Najpoznatiji hrvatski turistički dragulj, grad Dubrovnik, dobio je značajan prostor u popularnoj američkoj publikaciji u izdanju Zaklade za ekonomsku edukaciju FEE. Ovaj put nije riječ o turističkim ljepotama današnjeg Dubrovnika, već o njegovim povijesnim znamenitostima.

Lawrence W. Reed je predsjednik FEE-a od 2008. godine. Pisao je i za brojne američke dnevne novine, mjesečnike i portale. Ima široku naobrazbu (doktorate iz javne uprave i prava te različite stupnje višeg i visokog obrazovanja iz ekonomije i povijesti). Nedavno je posjetio Dubrovnik te je objavio članak u kojem kaže:

"Grad Dubrovnik na Jadranu pogodio je veličanstvenost kamenih zidova koji okružuju njegov Stari grad, ljepotu crvenih krovova iznad plavog mora i zapanjujući pogled na cijeli grad s vrha obližnjeg brda Srđa. Čak i ako ne znate mnogo o njegovoj srednjovjekovnoj prošlosti ili o novijim ratnim tragedijama, Dubrovnik je dragulj za oko iz bilo kojeg kuta."

A zatim je ispričao priču o Dubrovačkoj Republici, onu koju zna jako malo ljudi i u Hrvatskoj:

"Ono što je moj posjet prošlog ponedjeljka (8. travnja 2019.) učinio nezaboravnim, bio je mali, ali nevjerojatan dio ekonomske povijesti. Dok sam hodao po gradskim zidinama i ulicama Starog grada, znao sam da sam u srcu Raguse (Dubrovačke Republike) sa sjedištem u ovom gradu 450 godina. Na svom vrhuncu u 15. i 16. stoljeću, bila je to jedna od najslobodnijih i najnaprednijih enklava na planetu.

Povijest Dubrovačke Republike

Dubrovačka Republika postigla je neovisnost od Venecije 1358. godine. Izgubila ju je od Napoleona Bonapartea kada ju je vojno zauzeo 1808. godine. Četiri i pol stoljeća u međuvremenu Dubrovnik je plaćao malu godišnju taksu ili naknadu susjednim silama poput Mađara i Osmanlija, koji su im zauzvrat prepuštali da sami upravljaju kao aristokratska, pomorska republika. Službeni moto Dubrovačke Republike bio je "NONE BENE PRO TOTO LIBERTAS VENDITUR AURO" ("Sloboda se ne prodaje za svo zlato svijeta"). Njezina zastava ponosno je govorila: LIBERTAS ("Sloboda").

Bilo je to sićušno mjesto čak i za tadašnje standarde. Unutar gradskih zidina i oko njih živjelo je manje od 10.000 ljudi, plus daleko manje od 100.000 u cijelom pojasu uske dalmatinske obale i otoka koji su činili Republiku. Ipak, stotine brodova koji su činili njezinu trgovačku flotu bili su značajniji od brodova u Veneciji, gradu-državi koji se hvalio deseterostruko većim brojem stanovnika od Dubrovnika.

Čelnici i diplomati Republike i danas su predmet istraživanja zbog svojih diplomatskih vještina bez premca. Pregovarali su sporazumima o slobodnoj trgovini koji su Dubrovniku stoljećima osiguravali prosperitet i mir. Nikada u povijesti Dubrovnik nije prisilno koristio svoje bogatstvo i moć u svrhu teritorijalnog širenja.

Dubrovački trgovci lutali su Mediteranom posjećujući luke sve do Španjolske na zapadu, Egipta na jugu i Levanta na istoku. Održavali su konzulate u desecima zemalja diljem Europe, sjeverne Afrike i Bliskog istoka.

Tajna izuzetnog uspjeha Dubrovačke Republike nesumnjivo je bila njezina sloboda. Njena vlada, iako aristokratske prirode, bila je mala, ograničena i gotovo bez korupcije. Ograničeni rokovi osigurali su da je visoki dužnosnik, rektor, odslužio samo mjesec dana prije nego što je proslijedio službene dužnosti svom nasljedniku. Rektor je jedva premjestio svoje stvari u palaču prije nego se morao spakirati i iseliti. Nije se mogao kandidirati za ured još najmanje dvije godine. Takva ograničenja državne vlasti i jedinstvena usmjerenost na izgradnju društva putem poduzetništva i pomorske trgovine učinili su Dubrovnik Hong Kongom Mediterana.

Jednakost prilika

Ženama je pružena znatna ekonomska sloboda, što je rijetkost u svijetu toga vremena. U vrijeme kada se u drugim zemljama od žena očekivalo da se podređuju muškarcima i radovima u kući ili na polju, bogate poduzetnice izgradile su vlastita bogatstva u Dubrovniku. Kako je Susan Mosher Stuard, u svojoj knjizi "Država poštovanja: Ragusa / Dubrovnik u srednjovjekovnim stoljećima", napisala:

Ženama je bilo dopušteno nositi dragulje i proizvoditi nakit; i mogle su u potpunosti samostalno trgovati, budući da su bili u njihovom vlasništvu. Njihov prikaz bio je poticaj tržištu u onome što je postalo unosna izvozna industrija; srebro i malo zlata iz kopnenih rudnika na Balkanu oblikovano je u široku paletu proizvoda u Dubrovniku.

