Laissez-faire je pojam koji predstavlja prvu teoriju u modernoj ekonomiji. Doslovno prevedeno s francuskog jezika znači "pusti neka radi" i označava temelj slobodnog tržišta, odnosno ekonomsku politiku koja se ne miješa u tržišne razmjene između pojedinaca.

Legenda kaže da je pojam nastao 1681. godine na sastanku tadašnjeg francuskog ministra financija Jean-Baptiste Colberta sa skupinom poduzetnika koje je predvodio izvjesni M. Le Gendre. Kad ih je Colbert pitao kako im država može pomoći, Gendre mu je odgovorio jednostavno "Laissez-nous faire" (pusti nas da radimo).

Ova se anegdota prvi put našla u tisku 1751. godine, u članku lista Journal economique. Potom su je preuzeli francuski fiziokrati koji su propagirali ekonomsku politiku koja se oslanja na prirodnom pravu građana i ravnopravnosti te ne smije nikoga posebno štititi na tržištu. Pojam je koristio 1776. škotski teoretičar Adam Smith u knjizi "Bogatstvo naroda", koja se smatra prvom značajnom literaturom za modernu ekonomiju.

Laissez-faire teorija bila je prihvaćena diljem svijeta u 19. stoljeću, kad je i zabilježen najveći napredak i povećanje bogatstva, tijekom industrijske revolucije. Kad je nastupila Velika depresija u prvoj polovini 20. stoljeća, iako je već prije toga američka vlada naveliko regulirala ekonomiju i povećavala poreze i restrikcije, mnogi su ekonomisti i političari prvo okrivili laissez faire. Kasnije je to opovrgnuto, ali ostao je bauk od slobodnog tržišta.

U 20. stoljeću pojavili su se brojni kritičari koji su pokušavali dokazati kako država ne smije pustiti gospodarstvo da ide svojim tokom. Najveći kritičar ove teorije bio je engleski ekonomist John Maynard Keynes koji je 1926. godine napisao knjigu "Kraj Laissez-fairea", a potom još niz djela gdje je naglašavao potrebu državne intervencije u nekim slučajevima. Keynes je tvrdio da se na slobodnom tržištu treba dobro vagati od slučaja do slučaja i onda odlučiti treba li država intervenirati ili ne. S druge strane bio je Ludwig von Mises i njegova "vojska" ekonomista Austrijske škole koji su čvrsto branili laissez-faire odgovarajući na svako Keynesovo djelo raskrinkavanjem njegovih teorija.

Keynes je, ukratko, promovirao trošenje nezarađenog novca da bi se spašavali gubitaši. Kasnije bi država namaknula taj novac zaduživanjem ili povećanjem poreza. Ne treba ni objašnjavati kako su austrijski ekonomisti puno puta dokazali u ekonomskoj teoriji suludost njegovih ideja. Međutim, političarima je Keynesova ideja državne kontrole nad gospodarstvom zvučala vrlo privlačno, pogotovo zato što su sad imali i znanstvena djela iza kojih mogu stati kad prodaju narodu priče o svojim dobrim namjerama. Mnoge vlade zapadnog svijeta prihvatile su nakon 2. svjetskog rata i Keynesove smrti njegove preporuke, što je dovelo do pojačanog državnog protekcionizma i raznih ograničenja u međunarodnom trgovanju. Da bi države mogle namaknuti potreban novac za intervencije, podizale su poreze.

Takvu je politiku uspio ublažiti 1970-ih nobelovac Milton Friedman, no ni njegova Čikaška škola više nije mogla potpuno podržavati laissez-faire ekonomiju. Stvari su jednostavno otišle toliko daleko, da je danas praktički nemoguće zamisliti državu koja ne daje subvencije, uopće ne regulira ekonomiju, nema minimalac i nema protekcionizma niti prema jednom proizvođaču. Tako da je laissez-faire danas samo pojam za nešto čemu mi, istinski liberali i drugi ljubitelji slobodnog tržišta, samo možemo težiti.