Prije samo 5 dana otvorenim pismom s peticijom od preko 200 potpisa hrvatskih znanstvenika, naša "stručna i znanstvena javnost" pozvala je Vladu RH da spašava brodogradilišta Uljanik i 3. maj. Među potpisnicima su i rektori sveučilišta Jurja Dobrile Alfio Barbieri te zagrebačkog sveučilišta Damir Boras.

Barbierija se sjećamo po nedavnom istupu kako bi mladima trebalo zabraniti napuštanje zemlje "dok ne vrate dug društvu".

To je hrvatska akademska zajednica, to su čelni ljudi naših sveučilišta i to su njihovi intelektualni dometi. U takvom društvu, nekako ni dr.sc. Milan Bandić ne zvuči nimalo čudno. Štoviše, on bi trebao biti zaštitni znak hrvatske znanosti.

Prisjetimo se samo slavnih ideja hrvatskih ekonomskih stručnjaka - o tome kako minimalnu plaću treba podići na 5.000 kuna (profesor s EFZG-a) do one kako su skandinavske zemlje socijalističke (profesor na Pravnom fakultetu). A imamo i neke bivše dekane s ekonomije i sadašnje profesore koji ne znaju izračunati PDV.

Je li pored svega toga zbilja tolika "sramota" što će dio tog i takvog znanstvenog kruga postati i jedan Milan Bandić, čovjek koji je zaslužio doktorat, ako zbog ničega drugog, onda barem zbog činjenice da ga javno nitko u Zagrebu ne voli, ali nekako svake četiri godine pobjeđuje na izborima?

Ovima koji su potpisali peticiju za Uljanik trebalo bi odbiti od plaće novac za "spas" Uljanika, to bi bilo jedino pravedno. Jer svi oni, ili barem većina njih, žive na račun poreznih obveznika pa ih svejedno nije briga za to kako se javni novac troši. Nije ni čudo da zagrebačko sveučilište kotira katastrofalno u svijetu i da mu je srozan ugled, tako da dodjeljivanje doktorata Bandiću ne može biti nikakav "pad" niti "sramota".

Dame i gospodo, da vi imate sram, oglasili biste se još davnih dana. Ovo sada je samo gluma i prikupljanje jeftinih poena. Ako itko zaslužuje biti dio takve znanstvene zajednice, to je onda Bandić. Naviknite se na to.