Prije nego što je napisao Robinsona Crusoea, Daniel Defoe bio je trgovac čarapama, uzgajivač mačaka za parfeme, buntovnik, tajni agent i najpoznatiji zatvorenik Londona. U 59. godini izmislio je engleski roman.

Ovo je priča o čovjeku koji je zbog satire bio na stupu srama i o idejama zbog kojih je na njemu stajao.

Prolog: tri dana u srpnju 1703.

29. srpnja 1703. ispred Kraljevske burze u londonskom Cornhillu podignuta je drvena konstrukcija. Bio je to stup srama: daska s tri rupe, za glavu i ruke.

Osuđenik je u njoj stajao sat vremena, nepomičan i izložen, a gomila je smjela raditi što je htjela. Ljudi su bacali trulo voće, pokvarena jaja, mrtve mačke i kamenje. Neki osuđenici nisu preživjeli taj sat. Drugi su oslijepili.

Toga dana na stup je doveden muškarac srednjih godina s perikom na glavi. Policijska tjeralica, objavljena mjesecima ranije u London Gazetteu, opisala ga je ovako:

"Muškarac srednjeg rasta, mršav, oko četrdeset godina, smeđe puti i tamnosmeđe kose, ali nosi periku; kukasta nosa, šiljaste brade, sivih očiju, s velikim madežom kraj usta."

Bio je osuđen zbog pamfleta. Gomila je bila velika, a padala je kiša.

Nitko nije bacio ni kamen ni jaje. Ljudi su bacali cvijeće. Ispred stupa prodavali su se primjerci pjesme koju je osuđenik napisao za tu priliku, Himna stupu srama, i primjerci pamfleta zbog kojeg je osuđen.

Ista se scena ponovila sljedeća dva dana, kod fontane u Cheapsideu i u Fleet Streetu, kod vrata Temple Bara. Okupljeni su pili u njegovo zdravlje.

Osuđenik se zvao Daniel Defoe. Kazna koja ga je trebala poniziti učinila ga je junakom. Da bi se razumjelo kako je do toga došlo, treba se vratiti na početak.

Sin svjećara

Daniel Foe, bez onog "De", rođen je oko 1660. u londonskoj četvrti Cripplegate. Otac James bio je trgovac lojem i svijećama, a obitelj je pripadala disidentima, protestantima koji su odbijali Anglikansku crkvu.

U Engleskoj nakon povratka Stuarta to je značilo da im je zatvoren put na sveučilišta, u državne službe i u parlament. Bili su građani drugog reda.

Kao petogodišnjak preživio je Veliku kugu 1665., kad je u Londonu umrlo gotovo 100.000 ljudi. Godinu dana kasnije gledao je kako Veliki požar guta grad. Pedeset godina kasnije obje će katastrofe opisati tako vjerno da čitatelji neće vjerovati da nije bio odrastao svjedok.

Kao disident nije mogao studirati na Oxfordu ni Cambridgeu pa se školovao na disidentskoj akademiji velečasnog Charlesa Mortona u Newington Greenu. Ondje nije učio samo latinski i grčki, kao na sveučilištima, nego i engleski jezik, matematiku, zemljopis i moderne znanosti. Bila je to škola za ljude koji će živjeti od trgovine, a ne od titula.

Svećenik nije postao. Postao je trgovac.

Trgovac, buntovnik, bankrot

Mladi Daniel trgovao je čarapama, vinom, duhanom i svime što se moglo kupiti jeftino, a prodati skupo. Godine 1684. oženio se Mary Tuffley, kćeri bogatog trgovca, koja je u brak donijela golem miraz od 3.700 funti.

Godinu dana kasnije umalo je sve izgubio. Pridružio se pobuni vojvode od Monmoutha protiv katoličkog kralja Jakova II. Pobuna je slomljena, stotine pobunjenika obješeno ili prodano u ropstvo na Karibe, a Defoe se nekako izvukao.

