Bio je drugi čovjek Titove Jugoslavije, ideolog revolucije i mogući nasljednik. Onda je napisao da je partija postala ono protiv čega se borila - nova vladajuća klasa. Tito ga je osudio na zatvor i doživotno izgnanstvo iz javnog života, a ostali najbliži suradnici su ga se odrekli.

Hod do plenuma

U subotu, 16. siječnja 1954., Milovan Đilas pješice je otišao na sjednicu Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. S jedne strane išla je supruga Štefica, s druge Vladimir Dedijer. O sjednici, sazvanoj samo zbog njega, obaviješten je istog dana.

Tog jutra još je bio predsjednik Savezne skupštine, na koju je dužnost ponovno izabran samo tri tjedna ranije, jedan od potpredsjednika Republike i član najužeg partijskog vodstva - jedan od četvorice ljudi koji su, uz Tita, Kardelja i Rankovića, vladali zemljom.

Za dva dana izlazit će iz iste dvorane kao politički mrtvac.

Njegov zločin nije bio ni izdaja, ni pronevjera, ni urota. Napisao je 19 novinskih članaka. U partijskom listu. O partiji.

Revolucionar bez rukavica

Prije nego što od Đilasa napravimo sveca, treba reći tko je bio.

Rođen je 1911. u Podbišću kraj Mojkovca u Crnoj Gori. Komunistima se pridružio 1932. kao student u Beogradu, a kraljevski režim ga je već sljedeće godine poslao na robiju u Sremsku Mitrovicu.

Tamo se zbližio s Mošom Pijadeom i Aleksandrom Rankovićem. U ratu je bio član Vrhovnog štaba i urednik Borbe, vodio je ustanak u Crnoj Gori, a 1943. bio je jedan od trojice partizanskih izaslanika na tajnim ožujskim pregovorima s Nijemcima.

Od 1944. do 1948. kao Titov izaslanik više se puta sastao sa Staljinom.

Poslije rata bio je glavni ideolog i šef partijske propagande - čovjek koji je određivao što se smije pisati, misliti i pjevati. Bio je član četveročlanog vodstva koje je 1948. raskinulo sa Staljinom, a zatim 1949. otvorilo Goli otok za one koji su u tom raskidu stali na pogrešnu stranu.

Sam je kasnije u memoarima opisao ubijanja i zločine partizanske strane, što je rijetka iskrenost za nekoga iz tog kruga.

Drugim riječima: Đilas nije bio liberal koji je zalutao među komuniste. Bio je jedan od arhitekata sustava pod kojim će kasnije sam stradati. Upravo zato je njegova kritika bila toliko opasna. Nije dolazila izvana nego iz same jezgre.

Grijeh: istina u partijskom listu

Nakon Staljinove smrti 1953. činilo se da će se i jugoslavenski sustav otvoriti. No, već u lipnju te godine, na plenumu na Brijunima, Tito je zakočio. Đilas nije.

Od listopada 1953. do 7. siječnja 1954. objavio je u Borbi 19 članaka. Pisao je o tome da je partija postavljena iznad zakona, da je birokracija ušutkala svaku raspravu i da se revolucija pretvorila u sustav privilegija.

Čitatelji su poludjeli od oduševljenja. Naklada Borbe skočila je na 300.000 primjeraka, a u redakciju je stiglo tridesetak tisuća pisama podrške. Članci su u početku izlazili jednom tjedno, a zbog interesa čitatelja potom i tri puta tjedno.

Krajem godine Đilas je doznao da je Tito na njega jako ljut. Odgovorio je onako kako odgovaraju ljudi koji su odlučili ne povući se: još oštrijim tekstom. U siječanjskom broju časopisa Nova misao objavio je Anatomiju jednog morala.

Tekst je opisivao kako su supruge visokih partijskih funkcionera odbacile i ismijavale mladu glumicu Milenu, koja se udala za generala Peka Dapčevića. Đilas je u tom snobizmu prepoznao nešto mnogo veće od tračeva u visokom društvu: novu aristokraciju koja je preuzela manire klase koju je srušila i sada odlučuje tko je dostojan njezina društva.

Za vrh je to bila neoprostiva uvreda - jer je napisao istinu.

