U petak i subotu, 6. i 7. studenoga, koalicija Stop Dirty Data Centres organizira prosvjede u Irskoj, Poljskoj, Danskoj, Finskoj, Španjolskoj, Nizozemskoj, Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Zahtjev je jasan: trenutačni moratorij na nove velike data centre, na europskoj, nacionalnoj i lokalnoj razini, dok se ne donesu jasnija pravila.
Što kažu prosvjednici?Popis prigovora je dug. Organizatori navode utjecaj na lokalne zajednice, javnu infrastrukturu, zemljište, vodu, struju, stanovanje, radna mjesta i troškove života. Susjede smetaju dizel-generatori za nužnu opskrbu, teški kamioni tijekom gradnje, ružne zgrade i neprekidno brujanje hlađenja.
Prosvjedi stižu tjedan dana nakon američkih izbora za Kongres, na kojima su data centri postali jedna od odlučujućih tema, a demokrati pobijedili s obećanjem da će zaustaviti daljnju gradnju AI centara.
Istodobno Europa ubrzava. Prema PwC-u, godišnja ulaganja u data centre u Europi narasla su s 12 milijardi eura 2020. na 25 do 26 milijardi ove godine, a od 2026. do 2031. trebala bi doseći ukupno 176 milijardi eura. Pitanje nije hoće li se data centri graditi, nego gdje - u Europi, pod europskim pravilima, ili negdje drugdje, bez njih.
Koliko doista trošePrvo brojke, jer se u ovoj raspravi pretjeruje na obje strane. Prema Međunarodnoj agenciji za energiju (IEA), data centri su 2024. potrošili oko 415 TWh struje - otprilike 1,5 % svjetske potrošnje. Do 2030. to bi moglo narasti na 945 TWh, oko 3 %, otprilike koliko danas troši cijeli Japan.
Zvuči dramatično, ali IEA procjenjuje da će data centri do 2030. donijeti manje od desetine ukupnog rasta potražnje za strujom. Veći dio rasta dolazi od elektrifikacije prometa, grijanja, industrije i klimatizacije.
U Europi je rast sporiji. IEA-ina projekcija iz 2026. predviđa rast potrošnje europskih data centara sa 72 TWh u 2025. na 114 TWh u 2030. Za EU kao cjelinu to znači nekoliko posto ukupne potrošnje.
Problem nije prosjek nego koncentracija. U Irskoj su data centri 2025. potrošili 23 % sve izmjerene struje u zemlji - gotovo koliko sva kućanstva zajedno. Kad se jedna industrija tako zgusne na maloj mreži, pritisak na mrežu i cijene je stvaran. Irska je zato stvarni slučaj za razgovor, a ne argument za zabranu na cijelom kontinentu.
S vodom je slično. Data centri s evaporativnim hlađenjem mogu trošiti mnogo vode - prosječni američki data centar troši oko 1,8 litara po kilovatsatu. Ali to je stvar izbora tehnologije, a ne zakon prirode. Zatvoreni sustavi hlađenja vodu recirkuliraju umjesto da je isparavaju, a hlađenje vanjskim zrakom u hladnijoj klimi veći dio godine radi gotovo bez vode.
Europski operateri okupljeni u Paktu klimatski neutralnih data centara, koji pokriva velik dio europskog kapaciteta, obvezali su se da novi centri u područjima s nestašicom vode neće prelaziti 0,4 litre po kilovatsatu.
Što data centri dajuToplinu za gradove. Gotovo sva struja koju server potroši izlazi kao toplina. Većina data centara tu toplinu ispušta u zrak, ali ne mora. U danskom Odenseu Metin data centar je spojen na gradsku toplanu: voda iz toplinske mreže prolazi kroz njegov sustav hlađenja, a dizalice topline podižu joj temperaturu na 70–75 °C.
Prema Metinim podacima, tako se godišnje isporuči oko 165.000 MWh topline, dovoljno za oko 11.000 kućanstava. Lokalna toplana Fjernvarme Fyn tim je projektom ubrzala gašenje elektrane na ugljen. U Stockholmu gradska toplana data centrima plaća za otpadnu toplinu, a u Finskoj superračunalo LUMI grije okolne domove.
Novac za nove obnovljive izvore. Data centri su idealan kupac za vjetroelektrane i solarne elektrane: troše stalno i potpisuju ugovore na deset ili petnaest godina. Upravo takvi dugoročni ugovori (PPA) omogućuju investitorima da dođu do kredita.
Prema IEA-i, ugovori o otkupu obnovljive energije namijenjeni data centrima u Europi narasli su s oko 1,5 TWh 2021. na gotovo 15 TWh 2025. Novi proizvođači struje koje financiraju data centri ostaju u mreži i za sve ostale.
