U noći 6. kolovoza 2024. María Oropeza čula je buku i povike ispred svoje kuće u Guanareu, glavnom gradu savezne države Portuguesa. Kroz prozor je vidjela agente venezuelanske vojne kontraobavještajne službe DGCIM. Pitala je imaju li nalog za pretres. "To se više ni ne koristi", odgovorila je agentica koja se predstavila kao "službenica Zambrano".

Nalog nisu imali, ali su imali alat za provaljivanje ograde.

Oropeza je uzela mobitel i pokrenula prijenos uživo na Instagramu. "Ne razumijem zašto to radite, ja nisam kriminalka i vi to znate", govori na snimci. Agentica odgovara: "Dokaži da nisi kriminalka tako što ćeš sići i poći s nama."

Posljednje što se čuje prije nego što agenti provale unutra, popnu se stubama i slika se zacrni jest: "Stvarno molim za pomoć svakoga tko može".

Snimka je obišla svijet i postala prepoznatljiva slika represije nakon predsjedničkih izbora 28. srpnja 2024. u Venezueli. Oropeza je provela 551 dan u El Helicoideu, zloglasnom zatvoru tajne policije u Caracasu, a da joj nikad nije suđeno.

Puštena je 8. veljače 2026., mjesec dana nakon američkog uhićenja Nicolasa Madura. Danas je ponovno na ulicama Portuguese - i ponovno joj prijete zatvorom.

Odvjetnica iz provincije

María Oropeza nije bila političarka iz Caracasa nego lokalna organizatorica. U politiku je ušla sa 16 godina, u redovima pokreta Maríje Corine Machado. Odvjetnica je i suosnivačica stranke Vente Venezuela u Portuguesi, poljoprivrednoj državi na zapadu zemlje.

"Bila sam šefica kampanje stožera Con Venezuela u državi Portuguesa. Vodila sam kampanju za kandidaturu Edmunda Gonzáleza Urrutije", kaže u dokumentarcu Manual para volver, koji je producirala La Gran Aldea.

Nakon izbora, kao odvjetnica, dokumentirala je samovoljna uhićenja u Portuguesi. Istog dana kad je uhićena, u 19.30 sati, objavila je videosnimku: "Ta takozvana Operación Tun Tun (Operacija kuc-kuc) nema nikakvog pravnog uporišta. Ono s čime se stvarno suočavamo jest lov na vještice protiv svih građana koji su se izrazili glasanjem 28. srpnja."

Dodala je da je Edmundo González Urrutia "izabrani predsjednik Venezuele". Riječ je o kandidatu kojeg su podržale oporbene stranke od ljevice do desnice, a kandidirao se zato što je kandidatura Marije Corine Machado bila zabranjena.

Oporba je tvrdila da je on osvojio više glasova od socijalističkog predsjednika Nicolasa Madura, pozivajući se na zapise s biračkih mjesta. Vlast je objavila drukčije rezultate - pobjedu Madura, ali nije objavila rezultate po biračkim mjestima. Strani promatrači tvrdili su da su rezultati, koje je objavila vlada, vrlo sumnjivi. Većina zapadnih zemalja ih nije priznala.

Sat vremena nakon Oropezine objave videa, agenti DGCIM-a bili su pred njezinom kućom.

U prvim izvještajima iz kolovoza 2024. navodilo se da ju terete za terorizam i poticanje na mržnju. To su optužbe koje je režim nakon izbora masovno koristio protiv oporbe, a za koje prijeti do 30 godina zatvora. La Gran Aldea piše da je na kraju optužena za poticanje na mržnju i pobunu.

Na suđenje nikad nije dovedena. Međuamerička komisija za ljudska prava već joj je 10. kolovoza 2024. dodijelila mjere zaštite, ali to vlasti nije zaustavilo.

"Dobro došla u Helicoide"

Najpotpuniji opis njezina zatočeništva donosi članak portala La Gran Aldea od 14. listopada 2026. Temelji se na dokumentarcu Manual para volver.

Iz Guanarea su je prvo odveli u sjedište DGCIM-a, a zatim autocestom prema Araureu. Oko 11 sati idućeg jutra, s kapuljačom i jastučnicom preko glave, ukrcali su je u mali avion koji je sletio u zračnu luku La Carlota u Caracasu. Policajci su snimali kako izlazi iz aviona. Kad je netko primijetio da je ne bi bilo dobro prikazati s kapuljačom, natjerali su je da scenu ponovi otkrivena lica.

Tu je snimku nekoliko dana kasnije objavio pukovnik Granko Arteaga, kojeg misija UN-a za utvrđivanje činjenica označava kao odgovornog za mučenje. Bila je obrađena efektima i podložena zvukom iz filma o Freddyju Kruegeru. Iz te je objave 8. kolovoza i njezina obitelj doznala gdje je.