Treći plenum: ritual

Tri dana nakon posljednjeg članka, Borba - isti list koji je Đilasove tekstove objavljivao tri puta tjedno - tiskala je priopćenje Izvršnog komiteta da su ti članci "izazvali zabunu" u partiji. Za 16. i 17. siječnja sazvan je izvanredni plenum Centralnog komiteta. Na dnevnom redu bila je jedna točka: slučaj Milovana Đilasa.

Optužnice su bile monumentalne: revizionizam, pokušaj likvidacije partije, restauracija kapitalizma. Tito je rekao da Đilasove ideje vode u anarhiju.

Zatim su ustajali drugovi s kojima je Đilas proveo robiju, rat i revoluciju - jedan za drugim, kako je ritual nalagao. Svi su ga osudili, kao na traci.

Đilas je kasnije s gorčinom zapamtio da se među osuditeljima našao i Moša Pijade, koji je do samog plenuma, kako je napisao, s užitkom čitao njegove članke.

Branio ga je samo jedan čovjek: Vladimir Dedijer, Titov biograf. Platio je to vlastitom karijerom.

Plenum je završio kako je i morao. Đilas je isključen iz Centralnog komiteta i smijenjen sa svih funkcija. Borba je iduća tri dana objavljivala sve rasprave - ne kao izvještaj, nego kao pouku.

Tri mjeseca kasnije, 19. travnja 1954., Đilas je sam vratio partijsku knjižicu.

U tom plenumu nema ničega što bi zahtijevalo maštu: to je obrazac poznat iz svake jednopartijske države. Jedan čovjek kaže ono što svi znaju, a svi ostali moraju javno izjaviti da to nije istina.

Kolektivna osuda nije bila samo kazna za Đilasa. Bila je test lojalnosti za sve ostale - i svi su ga, osim jednoga, položili.

Zatvor za riječi

Ono što je slijedilo trebalo bi zauvijek zatvoriti priču o "mekom" jugoslavenskom socijalizmu.

Krajem 1954. Đilas je New York Timesu rekao da zemlji treba nova, demokratska socijalistička stranka - dakle, višestranačje. Nije zagovarao slobodno tržište nego socijalizam - ali višetranački.

Za tu rečenicu dobio je 18 mjeseci uvjetno. Dedijer, koji ga je i dalje branio, osuđen je s njim.

U studenome 1956. sovjetski tenkovi gušili su revoluciju u Budimpešti, a Jugoslavija se u UN-u suzdržala od osude. Đilas je u izjavi za France-Presse i članku za američki New Leader stao na stranu Mađara. Uhićen je 19. studenoga i osuđen na tri godine zatvora.

Prije uhićenja poslao je američkom izdavaču rukopis knjige. U rujnu 1957. u New Yorku je izašla Nova klasa. Postala je svjetski bestseler, prevedena na više od četrdeset jezika. Njezin autor dobio je u jugoslavenskom zatvoru još 7 godina.

Uvjetno je pušten u siječnju 1961., nakon više od četiri godine, uz obvezu da se kloni politike i javnih istupa općenito. Iste godine napisao je Razgovore sa Staljinom, u kojima sovjetskog diktatora naziva najvećim zločincem u povijesti.

Knjiga je izašla na Zapadu 1962., a Đilas je već u travnju bio ponovno u ćeliji. U kolovozu je dobio još pet godina, uz ostatak stare kazne - navodno zato što je odao državne tajne.

Režim koji se hvalio raskidom sa Staljinom zatvorio je čovjeka zato što je o Staljinu napisao istinu.

Konačno je pušten u tišini, 31. prosinca 1966. poslijepodne, uz zabranu javnog istupanja - koje se nije držao. Iza rešetaka komunističke Jugoslavije proveo je ukupno oko 9 i pol godina, trostruko više nego na kraljevskoj robiji.

Nova klasa u Jugoslaviji nije smjela izaći sve do kraja osamdesetih. U zemlji se činilo sve da svi kolektivno zaborave da je taj čovjek ikad postojao, ali zapadni mediji su ga tražili. U intervjuu za jedne francuske novine 1979. prisjetio se Bleiburga. Rekao je da su "ubijali seljake koji nisu imali veze s ustašama" i čiji je "jedini zločin bio taj što su se bojali komunista".

