Benjamin Constant bio je kockar, zavodnik, dvobojnik i, prema mnogima, politički vjetrokaz. Napisao je i jedan od najvažnijih tekstova u povijesti liberalizma. Ovo je priča o čovjeku čiji je život bio kaotičan, a ideje jasne kao u malo koga.

Prolog: 19. ožujka 1815.

Pariz je u panici. Napoleon je prije tri tjedna pobjegao s Elbe, iskrcao se na jugu Francuske s tisuću vojnika i krenuo na sjever. Vojske poslane da ga zaustave prelaze na njegovu stranu. Maršal Ney kralju je obećao da će ga dovesti u željeznom kavezu, a zatim mu se pridružio s cijelom vojskom. Luj XVIII. u tajnosti pakira kovčege.

Toga jutra Journal des Débats objavljuje tekst jednog 47-godišnjeg Švicarca dugih plavih kovrča i loše reputacije. Tekst nije analiza nego oproštaj. Autor Napoleona uspoređuje s Atilom i Džingis-kanom te piše da on neće, kao jadni prebjeg, puzati od jedne vlasti do druge, prikrivati sramotu sofizmima i mucati oskvrnute riječi kako bi otkupio sramotan život.

Sljedeće noći kralj bježi u Belgiju. Napoleon ulazi u Tuileries na rukama gomile. Autor teksta skriva se kod prijatelja, a zatim bježi u Vendée. Svi u Parizu znaju da je njegovo ime na popisu.

Četiri tjedna kasnije isti čovjek sjedi u Tuileriesu, nasuprot caru. Napoleon ga je pozvao, i to ne da ga uhiti, nego da mu napiše novi ustav.

Čovjek se zvao Benjamin Constant. Da bi se razumjelo kako je dospio u tu sobu, treba krenuti od početka.

Čudo od djeteta

Henri-Benjamin Constant de Rebecque rođen je 25. listopada 1767. u Lausanni. Majka je umrla nekoliko dana nakon poroda. Otac, švicarski časnik u nizozemskoj službi, bio je hladan, odsutan i nepredvidiv.

Benjamin je odrastao uz brojne privatne učitelje, od kojih su neki bili čudaci, a neki gori od toga.

Bio je čudo od djeteta. S 12 godina pisao je pisma baki o grčkoj književnosti. Studirao je u Erlangenu, a zatim u Edinburghu, usred bujanja škotskog prosvjetiteljstva.

Ondje je postao član studentskog debatnog društva, čitao Adama Smitha i Humea te naučio dvije stvari koje će ga pratiti cijeli život: liberalnu ekonomiju i kockanje.

Iz Edinburgha je otišao ostavivši kockarske dugove. Iz Erlangena je otišao zbog afere. Taj će se obrazac ponavljati.

U Parizu je kao 18-godišnjak upoznao Isabelle de Charrière, nizozemsku spisateljicu koja je bila 27 godina starija od njega. Bila mu je mentorica, prijateljica i, kako je sam priznao, jedina osoba koja ga je razumjela.

Zajedno su pisali roman u pismima. Godine 1789. oženio se na dvoru u Braunschweigu barunicom Wilhelminom von Cramm. Brak je bio nesretan, a ona se 1793. od njega razvela.

Imao je 26 godina, iza sebe razvod, dugove i niz napuštenih planova, ali još nijedno djelo.

Germaine

U rujnu 1794., na cesti kod Lausanne, upoznao je ženu koja će mu promijeniti život: Germaine de Staël.

Bila je kći Jacquesa Neckera, posljednjeg velikog ministra financija Luja XVI., i najslavnija intelektualka u Europi. Vodila je pariški salon u kojem su se okupljali političari, generali i filozofi. Bila je duhovita, neumorna, posesivna, a njezina je energija iscrpljivala sve oko nje.

Constant ju je odlučio osvojiti i učinio je to na svoj način. Lupao je glavom o zid, prijetio samoubojstvom, a jednom je navodno popio opijum - dovoljno za dramatičan učinak, ali ne i za smrt. Kritičar Sainte-Beuve to je kasnije nazvao "doza iz Coppeta".

Upalilo je.

Slijedilo je 15 godina odnosa koji je bio istodobno najplodnija intelektualna suradnja epohe i obiteljski rat. Njezin dvorac Coppet na Ženevskom jezeru postao je središte europskog liberalizma, a za Constanta i mjesto mučenja. Njezina kći Albertine, rođena 1797., gotovo je sigurno bila njegova.