U El Helicoideu dočekao ju je komesar: "Dobar dan, María, kako si? Dobro došla u Helicoide. Ovdje će se poštivati sva tvoja prava. I znaš već da je ovo politički, da ćeš jednog dana, kad bude pregovora, sigurno izaći."

Zgrada je zamišljena kao futuristički trgovački centar, a postala je sjedište tajne policije SEBIN. Oropeza je u intervjuu za Venevisión naziva "najvećim centrom mučenja na američkom kontinentu."

"Tu si zbog tvita"

Na prvom saslušanju, održanom u uredu unutar samog Helicoidea, dodijeljenom javnom branitelju rekla je da ni ne zna zašto je ondje. "Navodno si ovdje zato što si objavila tvit, a ta poruka na Twitteru je nešto ozbiljno", odgovorio je.

Zatim je s papira pročitao njezine riječi: "Kad tiranija postane zakon, pobuna je pravo. Idemo svi, s obitelji, na ulice obraniti pobjedu od 28. srpnja."

Ćelija 4 × 3

Kad su Dignori Hernández, nacionalnoj političkoj tajnici Vente Venezuele, rekli da je premještaju u drugu ćeliju, naslutila je da je režim uhitio njezinu prijateljicu. Oropeza je već bila ondje.

"Zagrlila me i rekla: 'María, ovdje smo zbog svojih uvjerenja, zajedno smo i ovo ćemo izdržati.' To mi je pomoglo da se prizemljim", prepričava Oropeza.

"Bile smo u ćeliji 4 × 3, bez prozora, s bijelim svjetlom. Pokušavaš si stvoriti rutine u tom prostoru da ne padneš u depresiju, u emocionalno stanje koje bi te spriječilo da ustaneš i preživiš." Jedan dan ondje, rekla je za Venevisión, "može se činiti kao tisuće godina".

Vijesti izvana dolazile su rijetko i bile su loše. Dana 22. prosinca 2025. doznala je da joj je umrla baka. "Moja baka bila je, i jest, moj oslonac. Vodila me, odgojila. Moja druga mama. A ja nisam bila ondje", kaže u dokumentarcu, a glas joj puca.

Izlazak, ali ne i sloboda

Oropeza je puštena 8. veljače 2026., zajedno s Dignorom Hernández i Catalinom Ramos. Tri istaknute političarke iz iste stranke, zatvorene zbog istog djela. Istoga dana, u okviru zakona o amnestiji, pušteni su i Juan Pablo Guanipa, Perkins Rocha i drugi.

Međutim, sloboda joj nije potpuna. "Danas mnogi od nas još imaju mjere opreza", rekla je za Venevisión, misleći na zabranu napuštanja zemlje i obvezno javljanje sudu.

Ni glas joj nije posve slobodan. Dana 5. ožujka 2026., dok je u emisiji Venevisióna govorila o povratku prognanika i obnovi demokracije, televizija je naglo prekinula prijenos čim je izgovorila imena Edmunda Gonzáleza i Maríje Corine Machado.

Jedna od više od dvije tisuće

Slučaj Maríje Oropeze nije bio iznimka nego obrazac. Na izborima 28. srpnja 2024. Nacionalno izborno vijeće proglasilo je Nicolása Madura pobjednikom, a da nikad nije objavilo rezultate po biračkim mjestima.

Oporba je prikupila i objavila više od 80 posto zapisnika. Neovisni Centar Carter zaključio je da je prema njima vrlo vjerojatno pobijedio oporbeni kandidat Edmundo González, i to s velikom razlikom.

Odgovor režima bila je najteža represija u novijoj povijesti zemlje. Prema Human Rights Watchu, policija i vojska su u prosvjedima ubile 24 osobe, a više od 2.000 uhićeno je zbog prosvjedovanja, kritike vlasti ili potpore oporbi.

Uhićenja po kućama dobila su i svoj naziv: Operación Tun Tun, prema zvuku kucanja na vrata. Misija Ujedinjenih naroda za utvrđivanje činjenica o Venezueli nazvala je to represijom bez presedana i upozorila da bi neka od tih djela mogla predstavljati zločine protiv čovječnosti.

Najteže je bila pogođena upravo Vente Venezuela, stranka koja je organizirala prikupljanje zapisnika. Od oko 200 njezinih članova uhićenih 2024. i 2025. najmanje 63 još je bilo u zatvoru u trenutku puštanja Oropeze. Među zatočenima bili su i Perkins Rocha, pravni savjetnik Marîje Corine Machado, te Jesús Armas.