Kad je 1688. Jakov svrgnut i na prijestolje došao protestant Vilim Oranski, Defoe je jahao u njegovoj počasnoj pratnji. Vilim mu je ostao politički idol do kraja života.

Kao poduzetnik, Defoe je bio maštovit, ali ne i oprezan. Osiguravao je brodove za vrijeme rata s Francuskom, ali Francuzi su ih potapali. Ulagao je u ronilačko zvono za izvlačenje blaga s potopljenih brodova. Kupio je i desetke cibetki, životinja čije su se izlučevine koristile u proizvodnji parfema.

Godine 1692. bankrotirao je s dugovima koji se procjenjuju na 17.000 funti, što je u današnjem novcu nekoliko milijuna eura. Završio je u dužničkom zatvoru. Vjerovnicima je dugove otplaćivao godinama, većinom pošteno. Ta je epizoda, međutim, odredila ostatak njegova života.

Defoe je bolje od ikojeg pisca svoga doba razumio trgovinu, kredit, rizik i propast, jer ih je sve doživio na vlastitoj koži.

Ogled o projektima

Godine 1697. objavio je prvu ozbiljnu knjigu, Ogled o projektima. Bio je to katalog prijedloga za modernizaciju Engleske, a danas zvuči kao program jednog think-tanka.

Predlagao je nacionalnu banku, osiguranje od požara i brodoloma, mirovinske fondove za radnike, bolje ceste, reformu zakona o stečaju kako bi poštenim dužnicima bio omogućen novi početak umjesto truljenja u zatvoru, i akademiju za proučavanje engleskog jezika.

Najsmjeliji prijedlog bila je akademija za žene. Defoe je napisao:

"Često sam mislio da je jedan od najbarbarskijih običaja na svijetu, s obzirom na to da smo civilizirana i kršćanska zemlja, to što ženama uskraćujemo prednosti učenja."

Svoje vrijeme preduhitrio je za gotovo 200 godina.

Čistokrvni Englez

Godine 1700. engleski tisak bio je pun napada na kralja Vilima, i to ne zbog politike nego zbog podrijetla. Vilim je bio Nizozemac, a s njim su na dvor došli nizozemski savjetnici i plemići. Domoljubni pamfletisti pitali su zašto Engleskom vlada stranac.

Defoe je 1701. odgovorio satiričnom pjesmom Pravi Englez (The True-Born Englishman). Pjesma se rugala samoj ideji "čistokrvnog Engleza". Englezi su, pisao je, mješavina Rimljana, Sasa, Danaca, Normana, Škota, Velšana, Francuza i Nizozemaca. Tko se ponosi čistom krvlju, ponosi se nečim što ne postoji:

"Pravi Englez je proturječje,
u govoru ironija, u stvarnosti izmišljotina."

Pjesma se prodavala bolje od ikoje engleske pjesme prije nje, uključujući Miltonov Izgubljeni raj. Kralj je bio oduševljen, a Defoe je postao njegov omiljeni pisac.

Bila je to jedna od prvih obrana imigranata i jedan od najduhovitijih napada na domaći nacionalizam ikad napisan. Vrijedi je čitati i danas, kad se u Europi ponovno raspravlja o tome tko je "pravi" pripadnik nacije.

Najkraći put

U ožujku 1702. Vilim je umro nakon pada s konja. Na prijestolje je došla kraljica Ana, a s njom i torijevci te visoka Anglikanska crkva, koja je tražila da se disidentima oduzmu i ono malo prava što su imali.

U prosincu 1702. pojavio se anonimni pamflet Najkraći put s disidentima. Autor je, kao gorljivi anglikanac, predlagao rješenje "disidentskog problema": ne zakone ni porez nego istrebljenje: zatvoriti ih, protjerati ili objesiti. Ako se zbog njih nekoliko ljudi objesi, pisao je, ostali će se brzo obratiti.

Bila je to ironija, kao što je bio Skromni prijedlog Jonathana Swifta 30 godina kasnije. Defoe je uzeo stvarne argumente anglikanskih fanatika i doveo ih do logičnog kraja, kako bi pokazao kamo vode.