Constant je o tom odnosu vodio dnevnik, a od 1804. uveo je u njega brojčani kod za osjećaje koji su se ponavljali. Jedan broj značio je tjelesni užitak, drugi želju da prekine s Germaine, treći povratak njoj. Nekim je danima zapisao samo brojeve. Brojke su se mijenjale, ali odnos je trajao.

Njihov prijatelj Sismondi zapisao je: "Niste upoznali gospođu de Staël ako je niste vidjeli s Benjaminom Constantom."

Prvi sukob s Napoleonom

Germaine ga je uvela u politiku. U Parizu revolucionarnog Direktorija, Constant je postao pamfletist umjerenih republikanaca - uvijek između rojalista koji su željeli kralja i jakobinaca koji su željeli giljotinu.

Nakon Napoleonova puča 1799. dobio je mjesto u Tribunatu, jednom od tijela koja su trebala ograničavati prvog konzula. Pravo na naivnost nije imao, ali vjerovao je da institucije znače nešto.

U siječnju 1800. održao je govor u kojem je tražio da Tribunat bude neovisan i da ima vremena raspravljati o zakonima. Sutradan je Germainin salon bio prazan. Napoleon je dao do znanja da mu se govor nije svidio, a pariška elita brzo je razumjela poruku.

Godine 1802. Napoleon je čistkom izbacio Constanta iz Tribunata. Godinu dana kasnije Germaine je protjerana 40 milja od Pariza. Constant je krenuo za njom: u Coppet, u Njemačku, u Weimar, gdje su upoznali Goethea i Schillera.

Napoleon je Germaine mrzio više nego ijednog generala, kao da je osjećao da su mu ta žena i njezin švicarski ljubavnik opasniji od austrijske vojske.

U izgnanstvu je Constant pisao, ali ništa nije objavljivao. Napisao je roman Adolphe, psihološku studiju muškarca koji ne može ni voljeti ni otići. Lako je bilo pogoditi o kome je riječ.

Napisao je i opsežan rukopis Načela politike, koji će biti objavljen tek 1980. godine.

Godine 1808. tajno se oženio Charlotte von Hardenberg, njemačkom aristokratkinjom koju je volio 20 godina ranije. Germaine to godinama nije znala.

O duhu osvajanja i uzurpacije

Krajem 1813. Napoleonova vojska povlačila se iz Njemačke. U Hannoveru je Constant objavio knjigu koju je pripremao godinama: O duhu osvajanja i uzurpacije.

Bio je to napad na Napoleona, ali i na nešto mnogo veće. Constant je tvrdio da su rat i trgovina dva načina da se dođe do istoga, do onoga što čovjek želi imati.

Stari narodi dolazili su do toga silom. Moderni narodi otkrili su da je trgovina jeftinija, sigurnija i učinkovitija. Zato osvajač u modernom svijetu nije junak nego anakronizam, čovjek koji europska društva vuče u prošlost koju su prerasla.

Rat, piše Constant, nagon je, a trgovina civilizacijska tekovina. Napoleon nije bio veliki čovjek ispred svog vremena nego zaostao čovjek iza njega.

Knjiga se razgrabila po cijeloj Europi. Napoleon je pao nekoliko mjeseci kasnije.

Natrag u Tuileries

Sada se možemo vratiti na početak priče. Godine 1815. Napoleon je ponovno u Parizu. Constant, autor teksta o Atili, skriva se. Napoleon ga zatim poziva.

Napoleon je bio dovoljno pametan da shvati kako se Francuska 1815. ne može vratiti apsolutizmu iz 1810. Trebao mu je ustav koji će uvjeriti liberale da je car sad drukčiji i trebao mu je čovjek kojemu liberali vjeruju.

Constant je bio prirodan izbor upravo zato što je bio njegov najpoznatiji kritičar.

Constant je pristao. Napisao je Dodatni akt ustavima Carstva, koji su Parižani odmah prozvali "Benjamine". Bio je to najliberalniji dokument koji je Napoleon ikad potpisao: dvodomni parlament, odgovornost ministara, sloboda govora i tiska, porotna suđenja.

Ironično, bio je liberalniji i od kraljevske Povelje koju je zamijenio.

Akt je trajao dva mjeseca. Došao je Waterloo, a Napoleon je otišao na Svetu Helenu. Constant je ostao s reputacijom vjetrokaza, čovjeka koji je u ožujku nazvao Napoleona Atilom, a u travnju mu postao državni savjetnik.

Morao je pobjeći u Englesku. Ondje je 1816. objavio Adolphea. Mnogi su roman čitali kao osobnu ispovijest, i nisu bili daleko od istine.