Madura više nema na vlasti. Američke snage zarobile su ga 3. siječnja 2026., a vlast je kao vršiteljica dužnosti preuzela njegova potpredsjednica Delcy Rodríguez.

Pod američkim pritiskom počela su puštanja političkih zatvorenika, a u veljači je izglasan zakon o amnestiji. Zakon ipak ne vraća oduzetu imovinu i ne ukida zabrane obnašanja javnih dužnosti. Oropeza ga je opisala kao zakon koji "ne izgleda kao zakon i prilično je isključiv".

Prema Foro Penalu, vodećoj venezuelanskoj organizaciji za pravnu pomoć političkim zatvorenicima, 5. listopada 2026. u zatvoru je još bilo najmanje 322 politička zatvorenika, od toga 140 vojnika. Organizacije za ljudska prava govore o "rotirajućim vratima": jedni izlaze, drugi ulaze. Misija UN-a do ožujka je zabilježila 87 novih politički motiviranih uhićenja nakon Madurova pada.

Liberalna stranka u zemlji socijalizma 21. stoljeća

Vente Venezuela osnovana je 2012. kao stranka koja se otvoreno poziva na klasični liberalizam. U zemlji u kojoj je Hugo Chávez gradio "socijalizam 21. stoljeća" to je bio gotovo provokativan izbor. Stranka zagovara vladavinu prava, privatno vlasništvo i tržišno gospodarstvo.

Njezina predsjednica María Corina Machado godinama se zalaže za otvaranje naftnog sektora privatnim ulaganjima i povratak imovine koju je država oduzela.

Machado je 2023. pobijedila na oporbenim predizborima s više od 90 posto glasova. Režim joj je zabranio kandidaturu pa je podržala Edmunda Gonzáleza. Za borbu za demokraciju 2025. dobila je Nobelovu nagradu za mir.

Nakon deset mjeseci izbivanja izvan zemlje Machado se krajem listopada 2026. vratila u Venezuelu. Na prvoj konferenciji za medije, 29. listopada na Katoličkom sveučilištu Andrés Bello u Caracasu, rekla je da je tranzicija "nepovratna" i da je oporba tu "kako bi tranzicija bila uređena i mirna".

Glavni zahtjevi stranke su novi Vrhovni sud i novo Nacionalno izborno vijeće, a zatim predsjednički izbori koje američki plan predviđa za 2027. Machado predlaže i osnivanje komisije koja bi istražila zločine režima.

Delcy Rodríguez obećava izbore koje će organizirati "obnovljena izborna vlast", ali nije navela datum. Ona govori o "transformaciji", a ne o tranziciji, i brani nasljedstvo čavizma. Vente Venezuela ne sudjeluje u dijalogu vlasti i dijela oporbe, koji je počeo u kolovozu, ali kaže da ga ne ometa.

Za Maríju Oropezu tranzicija ima jasan uvjet. Za Venevisión je rekla da "Venezuela ide prema tranziciji, prema slobodi", ali da će to biti moguće "tek kad puste sve političke zatvorenike" i kad se "vrate svi prognanici". Pomirenje bez pravde ne prihvaća: "Mora postojati pravda za sve političke zatvorenike, za sve pale."

O novoj vlasti nema iluzija. U razgovoru s novinarkom Milagros Socorro 11. srpnja 2026. rekla je: "Nitko ne može zvati vladom ljude za koje nitko nije glasao. To je skupina koja uzurpira vlast pod stranim skrbništvom, bez demokratskog legitimiteta, bez učinkovitosti i bez interesa da riješi probleme Venezuelanaca."

Upozorila je i da će neki pokušati zaboraviti "da je propala država postojala i prije potresa" te da je obveza podsjećati na to svaki dan.

Ušutkavanje nije opcija

U rujnu 2026. Oropeza je upozorila na novi val progona u Portuguesi. U jednom danu na saslušanje je pozvano više od sedam članova njezine stranke. Njoj samoj, rekla je, prijetili su novim uhićenjem. Vlast, po njezinim riječima, i dalje vjeruje da ona odlučuje tko govori, a tko ne. Odgovor je dala u jednoj rečenici: "Ušutkati me nije opcija".

U toj se rečenici vidi što se u Venezueli promijenilo, a što nije. Maduro je otišao, El Helicoide trebao bi biti zatvoren, a tisuće zatvorenika su izašle. No ljudi koji su provodili represiju ostali su u institucijama, optužnice nisu povučene, a strah nije nestao.

Oropeza je prije dvije godine snimila vlastito uhićenje jer je znala da je kamera jedina zaštita koju ima. Danas njezin glas ponovno služi istoj svrsi: da nitko ne može reći kako nije znao.