Nova klasa: vlasnici bez vlasničkog lista

Zašto je baš ta knjiga režimu bila toliko opasna? Zato što je komunizmu okrenula njegovo vlastito oružje: klasnu analizu.

Marksisti su tvrdili da će revolucija ukinuti klase. Đilas je, iz prve ruke, opisao što se zapravo dogodilo. Revolucija nije ukinula vladajuću klasu - samo ju je zamijenila.

Nova klasa je partijska birokracija. Formalno ne posjeduje ništa: tvornice, zemlja i stanovi su "društveno vlasništvo". Ali stvarno raspolaže svime - odlučuje tko će raditi, gdje će stanovati, što će se proizvoditi i tko će dobiti vilu, auto i ljetovanje.

Vlasništvo, pokazao je Đilas, nije papir u katastru. Vlasništvo je pravo upravljanja i uživanja. A to pravo nova klasa ima u potpunosti i dijeli ga samo među sobom.

Iz toga slijedi i drugi, još mračniji zaključak. Takva klasa mora biti monopolistička i totalitarna. Njezina moć ne počiva ni na tržištu ni na izborima nego na kontroli svega.

Svaki slobodni tisak, svaka druga stranka, svaki neovisni sud i svaki privatni poduzetnik prijetnja su njezinu opstanku. Zato članak u partijskom listu nije mogao ostati samo članak.

Klasični liberali isto su tvrdili izvana, od Misesove kritike socijalističkog računanja do Hayekova Puta u ropstvo: bez privatnog vlasništva moć se ne raspršuje, nego koncentrira u rukama onih koji upravljaju "zajedničkim".

Đilasova vrijednost je u tome što je to potvrdio iznutra - kao čovjek koji je i sam bio pripadnik te klase i uživao njezine privilegije.

Važna ograda: Đilas u Novoj klasi još nije bio liberal. Osuđivao je stvarnost komunizma, ali ne i marksizam. Od marksizma se konačno odvojio tek 1969., knjigom Nesavršeno društvo, napisanom nakon drugog zatvora.

Sebe je do kraja opisivao kao demokratskog socijalista. Ali put koji je prešao - od šefa partijske propagande do zagovornika višestranačja i slobode govora - vodi u istom smjeru kao i naš.

Tito: vlast iznad svega

Đilasov slučaj razbija jedan od najdugovječnijih mitova o Titu: da je bio reformator kojeg je kočio konzervativni aparat.

Bilo je obrnuto. Tito je bio taj koji je 1952. dopustio priču o demokratizaciji i Tito je bio taj koji ju je u lipnju 1953. na Brijunima zaustavio čim je procijenio da ugrožava njegov monopol.

Kad je Đilas tu priču nastavio, Tito ga nije dao uhititi pod okriljem tajne policije nego je nad njim proveo javni ritual, s cijelim vodstvom kao porotom. Poruka nije bila namijenjena samo Đilasu. Bila je namijenjena svakome tko bi pomislio da "borba mišljenja" znači stvarnu borbu.

Obrazac se kasnije ponavljao s pravilnošću sata: s hrvatskim proljećarima 1971., sa srpskim liberalima 1972., s profesorima okupljenim oko Praxisa. Svaki put kad bi netko unutar sustava ozbiljno zatražio više slobode, Tito bi presudio u korist vlasti. Ustavom iz 1974. postao je doživotni predsjednik.

Đilasova kritika privilegija, uostalom, nije mogla zaobići sami vrh. Čovjek s rezidencijama na Brijunima, jahtom, vlastitim vlakom i dvorskim ceremonijalom bio je najveći korisnik nove klase.

Takav vladar ne može dopustiti da itko u partijskom listu piše o privilegijama, jer svaka rečenica o njima pada na njega.

Ironija je potpuna kad se pogleda Zapad. Dok je Đilas sjedio u Sremskoj Mitrovici, zapadne vlade Tita su dokučivale kao "dobrog komunista" koji je prkosio Staljinu i kreditirale njegov režim. Knjiga koja je komunizam objasnila bolje od ijedne druge doživjela je svjetski uspjeh - svugdje osim u zemlji o kojoj je pisala.

