladinih programa jest taj što se ljudi boje pustiti stvari na miru kada je to najbolji postupak. Postoji ideja - ono što sam nazvao Teorijom vraga - koja često stoji iza mnogo toga... Izaberimo prave ljude na vlast: to je jedna fraza. Suprotstavljena fraza je da u svijetu postoje problemi ne samo zbog loših ljudi, već i zato što je svijet nesavršen. Ljudi su nesavršeni. Postoje oskudice. Nestašice. Možete pustiti da se stvari same riješe ili pokušati nešto učiniti donošenjem zakona. Naravno, znate koju je ideju lakše prodati.

PLAYBOY: Ali vi preferirate laissez-faire pristup - pristup slobodnog poduzetništva.

FRIEDMAN: Općenito, da. Jer mislim da je vladino rješenje problema obično jednako loše kao i sam problem i vrlo često ga pogoršava. Uzmimo, na primjer, minimalnu plaću, koja ima učinak da siromašne ljude na dnu ljestvice plaća - one kojima je namijenjena pomoći - čini siromašnijim nego prije.

PLAYBOY: Ne bi li se oni koji su pogođeni zakonodavstvom o minimalnoj plaći mogli osposobiti za kvalificiranije poslove s boljim plaćama?

FRIEDMAN: Minimalna plaća uništava najbolju vrstu programa osposobljavanja koju smo ikada imali: osposobljavanje na radnom mjestu. Najčešći način na koji su se ljudi popeli na tržištu rada jest dobivanje nekvalificiranih poslova i učenjem na radnom mjestu. Ne samo tehničke vještine. Uče se stvari poput dolaska na posao na vrijeme, određenog elementa odgovornosti... Sve su te osobine vrlo važne.

PLAYBOY: Laissez-faire je, uostalom, dugo bio sinonim za tvornice s visokim udjelom radne snage i dječji rad - uvjete koji su ukinuti tek socijalnim zakonodavstvom.

FRIEDMAN: Svi smatraju da je laissez-faire bezosjećajan. Ali kada mislite da smo imali najvišu razinu privatne dobrotvorne aktivnosti u ovoj zemlji? U 19. stoljeću. Tada smo imali velike zaklade privatnih neprofitnih bolnica. Misije u inozemstvu. Zaklade knjižnica. Čak i Društvo za sprječavanje okrutnosti prema životinjama. Moja majka je došla u ovu zemlju kada je imala 14 godina. Radila je u radionici s lošim radnim uvjetima kao krojačica i samo zato što je postojala takva radionica u kojoj je mogla dobiti posao, mogla je doći u SAD. Ali nije ostala u radionici, kao ni većina ostalih. Da smo imali zakone o minimalnoj plaći i sva ostala obilježja socijalne države u 19. stoljeću, polovica čitatelja Playboya sada ili uopće ne bi postojala ili bi bili građani Poljske, Mađarske ili neke druge zemlje. I ne bi bilo Playboya koji bi oni mogli čitati.

PLAYBOY: Ne postoje li vladini programi koji mogu uspješno poboljšati sudbinu siromašnih?

FRIEDMAN: Stvarni ishod gotovo svih programa koji se prodaju uime pomaganja siromašnima - a ne samo minimalne plaće - jest pogoršanje položaja siromašnih.