Dvoboj na stolici

Kad se nakon kratkog izgnanstva vratio u Francusku, činilo se da je politički gotov, ali tada tek započinje njegovo najbolje razdoblje.

Godine 1818., prvi put u 50. godini života, izabran je za zastupnika i postao vođa liberalne oporbe u Domu. Bio je najbolji govornik u parlamentu. Branio je slobodu tiska, porotna suđenja, vjersku toleranciju i neovisnost sudova, a borio se i protiv trgovine robljem.

Cenzuru je zaobilazio pisanjem pamfleta dužih od 30 stranica, jer oni nisu podlijegali prethodnom pregledu (cenzorima se nije dalo čitati duža štiva), a najoštrije rečenice skrivao je u fusnotama.

Kocka ga nije napustila, a nije ni temperament. Godine 1822., s ozlijeđenim koljenom zbog kojeg nije mogao stajati, dogovorio je dvoboj s rojalističkim aristokratom Forbinom des Issartsom. Razlog? Političke nesuglasice.

Obojica su sjedila na stolicama, desetak koraka razmaka, s pištoljima. Promašili su. Bila je to možda najluđa slika liberalizma 19. stoljeća: dvojica sjede, pucaju i razilaze se bez krvi, a zatim se vraćaju raspravi.

Godine 1824. vlada ga je pokušala izbaciti iz parlamenta uz obrazloženje da je rođen u Švicarskoj i da nije Francuz. Pokušaj nije uspio.

Sloboda starih i sloboda modernih

U veljači 1819., u pariškom Athénée royalu, Constant je održao predavanje koje je postalo jedan od temeljnih tekstova liberalizma: O slobodi starih u usporedbi sa slobodom modernih.

Pitanje je bilo jednostavno: zašto je Francuska revolucija, koja je krenula u ime slobode, završila giljotinom i diktaturom?

Constantov odgovor bio je da su revolucionari, nadahnuti Rousseauom i antičkim republikama, pomiješali dvije potpuno različite vrste slobode.

Sloboda starih, Atene i Sparte, značila je kolektivno sudjelovanje u vlasti. Građanin je zajedno s drugima odlučivao o ratu i miru, zakonima i kaznama. Istodobno je bio rob u svemu privatnom.

Država je nadzirala što jede, kako odgaja djecu, u što vjeruje i kakvu glazbu sluša. Atenjanin je bio, piše Constant, gotovo uvijek suveren u javnim poslovima, a rob u svim privatnim odnosima.

Sloboda modernih nešto je drugo. To je pravo da čovjek bude podvrgnut samo zakonima, da ne bude proizvoljno uhićen ni zatvoren, da govori i piše što misli, da bira zanimanje i raspolaže svojim vlasništvom, da putuje bez dopuštenja, da se udružuje s drugima i vjeruje u što hoće.

Ukratko, to je mirno uživanje u privatnoj neovisnosti.

Jakobinci su modernim Francuzima pokušali nametnuti slobodu starih: krepost, kolektivizam i državu koja zna bolje. Rezultat je bio Teror.

Iz te razlike Constant je izveo jednu od najvažnijih liberalnih ideja: ni suverenitet naroda nije neograničen. Postoji dio ljudskog života koji po naravi ostaje individualan i neovisan i na koji društvo nema pravo.

Nije bitno tko drži vlast - kralj, car ili većina. Neograničena vlast tiranija je u bilo čijim rukama.

Predavanje završava rečenicom koju bi svaki ministar trebao imati uokvirenu u uredu:

"Zamolimo vlast da ostane u svojim granicama. Neka se ograniči na to da bude pravedna. Za svoju sreću pobrinut ćemo se sami."

Constant ipak nije bio naivan prema vlastitom stavu. Upozorio je i na suprotnu opasnost. Opasnost moderne slobode je u tome da se, zaokupljeni privatnim životom i vlastitim interesima, prelako odreknemo prava na sudjelovanje u vlasti.

Građani koji se ne bave politikom ne ostaju slobodni, nego samo prepuštaju vlast drugima. Politička sloboda nije cilj, ali je nužno jamstvo privatne slobode.

Neutralna vlast

Constant je imao još jednu ideju koja je otišla dalje nego što je mogao zamisliti.

U ustavnoj monarhiji, tvrdio je, kralj ne bi trebao vladati nego biti neutralna vlast, arbitar iznad zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Kralj ne donosi zakone i ne vodi vladu, ali može raspustiti parlament, smijeniti ministre ili pomilovati osuđenika kad se ostale grane vlasti zapletu.