Ono što povjesničari mogu reći, čini se da je "lakoća poslovanja" u Dubrovniku 15., 16. i 17. stoljeća bila nevjerojatna. Gotovo svatko, bez obzira na rasu ili spol, mogao je predati papire i osigurati sva odobrenja za pokretanje posla u roku samo nekoliko dana. Danas postoje zemlje u kojima ćete biti sretni da sve to učinite za godinu ili dvije.

To je bilo mjesto koje je cijenilo vitalni značaj privatnog poduzetništva i ohrabrivalo ga ostavljajući ljudima prostor da sami izmišljaju, inoviraju i napreduju. Dubrovnik je imao poštovanja za poduzetnike. Njegovi birokrati bili su malobrojni i uglavnom su bili usmjereni na vođenje evidencije.

U Državnom arhivu u Dubrovniku danas je papir iz 1389. koji sadrži najstariji poznati podatak o osiguravanju i ugradnji javnog sata u južnoj Europi. Dokument je potpisani ugovor između ureda rektora i privatnog talijanskog proizvođača satova za izgradnju i postavljanje sata na zvoniku Kneževog dvora.

Ropstvo je bilo uobičajeno diljem svijeta u srednjem vijeku, kao što je bilo od davnina. Dubrovnik ga je ukinuo 1416. godine.

Imovinska prava i stečaj

Mala republika je bila pionir u uvođenju zakona o stečaju. Dok su dužnički zatvori bili rasprostranjeni u srednjovjekovnoj Europi, dubrovački zakon je uspostavio postupke za namirenje dugova bez zatvaranja građana. Godine 1568. donesen je jedan od najranijih zakona koji potiču privatno osiguranje plovila na Mediteranu.

Svaki ekonomist vrijedan imena zna da je zaštita vlasničkih prava nužan uvjet za održivi gospodarski rast. I ovdje je to bilo područje značajnih dubrovačkih postignuća. Porezi su bili niski, a kapital je bio siguran od proizvoljnih konfiskacija od strane plemića kakve su bile uobičajene u ostatku Europe. Državne financije u Ragusi bile su poznate po svojoj razboritosti; uravnoteženi proračuni i minimalni dug bili su normalna očekivanja za nekoliko stotina godina.

U svom proučavanju ekonomije Republike, autori Havrylyshyn i Srzentić prezentiraju obilne dokaze o "povoljnoj poslovnoj klimi i vladavini prava". Dubrovačka Republika je bila među prvim državama koje su formalizirale proceduru ugovaranja poslova. To je možda najbolji posao u Europi u provedbi dobrog poslovnog prava na nepristran način, pružajući izvanredan stupanj pristupa "poštenog polja i bez koristi" koji je obilježje istinskog kapitalizma. Pravda na sudovima bila je brza i učinkovita.

Dubrovačka valuta

Još jedan važan, ako ne i neophodan uvjet za prosperitetnu ekonomiju je zdrava valuta. Širom Europe od vremena Rimskog Carstva kroz Napoleonske ratove, kraljevi i parlamenti rutinski su rušili vrijednost novcu na brojne načine - uključujući smanjenje sadržaja plemenitih metala, rezanje kovanica i taljenje isječaka na manje kovanice te izdavanje nepovratnog papira. Na primjer, njemačke države tijekom Tridesetogodišnjeg rata 17. stoljeća uništile su svoj novac hiperinflacijom. Komparativno, Dubrovčani su bili pametni ljudi s novcem te su od početka 14. stoljeća uspostavili solidan srebrni standard.

Dubrovnik je proizvodio kvalitetni srebrni novčić više od 500 godina. Velikim slovima na kamenom luku unutar palače Sponza, gdje su nekad bile smještene javne gradske vage, ovaj natpis je i dalje čitljiv: FALLERE NOSTRA VETANT, ET FALLI PONDERA MEQUE PONDERO DUM MERCES, PONDERAT IPSE DEUS. To znači: "Ako naši utezi varaju, onda smo prevareni; dok važemo dobra, Bog nas mjeri".

Srebrni novčić koji je u Dubrovniku poznat kao "razbojnik" 1790-ih označen je na poleđini riječima: DUCE DEO FIDE ET IVST ("Predvođeni Bogom, vjerom i pravdom").

Sve to, čak i uz nedostatke aristokratske strukture koja je ograničavala političko sudjelovanje pučana, proizvelo je nešto što je protržišnom ekonomistu poput mene izvanredno i predvidljivo - stupanj prosperiteta koji je učinio Dubrovnik jednim od najbogatijih mjesta Europe.

Potres i Napoleonovo osvajanje

Što se dogodilo na kraju? Ovo je tužan dio priče. Oko 8:00 sati 6. travnja 1667. godine, veliki potres uništio je grad i okolicu. Tri četvrtine zgrada je uništeno. Grad-država se ponovno izgradila, ali nikada nije u potpunosti povratila svoju staru slavu. Zatim je tiranin Napoleon zauzeo i okupirao grad 1808. gaseći staru Republiku. Napori da se ponovno uspostavi na Bečkom kongresu 1815. godine nisu urodili plodom."