Ironija je uspjela, ali preuspješno. Neki anglikanski svećenici pamflet su pročitali doslovno i oduševljeno ga preporučivali. Disidenti su ga pročitali doslovno i prestrašili se.

Kad se doznalo da je autor disident i da je cijela stvar satira, bijesni su bili svi: anglikanci jer su ispali glupi, a disidenti jer su ispali kukavice. Raspisana je tjeralica s onim opisom kukastog nosa i madeža. Defoe se mjesecima skrivao, a u svibnju 1703. uhvaćen je i zatvoren u Newgate.

Proglašen je krivim za buntovnu klevetu. Kazna je bila novčana globa, tri dana na stupu srama i zatvor dok ne pruži jamstvo za sedam godina dobrog vladanja. Pamflet je spaljen na javnom mjestu rukom krvnika.

Himna stupu srama

Defoe je u zatvoru napisao pjesmu u kojoj se obraća samom stupu srama. Stup, piše on, nije sramota za osuđenika nego za one koji ga osuđuju:

"Reci im da su ljudi koji su me ovdje stavili
glupani zbog ovakvog zločina."

Nije to bila velika poezija, ali bila je hrabra. Rukopis je prokrijumčaren iz zatvora i tiskan pa se prodavao upravo ispred stupa na kojem je autor stajao. Ljudi su razumjeli poruku: na stupu ne stoji zločinac nego čovjek kažnjen zbog pamfleta.

Zato su bacali cvijeće.

Ipak, za Defoea to nije bio sretan završetak. Dok je bio u zatvoru, propala mu je tvornica opeke u Tilburyju, koja je zapošljavala stotinjak ljudi. Drugi bankrot bio je gori od prvoga. Imao je ženu i sedmero djece, nije mogao platiti kaznu i nije imao izlaza.

Izlaz se ipak pojavio - iz neočekivanog smjera.

Špijun

U studenom 1703. Defoeovu globu tajno je platila vlada, iz fondova za tajne službe. Iza toga stajao je Robert Harley, predsjednik Donjeg doma i uskoro jedan od najmoćnijih političara u Engleskoj.

Harley je trebao čovjeka koji zna pisati, poznaje trgovce i obrtnike i može otkriti što misle obični ljudi. Defoe je trebao posao.

Tako je satiričar s cvijećem na stupu srama postao tajni agent.

Sljedećih desetak godina Defoe je putovao Engleskom pod lažnim imenima, slušao razgovore po krčmama i sajmovima, pisao Harleyju izvještaje o raspoloženju u pokrajinama i gradio mrežu doušnika. Godine 1706. poslan je u Edinburgh, gdje je pod lažnim identitetom radio na tome da Škoti pristanu na uniju s Engleskom.

Pisao je pamflete, razgovarao s trgovcima i dojavljivao tko je za, a tko protiv. Godine 1707. Unija je potpisana, a s njom je nastalo jedinstveno slobodno tržište Engleske i Škotske, najveće u Europi.

Istodobno je, sam, gotovo bez pomoći, tri puta tjedno izdavao časopis The Review (1704.–1713.), jednu od prvih modernih društveno-političkih novina u kojima su se objavljivale ozbiljne analize. Pisao je o trgovini, politici, financijama, ratu i moralu. Bio je to novinarski posao kakav bi danas radila cijela redakcija.

Ironija ga je ponovno dovela u nevolju. Godine 1713. objavio je tri pamfleta u kojima je, naizgled, zastupao povratak katoličkih Stuarta na prijestolje, primjerice Razloge protiv nasljedstva kuće Hannover.

Bila je to opet satira, ovaj put na račun jakobita. Ponovno je mnogo ljudi to pročitalo doslovno. Ponovno je uhićen, a ovaj put ga je spasilo kraljičino pomilovanje.

Defoe je dvaput završio u zatvoru jer su ga čitatelji shvatili doslovno. Malo je pisaca platilo tako visoku cijenu za ironiju i satiru.

