Ustavni sud RH je u blokadi zbog svađe između samih sudaca, a tiče se snimanja sjednica. Jutarnji list doznaje da je okidač za taj sukob bio zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o obrani koji je podnijela udruga Centar za ekonomsko obrazovanje (CEO).

CEO tvrdi da su tim zakonom žene diskriminirane jer obavezan vojni rok vrijedi samo za muškarce. Kad je ta tema došla na red, prema pisanju Jutarnjeg lista, troje ustavnih sudaca odbilo je sudjelovati u radu vijeća i sjednica koje se tonski snimaju jer, kako kažu, o snimanju sjednica taj sud nije nikad odlučivao pa ne postoji pravna podloga. Optužuju predsjednika Suda Franu Staničića da je snimanje uveo svojevoljno, bez odluke Suda, i da nitko ne zna što se kasnije događa sa snimkama.

Evo kako su u CEO-u objasnili svoj zahtjev:

Državna služba nije ustrojena zbog državnih službenika, nego zbog služenja državi. Javne službe nisu ustrojene zbog javnih službenika, nego zbog služenja javnosti. Vojna obveza se izvršava u pravilu kroz vojnu službu. Vojna služba nije ustrojena radi vojnih obveznika i službenika, nego radi služenja vojsci.

Vojsci države čiji porezni obveznici, iako većina njih nikada nije sama služila vojsku, ne plaćaju tržišnu cijenu za službu predviđenog broja novaka, ročnika, pričuvnika i djelatnog vojnog osoblja, nego čiji je zakonodavac predvidio prekršajni progon građana (koji nemaju prigovor savjesti) zbog odbijanja službe za nametnutu naknadu – ali samo ako su muškarci, jer ako su žene, mogu birati.

Međutim, Ustav to ne dopušta jer je vojna obveza dužnost svih za to sposobnih državljana – za razliku od Austrije, Njemačke, Švicarske i drugih zemalja čiji ustavi izrijekom ograničavaju vojnu obvezu na građane muškog spola – i zato što Ustav jamči pravo na jednakost pred zakonom bez obzira na spol te je ravnopravnost spolova najviša vrednota ustavnog poretka.

Da se nas pita, služenje vojske bi bilo dragovoljno jednako kao što je dragovoljno služenje policije, državne uprave, sudaca i svih ostalih državnih službi. Međutim ako država, prijetnjom prisilnog dovođenja i prekršajnopravnih sankcija, poziva na temelju čl. 47. Ustava sve sposobne 18-godišnjake na uvođenje u vojnu evidenciju i/ili liječničke preglede u sklopu izvršavanja vojne obveze, ne smije se ograničiti samo na jedan spol, jer to predstavlja povredu ravnopravnosti spolova i prava na jednakost pred zakonom onih građana koji ne žele služiti ali, ako ne žele postati kriminalci, na temelju svog spola moraju služiti, u odnosu na one građane koji bi mogli služiti, ali ne žele, niti na temelju svog spola moraju.

Ista udruga danas je podnijela novi podnesak Ustavnom sudu, u kojem iznose dodatne argumente:

Povodom određenih argumenata koji su izneseni u očitovanju Ministarstva obrane, ali i u javnost (nevezano jesu li izneseni u sklopu stvarnih ili špekulativnih navoda o radu Ustavnog suda u ovom predmetu), a koji opravdavaju različito zakonsko uređenje vojne obveze za muškarce i žene na temelju bioloških različitosti iako je člankom 47. Ustava propisano da su vojna obveza i obrana Republike Hrvatske dužnosti svih za to sposobnih državljana (neovisno o spolu, nap. a.), podnositelj nalaže bitnim istaknuti, kao i zatražiti da Ustavni sud prilikom odlučivanja o prijedlozima za ocjenu ustavnosti uvaži, sljedeće.

Biološke različitosti između spolova, poput onih da muškarci u prosjeku imaju 10-13% veći mozak i veću tjelesnu snagu nego žene, stoljećima su se koristile kao temelj za formalno-pravnu zabranu pristupanja žena sveučilišnom obrazovanju, pravnoj profesiji, vatrogasnoj, vojnoj i policijskoj profesiji, rudarstvu, teškoj industriji i mnogim drugim društvenim sferama. Takvo pravno uređenje zakonski je diskriminiralo, tj. stavilo u nepovoljniji položaj na temelju njihovog spola, svakog pojedinog građana ženskog spola koja je željela pristupiti, ili dobiti priliku pristupiti, tim društvenim sferama.

Prije ostvarivanja prava na mirovine na temelju karijere, prije napredovanja u karijeri, prije primanja prve plaće koja pripada željenoj profesiji, prije završetka obrazovanja za tu profesiju, prije svega se stavljanje navedenih građana u nepovoljniji položaj na temelju njihovog ženskog spola (diskriminacija) očitovalo u zakonskoj i zakonom omogućenoj formalnoj zabrani iskazivanja slobodne volje tih pojedinaca, a koja volja je bila iskoristiti svoje biologijom ograničeno vrijeme za pridruživanje, ili sudjelovanjem na natječaje za upis ili zapošljavanje dobiti priliku za pridruživanje navedenim područjima ljudskog djelovanja.