Fleksibilnost mreže. Za razliku od bolnice ili željezare, velik dio računalnog posla može čekati: obrada videa ili treniranje AI modela mogu se pomaknuti za nekoliko sati ili prebaciti u drugi grad. Google je tako tijekom energetske krize u zimi 2022./2023. smanjivao potrošnju svojih europskih centara kad je mreža bila pod pritiskom, a u Belgiji to radi s energetskom tvrtkom Centrica.
Data centri usto imaju velike baterije za nužnu opskrbu; IEA očekuje da će kapacitet baterija uz data centre narasti s oko 5 GW 2025. na 20 do 25 GW 2030. Kad takav potrošač smanji potrošnju u vršnim satima, mreža ne mora pokretati najskuplje plinske elektrane - a upravo te elektrane određuju cijenu struje za sve.
Europski podaci po europskim pravilima. Svaki bankovni račun, e-račun, bolnički karton i AI alat negdje se računa. Ako se ne računa u Europi, računa se u Virginiji ili Singapuru, pod tuđim zakonima o privatnosti.
Kad je kod Varaždina otvoren Data Centar North, predsjednik Milanović nazvao je podatkovne centre pitanjem nacionalne sigurnosti. Bio je u pravu.
Prilika za Hrvatsku. Prema ministru Habijanu, Hrvatska danas ima 70 podatkovnih centara ukupne instalirane snage od samo 20,7 MW. Hrvatska udruga data centara ističe da smo prvi u srednjoj i istočnoj Europi po stopi rasta kapaciteta. Najavljeni projekt Pantheon kod Topuskog, vrijedan više od 50 milijardi eura i snage jednog gigavata, uključuje gradnju četiri dalekovoda duljine 280 kilometara i najveće transformatorske stanice u zemlji.
Mještani su zabrinuti za vodu, buku i okoliš - i imaju pravo pitati. Ali ako dalekovode i trafostanice plati investitor, a ne porezni obveznici, oni ostaju dio hrvatske mreže i nakon što se posljednji server ugasi.
Kako ih učiniti sigurnima i povoljnima za građaneProsvjednici traže jasnija pravila prije nove gradnje. U tome nisu u krivu - u krivu su u tome što traže zabranu dok se pravila ne napišu. Pravila se mogu napisati odmah, a dobar dio ih već postoji. Evo što bi trebala sadržavati, uz jedno načelo iznad svih: tko izaziva trošak, taj ga plaća.
1. Priključak i jačanje mreže plaća data centar, ne kućanstva. Ako novi potrošač traži nove dalekovode i trafostanice, trošak ne smije završiti u mrežnoj naknadi na računu umirovljenika.
Irska je nakon višegodišnjeg zamrzavanja novih priključaka u Dublinu u prosincu 2025. uvela upravo takav model: novi veliki data centar mora sam osigurati proizvodnju ili baterije u snazi jednakoj svojoj priključnoj snazi i s njima sudjelovati na tržištu struje.
2. Nova struja, a ne tuđa. Data centar ne smije samo kupiti postojeću zelenu struju i time je uzeti drugima. Irska traži da novi centri u roku od šest godina najmanje 80 % potrošnje pokrivaju iz novih, nesubvencioniranih obnovljivih izvora u zemlji. Njemačka od 1. siječnja 2027. traži 100 % obnovljive struje, i to one koja nije subvencionirana iz državne sheme poticaja.
3. Fleksibilnost kao uvjet za brži priključak. Data centar koji pristane smanjiti potrošnju kad je mreža pod pritiskom trebao bi dobiti priključak brže i jeftinije od onoga koji traži punu snagu u svakom trenutku. Tako tržište, a ne ministarstvo, odlučuje tko se isplati graditi.
4. Toplina tamo gdje ima kupca. Njemačka propisuje da novi data centri moraju iskoristiti najmanje 10 % otpadne topline od srpnja 2026., 15 % od 2027. i 20 % od 2028. Industrija se žali da je to nerealno, jer je toplina iz servera često samo 25–35 °C.
Bolji je švedski model: toplana plaća za toplinu kad joj se isplati, a data centar se gradi blizu toplinske mreže jer mu to donosi prihod.
5. Granice za vodu u sušnim područjima. U područjima s nestašicom vode zatvoreni sustavi hlađenja i gornja granica od 0,4 litre po kilovatsatu trebaju biti uvjet dozvole, a ne dobrovoljno obećanje.
6. Javni podaci. Potrošnja struje i vode, iskorištena toplina i emisije generatora moraju biti javno objavljeni, svake godine, za svaki objekt. Njemačka to već traži. Zajednica koja zna što dobiva lakše prihvaća susjeda.