Duh liberalizma

Godine 1719. Defoe je imao 59 godina. Bio je pisac pamfleta, novinar, špijun i dvostruki bankrot. Nikad nije napisao roman. Zapravo, engleski roman u današnjem smislu još nije postojao.

25. travnja te godine pojavila se knjiga s dugim naslovom: Život i neobične zadivljujuće pustolovine Robinsona Crusoea iz Yorka, mornara. Na naslovnoj stranici stajalo je da ju je "napisao on sam". Autor nije bio naveden. Čitatelji su vjerovali da je riječ o istinitoj priči.

Inspiraciju je Defoe djelomično našao u stvarnom slučaju škotskog mornara Alexandera Selkirka, koji je četiri godine sam proživio na otoku Juan Fernández kod obale Čilea. Crusoe je na svom otoku proveo 28 godina.

U četiri mjeseca knjiga je doživjela četiri izdanja. Ubrzo je prevedena na francuski, njemački i nizozemski, a zatim i na gotovo sve europske jezike. Postala je jedna od najčitanijih knjiga svih vremena.

Rousseau je kasnije napisao da je to jedina knjiga koju bi dao djetetu prije dvanaeste godine. Marx je Crusoea iskoristio u Kapitalu kao primjer čovjeka koji sam proizvodi sve što mu treba i vodi knjigovodstvo vlastitog rada. U udžbenicima ekonomije "ekonomija Robinsona Crusoea" i danas je standardni model.

Poduzetnički duh

Robinson Crusoe nije samo pustolovna priča za djecu. To je jedna od prvih velikih priča o pojedincu koji sam stvara svoj svijet.

Crusoe nije plemić nego sin trgovca. Na otok nije došao kao osvajač nego kao brodolomac. Nema države, crkve ni društvenog položaja. Ima samo vlastiti rad, pamet i nekoliko alata spašenih s broda.

Od toga gradi kuću, sije žito, pripitomljuje koze, pravi lonce i košare.

Najzanimljivija scena je ona u kojoj Crusoe, očajan nakon brodoloma, uzima papir i u dva stupca zapisuje dobro i zlo svog položaja, kao trgovac koji sastavlja bilancu.

Zlo je to što je sam na pustom otoku. Dobro je to što je živ dok su ostali utonuli. Zlo je to što nema odjeće. Dobro je to što je klima topla. To je knjigovodstvo nade, a čitatelji iz cijelog svijeta prepoznali su u njemu nešto o sebi.

Crusoe vrlo rano počinje govoriti o otoku kao o vlastitom posjedu i o sebi kao o kralju. Ne zato što ga je netko okrunio, nego zato što je zemlju obradio i učinio vrijednom. Bila je to Lockeova teorija vlasništva pretvorena u priču: vlasništvo nastaje radom.

Ostali romani

Nakon Crusoea Defoe nije stao. U pet godina napisao je još 6 romana koji su utemeljili englesku književnost.

Moll Flanders (1722.) priča je o ženi koja je rođena u zatvoru Newgate i postala kradljivica, prostitutka i na kraju bogata, pokajnička plantažerka u Virginiji.

Bila je to jedna od prvih knjiga u kojoj je glavni lik žena iz najnižeg staleža, i to žena koja sama, bez muža, plemstva i milosti, preživljava u svijetu koji joj je zatvorio sva vrata.

Dnevnik godine kuge (1722.) napisan je kad je kuga harala Marseilleom, a London se bojao da će stići i k njemu. Defoe je opisao kugu iz 1665. tako vjerno, s brojkama, statistikama umrlih i pričama iz ulica, da su ga čitatelji smatrali stvarnim dnevnikom očevica.

Za vrijeme pandemije novinarske gripe 2020-2021. knjiga je ponovno postala bestseler.

Roxana (1724.) priča je o ženi koja odbija brak jer, kako kaže, ne želi postati muževa robinja i izgubiti pravo na vlastiti imetak. Bila je to radikalna ideja za 1724.