Formalna zabrana pristupanja građana ženskog spola visokom obrazovanju na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu prije 1918. godine diskriminiralo je svaku ženu koja je htjela svoje vrijeme iskoristiti za pripremu i pristupanje prijemnom ispitu, uz vjerojatnost (ali ne i jamstvo) da će upisati željeni studij, završiti ga, biti primljena u željenu profesiju i ostvariti željenu karijeru.

Jednako tako bi i formalna obveza da svaka žena prilikom navršavanja 18. godine života pristupi osposobljavanju za predškolski odgoj ili njegu starijih i nemoćnih diskriminiralo svaku ženu koja bi htjela vrijeme, koje bi bila zakonski dužna provesti na takvom osposobljavanju, koristiti za osposobljavanje ili rad u bilo kojem drugom području ljudskog djelovanja, neovisno bi li takvo zakonsko uređenje bilo dozvoljeno ili zabranjeno (i) po nekoj drugoj odredbi Ustava.

Članci 64. i 65. Ustava propisuju, između ostalog, da su roditelji dužni odgajati i školovati djecu, kao i da su djeca dužna brinuti se za stare i nemoćne roditelje. Ako jesu, ili čak kad bi činjenice da žene u prosjeku češće i duže provode vrijeme s vlastitom djecom, čine većinu upisanih studenata na učiteljskom fakultetu, većinu zaposlenih odgojiteljica u vrtićima, većinu učiteljica razredne nastave i većinu zaposlenih u ustanovama za starije i nemoćne osobe bile posljedice bioloških različitosti između muškaraca i žena, to ne bi dalo zakonodavcu ovlast da po navršavanju 18. godine, a najkasnije do 30. godine života, obvezuje žene na pristupanje osposobljavanju za odgoj djece, njegu starijih, razvrstavanje u pričuvu za slučaj nedostatka odgojiteljica i njegovateljica i odaziv na poziv za izvršavanje obveza iz čl. 64. i 65. Ustava u ustanovama za odgoj djecu ili njegu starijih i nemoćnih izvan ratnog stanja i stanja neposredne ugroženosti, niti propisivanje prekršajnih kazni za neodazivanje na navedene obveze.

Pored drugih razloga zbog kojih bi ovakvo uređenje vjerojatno bilo protivno Ustavu, zakonodavac ne bi imao tu ovlast zato što bi takav zakon sve građane ženskog spola koje bi, da nisu dužne izvršavati navedene obveze pod prijetnjom prekršajnopravnih sankcija, iskazivanjem vlastite slobodne volje svoje ograničeno vrijeme provodile na aktivnostima u bilo kojem drugom području ljudskog djelovanja (poput obrazovanja, rada, putovanja ili bilo koje druge aktivnosti), stavilo, na temelju njihovog spola, u nepovoljniji položaj u odnosu na sve muškarce koji bi bili sposobni dragovoljno izvršavati ženama nametnute obveze, ali su odlučili provesti svoje vrijeme na drugim aktivnostima.

Takva zakonska obveza za žene ne bi bila ništa manje diskriminatorna kada bi se muškarcima dala mogućnost, ali ne i obveza, da za iste materijalne i ostale uvjete dragovoljno pristupe navedenim aktivnostima koje bi za žene bile obvezne.

Žene mogu za jednaku naknadu i materijalne uvjete (poput prednosti za zapošljavanje u državoj službi) dragovoljno pristupiti liječničkim pregledima, uvođenju u vojnu evidenciju, vojnom osposobljavanju, razvrstanoj pričuvi i svim aktivnostima koje zakonodavac nameće muškarcima kao dužnosti u sklopu vojne obveze. Kako za vrijeme obveznog, tako i za vrijeme kada je bilo na snazi isključivo dragovoljno vojno osposobljavanje, većina kandidata, novaka i ročnika čine muškarci.

Ništa od toga ne mijenja činjenicu da je građanin muškog spola koji je u smislu čl. 47. Ustava sposoban za izvršavanje dužnosti vojne obveze (dakle ne u smislu završenog vojnog osposobljavanja, nego u smislu fizičke mogućnosti odaziva na poziv za uvođenje u vojnu evidenciju ili liječnički pregled, neovisno hoće li nakon zdravstvenih i ostalih testiranja biti proglašen sposobnim ili neposobnim za vojnu službu - dakle nešto što svi muškarci 18-godišnjaci, a najkasnije do svoje 30. godine, moraju učiniti ako ne opravdaju neodaziv dokazima očite trajne vojne nesposobnosti), a biologijom ograničeno vrijeme provedeno izvršavanjem navedenih obveza pod prijetnjom prekršajnopravnih sankcija bi,
iskazivanjem vlastite slobodne volje, radije proveo u nekom drugom poslu, aktivnosti ili području ljudskog djelovanja, stavljen, na temelju svog spola, u nepovoljniji položaj, dakle diskriminiran, u odnosu na građanku ženskog spola koja je u smislu čl. 47. Ustava sposobna za izvršavanje dužnosti vojne obveze (odaziv na liječnički pregled, uvođenje u vojnu evidenciju i tako dalje), ali iskazivanjem vlastite slobodne volje, bez prijetnje prekršajnopravnih sankcija, odlučuje svoje vrijeme provesti u nekom drugom poslu, aktivnosti ili području ljudskog djelovanja umjesto na pristupanju (pred)aktivnostima dragovoljnog vojnog osposobljavanja.