7. Susjedi imaju prava. Buka, emisije dizel-generatora i promet tijekom gradnje trebaju jasne, mjerljive granice. A porezni prihod, poput komunalne naknade, treba ostati u općini koja nosi teret, a ne nestati u državnom proračunu.
ProtuargumentiNajjači argument prosvjednika nije ekološki nego institucionalni. Glasi otprilike ovako: mreža je ograničena, a velike tehnološke tvrtke brže su od svakog regulatora. Dok se pravila napišu, priključci su već rezervirani, a trošak jačanja mreže razliven je po računima svih građana.
Irska je primjer: čak i uz ograničenja potrošnja data centara porasla je 10 % samo u 2025. dok je potrošnja svih ostalih rasla 2 %. Obećanja o toplini i zelenoj struji lako je dati, a teško provjeriti. Data centar zapošljava malo ljudi po megavatu, a ako AI balon pukne, općina ostaje s praznom halom i dalekovodom prema nigdje. Moratorij je, prema tom argumentu, jedini način da politika sustigne tržište.
Ima u tome istine, posebno o tome koliko često su pravila bila pisana za investitora, a ne za susjeda. Ali svaki od tih prigovora vodi prema boljoj cijeni, a ne prema zabrani.
Ako je problem socijalizirani trošak mreže, rješenje je da ga plati onaj tko ga izaziva. Ako je problem neprovjerljivo obećanje, rješenje je javno izvješće i kazna. Ako je problem rizik propale investicije, taj rizik treba snositi investitor, a ne općina – što je opet pitanje ugovora, a ne zabrane.
Usto, europski moratorij ne bi smanjio potražnju za računanjem. Samo bi je preselio. IEA procjenjuje da ugljen danas daje oko 30 % struje za data centre u svijetu. Računanje koje se ne odvije u Odenseu ili Stockholmu odvit će se negdje gdje je struja prljavija, a pravila slabija.
Transparentnost, a ne zabranaData centri nisu ni spasitelji ni čudovišta. To su tvornice našeg svakodnevnog života - svakog plaćanja karticom, svakog videopoziva s liječnikom, svakog AI alata koji će za deset godina biti običan kao danas tražilica. Pitanje nije trebamo li ih, nego tko plaća njihove troškove i tko dobiva njihove koristi.
Moratorij je odgovor koji izgleda odlučno, a ne rješava ništa: zaustavlja i dobar i loš projekt, čeka pravila koja se mogu napisati odmah i seli računanje tamo gdje ga nitko neće pitati za vodu, toplinu ni ugljen.
Liberalni odgovor je jednostavniji i stroži. Neka data centar plati svoj priključak, svoju mrežu i svoju novu struju. Neka proda svoju toplinu onome kome treba. Neka javno objavi što troši. Neka se susjedu zajamči tišina, a općini prihod. Pod tim uvjetima data centar nije teret na računu za struju, nego investitor koji gradi mrežu, financira vjetroelektrane i grije gradove.
Hrvatska je upravo pred tim izborom. Može se ponašati kao da je izbor između Pantheona po svaku cijenu i nikakvog Pantheona. Ili može napisati pravila po kojima se isplati graditi samo ono što se isplati i susjedima.
------------------------------
IZVORI:
Euronews – prosvjedi protiv data centara u Europi (5. 11. 2026.)
Scientific American – IEA: potrošnja data centara do 2030.
Brussels Times – IEA: udio ugljena u struji za data centre
AE Solar – sažetak IEA Key Questions on Energy and AI 2026 (Europa, PPA, baterije)
Computing – irski data centri 23 % potrošnje struje
Arthur Cox – irska politika priključaka za data centre
Aquaray – WUE i potrošnja vode
DatacenterDynamics – europski operateri: 0,4 l/kWh
TechRadar – Metin data centar u Odenseu grije domove
Ramboll – projekt otpadne topline u Odenseu
DatacenterDynamics – Odense, Stockholm Data Parks, LUMI
DatacenterDynamics – Googleova fleksibilna potrošnja u Europi
State of Green – Google i Centrica u Belgiji
Watson Farley & Williams – njemački Zakon o energetskoj učinkovitosti
Mayer Brown – nesubvencionirana obnovljiva struja u Njemačkoj
DatacenterDynamics – kritika industrije: temperatura otpadne topline
Novi list – Croatian Data Center Summit 2026, 70 data centara u Hrvatskoj
Informator – Hrvatska najbrže rastuće tržište u regiji
tportal – projekt Pantheon u Topuskom
Novi list – otvorenje Data Centra North