Protuargument: Tito je bio manje zlo

Najjači prigovor ovakvom čitanju dolazi od onih koji Titovu Jugoslaviju uspoređuju s njezinim susjedima. Tito je 1948. rekao ne Staljinu i za to riskirao sovjetsku invaziju. Jugoslaveni su od 1960-ih putovali na Zapad, radili u Njemačkoj, kupovali traperice u Trstu - što Mađari, Česi i Bugari nisu mogli ni sanjati.

Đilas je dobio zatvor, a ne metak u potiljak, kakav bi u Moskvi 1937. dobio za mnogo manje. I sam je bio arhitekt sustava koji ga je kaznio, pa njegova kritika dolazi s krvlju na rukama.

Prema tom argumentu, zemlja koja je stajala između dva bloka nije si mogla priuštiti višestranačje koje bi je raspolovilo po etničkim šavovima.

Sve je to djelomično istina. Jugoslavija je bila blaža od Sovjetskog Saveza, a Đilasova prošlost nije čista. Ali "blaži od Staljina" nije neki veliki kompliment. Zamislite da nekoga hvalite na način "bio je bolji od Hitlera".

Jugoslavija je bila zemlja u kojoj se za intervju stranoj novini, za članak o Mađarskoj i za knjigu o Staljinu išlo u zatvor - ukupno više od devet godina. Argument da višestranačje ne bi preživjelo također se može okrenuti: to što nije bilo legalnih kanala za neslaganje jedan je od razloga zašto su se sukobi 1990-ih rješavali najgorim mogućim sredstvima.

A Đilasova krivnja ne umanjuje njegovu tvrdnju nego joj daje težinu: rijetko tko je novu klasu poznavao bolje od čovjeka koji je bio njezin član.

Klasa koja mijenja boju

Nakon izlaska iz zatvora Đilas je živio u Beogradu, pod nadzorom, bez prava da objavljuje u vlastitoj zemlji. Knjige su mu izlazile na Zapadu. Godine 1982. javno je podržao poljsku Solidarnost, a krajem osamdesetih i u devedesetima suprotstavio se Miloševićevu nacionalizmu - još jednom na pogrešnoj strani vlasti i na ispravnoj strani povijesti.

Umro je 20. travnja 1995., dok je Jugoslavija koju je pomogao stvoriti gorjela.

Tito je umro 15 godina prije njega, s titulom doživotnog predsjednika i pogrebom na koji su došli šefovi država iz cijeloga svijeta. Đilas je umro kao privatna osoba, posve zaboravljena i od onih koji su nastavili slaviti SFRJ. I dan-danas, među fanovima bivše države, teško ćete naći nekoga tko je uopće čuo za njega. A bio je jedan od njenih tvoraca.

To pokazuje kakav je to režim bio, koji današnji mediji u Hrvatskoj brane i hvale. A bio je takav da je mogao bilo koga izbrisati iz povijesti postojanja - pa čak i jednoga od vlastitih tvoraca.

Međutim, sve na kraju dođe na svoje. Od dvojice ljudi koji su 1954. sjedili u istoj dvorani, samo je jedan napisao knjigu koja se i danas čita kao ključ za razumijevanje vlasti. Drugoga novinari moraju braniti od suda javnosti.

Pouka Nove klase nije zastarjela padom komunizma. Nova klasa nije ideologija nego položaj: skupina ljudi koja ne posjeduje ništa na papiru, a raspolaže svime što je "zajedničko" ili "svačije". Kad se sustav promijeni, takva klasa često samo promijeni boju - iz partijskog komiteta preseli se u upravne odbore državnih tvrtki, javnih agencija i banaka bliskih vlasti.

Lijek je isti koji je Đilas, na kraju, prepoznao: vlasništvo koje stvarno pripada ljudima, a ne onima koji njime upravljaju u njihovo ime, i sloboda da se o tome piše bez straha od zatvora.

Đilas je tu slobodu platio s devet i pol godina života. Najmanje što mu dugujemo jest da je koristimo.