"Koje je vaše mišljenje o knjizi 'Doktrina šoka' Naomi Klein? Glavna teza knjige je da se liberalne teorije Miltona Friedmana i čikaške škole, u smislu privatizacije i liberalizacije tržišta, uvijek događaju bez pristanka naroda i svojevrsnom šok terapijom. Kakve to može imati veze s liberalizmom?"

To nam je pitanje postavila jedna čitateljica u inbox. Pitanje je zanimljivo jer riječ je o iznimno popularnoj knjizi koja je dobrim dijelom zaslužna za širenje bauka o tzv. "neoliberalizmu" i mnogih antikapitalističkih teorija u svijetu, stoga sam odlučio toj temi posvetiti poseban članak.

Naomi Klein je prvenstveno politička aktivistica, a tek onda spisateljica. U tom svjetlu se njene knjige trebaju i čitati. Međutim, čak i laici mogu vrlo lako primijetiti kako ona svoje teze ne uspijeva u prilično dugačkim štivima dobro argumentirati niti dokazati. Za njenu najpoznatiju knjigu "Doktrina šoka" Tyler Cowen je u NY Sunu napisao da je "Naomi Klein za ozbiljnu društvenu misao isto što je pas za ples: patetično, ali privlači pažnju".

"Možda najefekasniji proizvod emotivne non-fikcije objavljen ove godine. Ali kad je riječ o poruci i standardu dokaza koji ju podupiru, 'Doktrina šoka' je potpuna katastrofa."

Klein je u toj knjizi pokušala dokazati sljedeću tezu: slobodno tržište je iznimno nepopularno među narodom, ljudi ne žele liberalizaciju ekonomije i zato liberalni ekonomisti koriste ekstremne trenutke - ratove, brutalne fašističke režime i sl. - da bi nametnuli svoju politiku brutalnog kapitalizma. Kao primjere takvog brutalnog nametanja slobodnog tržišta u diktaturi navela je Pinochetovu diktaturu u Čileu i gušenje studentskih prosvjeda u Kini. Njen najveći neprijatelj je nobelovac Milton Friedman čiji su studenti (poznati kao Chicago boys) bili Pinochetovi ekonomski savjetnici dok je ovaj vojni general provodio brutalne likvidacije sindikalista i svojih političkih neistomišljenika. Za razumijevanje pozadine koja je dovela do vojnog puča u Čileu pročitajte ovaj članak.

Međutim, Klein nije uspjela dokazati ništa. Prvo, nije uspjela naći niti jednog liberalnog filozofa ili ekonomista koji se zalagao za prisilno nametanje slobodnotržišne politike i diktaturu. Citira Friedmanove riječi kako "narod počinje mijenjati mišljenje u vrijeme krize" i u dokumentarcu tijekom tog citata prikazuje scene mučenja zatvorenika, želeći reći valjda kako je Friedman mislio na takvu krizu. A ako pogledamo kontekst onoga o čemu je Friedman govorio kad je to napisao, vidjet ćemo da nema ničega kontroverznog u toj rečenici. Riječ je o uvodu njegove knjige "Kapitalizam i sloboda", gdje je opisivao kako u Sovjetskom Savezu i drugim tada komunističkim zemljama istočne Europe narod počinje mijenjati mišljenje o socijalizmu tek kada se nađe u ekonomskoj krizi. Dakle, izvukla je jednu Friedmanovu rečenicu, stavila ju u totalno drugi kontekst i prikazala kao nešto grozno te čovjeka koji ima neke "zle, diktatorske namjere".

Druga je stvar što je Klein totalno fulala izvlačeći jedan negativan primjer gdje se slobodno tržište nametalo kroz vojnu diktaturu (Pinochetov Čile). A što je s cijelim zapadnim svijetom? Od 1980-ih do danas tržište se liberaliziralo u većem dijelu svijeta, uglavnom na potpuno miran i demokratski način. Klein je napravila loš cherry-picking jer kad bismo gledali pravilo, a ne iznimke, tržišne slobode rastu skupa s demokratizacijom društva.

Treća velika pogreška - uzela je primjer studentskih prosvjeda u Kini krajem 1980-ih koji su ugušeni u krvi i tvrdila da su studenti prosvjedovali protiv liberalizacije ekonomije. Međutim, problem s tom tezom je da je ona suprotna od istine. Studenti su tražili još veće slobode, a ne ukidanje sloboda. Tržište i ekonomija im nisu bili niti na jednom popisu, niti u jednom zahtjevu. Ako su prosvjedovali protiv tržišne ekonomije, zašto onda to ne bi spomenuli u svojim zahtjevima? Njihove prosvjede iskoristili su protivnici liberalizacije tržišta u Komunističkoj partiji Kine kako bi okrivili liberalizaciju i bar kratkotrajno je zaustavili (što su i učinili).

Četvrta kardinalna pogreška je prikazivanje Miltona Friedmana, po mnogima najvećeg i najzaslužnijeg ekonomista 20. stoljeća, kao nekakvog "radikala" koji želi sve privatizirati. Takvo "radikalno free-market razmišljanje", tvrdi Klein, dovodi do humane katastrofe. Istina je, zapravo, da je upravo Friedman uveo u klasično liberalnu misao državu više nego itko prije njega. On je predlagao rješenja za socijalnu skrb slična onima kakva se danas nazivaju "UBI" ili "novac za sve" upravo kako bi riješio problem siromaštva. To je Friedmanova ideja! On je predlagao obrazovni sustav koji bi svakom djetetu omogućio jednak izbor bez obzira na imovinsko stanje roditelja. Jesu li to "radikalno kapitalističke" ideje?

Bilo bi dobro da su oni koji su pročitali njenu knjigu nakon toga pročitali i bilo koje djelo Miltona Friedmana ili barem pogledali neke od brojnih njegovih lekcija na Youtubeu, mislim da bi im potpuno bilo jasno tko im podvaljuje.

Gotovo svi ozbiljni ekonomisti i povjesničari popljuvali su "Doktrinu šoka", bez obzira na njihova ideološka i politička uvjerenja. Lista je duga, spomenut ću samo najzanimljivije. Na popularnom blogu "International Political Economy" iznijet je niz povijesnih falsifikata iz knjige Naomi Klein. Njihov zaključak je vrlo zanimljiv:

"Riječ je o pristranom odabiru, u najboljem slučaju. Izaberi one primjere gdje se novac, moć i povremeno nasilje poklapaju i na osnovu njih donesi veliku optužnicu protiv tržišta, bez obzira što se njeni dijelovi ne uklapaju u (nedosljednu) teoriju doktrine šoka. Oprostite, ali ne volim teorije zavjere."

The Economist je još 2002. objavio tekst "Zašto Naomi Klein treba odrasti" gdje piše:

"Njeni kritičari moraju shvatiti da za jednu adolescenticu ona jako dobro piše. Ipak je potrebno imati velike novinarske vještine da možete napisati toliko stranica bez ikakvog smislenog sadržaja. Šteta je što je taj svoj talent okrenula cilju koji će samo naštetiti onima za koje ona tvrdi da najviše brine. Ali možda je to samo faza."

Nije faza. Na krilima velikog uspjeha (populizam se, nažalost, odlično prodaje) napisala je još nekoliko vrlo popularnih djela u sličnim manirima, a prije dvije godine izašao je njen bestseller "Ovo mijenja sve: Klimatske promjene vs. kapitalizam".