Pisao je i putopise, priručnike za trgovce, knjige o duhovima i đavlu te povijesti gusara. Za neke od tih knjiga, poput slavne Opće povijesti gusara, i danas se raspravlja je li ih uopće napisao. Ukupno mu se pripisuje nekoliko stotina djela pod gotovo isto toliko pseudonima.

Pošteno: tri prigovora

Defoe nije bio svetac, a kritičari imaju argumente.

Prvi: bio je plaćenik. Pisao je za torijevce, zatim za vigovce, pa ponovno za torijevce. Za Harleyja je špijunirao vlastite sugrađane. Mnogi njegovi pamfleti bili su naručena propaganda. Suvremenici su ga prezirali kao pisca koji piše za onoga tko plati.

Drugi: ropstvo. Crusoe se na brod koji ga odvodi na otok ukrcava kako bi u Gvineji kupio robove za plantažu u Brazilu. Na otoku spašava domorodca kojeg naziva Petak, ali ga odmah uči da mu se obraća s "gospodaru".

Sam Defoe u nekim je tekstovima branio afričku trgovinu robljem kao korisnu za englesko gospodarstvo. Robinson Crusoe nije samo priča o slobodi pojedinca nego i o kolonijalizmu.

Treći: bio je nepošten u poslu. Prevario je neke vjerovnike, a svoju je propast zadnjih godina skrivao od obitelji.

Svaki od ovih prigovora je točan.

Ipak, kad se pogleda za što se Defoe borio kad je to bilo opasno, slika je drukčija. Za vjersku toleranciju, za koju je stajao na stupu srama. Za obranu useljenika od ksenofoba. Za obrazovanje žena. Za reformu stečajnog prava, da dužnici ne trunu u zatvorima. Za slobodu tiska, zbog čega je dvaput bio uhićen. Za trgovinu, kredit i rad kao temelje bogatstva, a ne za plemićke titule i ratni plijen.

U tim je stvarima bio dosljedan cijeli život, a u nekima je bio daleko ispred svog vremena.

Što se tiče Petka i ropstva, istina je da je Defoe bio čovjek svoga doba. Ali upravo je ideja koju je proslavio, da čovjek posjeduje sebe i plodove svog rada, ona ista ideja kojom su abolicionisti pola stoljeća kasnije srušili ropstvo. Knjiga je bila mudrija od svog autora.

Epilog: skrivanje od vjerovnika

Defoe je posljednje godine života proveo bježeći, i to ne od vlasti nego od vjerovnika. Dugovi su ga ponovno sustigli, a on se skrivao po iznajmljenim sobama.

Umro je 24. travnja 1731. u maloj iznajmljenoj sobi u Ropemakers’ Alleyju, u londonskom Moorfieldsu, sam i, kako je zabilježeno, od "letargije" - vjerojatno moždanog udara. Imao je oko 70 godina.

Pokopan je na groblju Bunhill Fields, groblju disidenata, uz Johna Bunyana i druge protestante koje država nije htjela na svojim grobljima. Grob je dugo bio neoznačen.

Godine 1870. londonski list Christian World pozvao je dječake i djevojčice Engleske da skupe novac za spomenik autoru Robinsona Crusoea. Stiglo je oko 1.700 priloga, a na grobu je podignut bijeli obelisk.

Djeca koja su čitala o čovjeku koji je sam preživio na otoku platila su spomenik piscu koji je cijeli život bio sam protiv svih.

Daniel Defoe nije bio filozof. Nije napisao traktat o prirodnim pravima ni teoriju države. Napisao je nešto što je imalo dalekosežniji utjecaj: priču o običnom čovjeku, sinu trgovca, koji bez kralja, plemstva i crkve, samo radom, pameću i strpljenjem, gradi svoj svijet.

Generacije čitatelja učile su na njoj da čovjek vrijedi po onome što napravi, a ne po onome što je naslijedio. To je najliberalnija priča koja je ikad napisana za djecu.