Ideju su preuzeli drugdje. Brazilski ustav iz 1824. izričito je uveo "moderatorsku vlast" (poder moderador) po Constantovu modelu, a isto je učinio portugalski iz 1826. Ideja predsjednika kao arbitra iznad dnevne politike u mnogim današnjim parlamentarnim republikama potječe dijelom od tog švicarskog kockara.

Pošteno: je li Constant bio licemjer?

Postoje ozbiljni prigovori i Constantovu životu i njegovim idejama.

Prvi i najočitiji je vjetrokaz. Podržao je Direktorij, pa Napoleona u Tribunatu, pa ga napao, pa podržao Bourbone, pa ih ostavio zbog Napoleona, pa se vratio Bourbonima, a 1830. podržao novog kralja Luja Filipa i od njega primio veliku svotu za otplatu dugova.

Teško je vjerovati u načela čovjeka koji se tako često prilagođavao.

Drugi prigovor tiče se biračkog prava. Constant je, kao i većina liberala iz prve polovine 19. stoljeća, vjerovao da pravo glasa trebaju imati samo vlasnici imovine jer samo oni imaju dovoljno neovisnosti i interesa za stabilnost.

Njegova "moderna sloboda", stoga, za većinu Francuza nije uključivala pravo glasa.

Treći je filozofski. Republikanci i kasnije socijalisti optuživali su ga da je slobodu sveo na privatni užitak, na buržoasku slobodu zatvaranja u vlastitu kuću dok drugi upravljaju svijetom.

Prvi prigovor ima osnove, ali promašuje bit. Constant je mijenjao saveznike, no gotovo nikad nije mijenjao zahtjeve. Pod svakom vlašću tražio je isto: slobodu tiska, porote, odgovornost ministara, ograničenu vlast.

Pristao je pomoći Napoleonu 1815., ali mu je napisao ustav koji ograničava cara. Zbog jedne odluke, koja se dala i opravdati, cijelu je karijeru nosio etiketu vjetrokaza. Napoleon je promijenio stav da bi dobio Constanta, a ne obrnuto.

Drugi prigovor je točan i ne treba ga uljepšavati. Constant je bio liberal 1819., a ne 2026.

Ipak, logika njegovih ideja, da se prava ne izvode iz vlasti nego prethode vlasti, bila je upravo ono što je kasnije srušilo cenzus. Ako su prava univerzalna, nitko ih ne može ograničiti na vlasnike imovine. Tako da su načela prvih liberala, iako oni sami možda još nisu tako daleko mogli vidjeti u budućnost, kasnije dovela do univerzalnog biračkog i svakog drugog prava.

Treći prigovor jednostavno nije točan, jer je Constant upravo na tu opasnost upozorio na kraju svog najslavnijeg predavanja.

Epilog: sprovod

U srpnju 1830. Parižani su na barikadama srušili posljednjeg Bourbona. Constant, star i bolestan, hodao je na štakama među pobunjenicima. Novi kralj, Luj Filip, imenovao ga je predsjednikom jednog odjela Državnog vijeća.

U studenom je pokušao ući u Francusku akademiju i bio odbijen. Bio je to posljednji poraz u životu punom poraza.

Umro je 8. prosinca 1830. u Parizu, sa 63 godine. Četiri dana kasnije gomila je pratila njegov lijes do groblja Père-Lachaise. Pariz je ispraćao čovjeka kojeg je pola života smatrao neozbiljnim.

Benjamin Constant nije bio uzor. Bio je kockar, nepouzdan ljubavnik, čovjek koji je pisao dnevnike u šiframa i dvoboje vodio sjedeći. Ali dok su drugi mislioci njegova doba pitali tko bi trebao imati vlast, on je postavio pitanje koje je važnije od svih ostalih: koliko vlasti uopće treba postojati?

Odgovor je zapisao u jednoj rečenici, koju je teško nadmašiti i danas: neka vlast bude ograničena na pravdu, a za svoju sreću pobrinut ćemo se sami.

----------------------

IZVORI:
Wikipedia: Benjamin Constant
Libertarianism.org: Constant, Benjamin (1767–1830)
The New Criterion: An affair to remember (Constant i de Staël)
Alamy: Dvoboj Benjamina Constanta i Forbina des Issartsa, 1822., na stolicama
Universalis: Benjamin Constant, povratak u javni život
Napoleon.org: L’Acte additionnel aux constitutions de l’Empire