Navikli smo u jugoslavenskim medijima čitati o jadima i siromaštvu francuskih srednjoškolaca i studenata koji, u očaju što ih zločesta neoliberalna politika ne sluša, izlaze na ulicu, pale zgrade, provaljuju u trgovine, razbijaju i pljačkaju. Za takav narativ uspjeli su naći i "stručnjake" koji će im potkrijepiti tezu.

Ovaj put to je dr. sc. Ivan Cerovac, profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Cerovac je socijalist, što ne bi trebalo nikoga začuditi jer samo takvi imaju pristup medijima. I nije problem to što je čovjek socijalist i brani nerede lijevih ekstremista - problem je u njegovoj argumentaciji, koja pokazuje da čovjek nije upućen u problematiku o kojoj govori i da nije provjerio nijedan podatak prije svoga istupa.

Cerovac tvrdi:

"Čini mi se da europska politika danas plaća cijenu jednog dugotrajnog proturječja. Građanima se desetljećima obećavalo da će gospodarski rast, snažnija integracija Europske unije i tržišne reforme povećati sigurnost i kvalitetu života. Europa je pritom uistinu ostvarila mnogo, ali koristi ovih politika nisu bile ravnomjerno raspoređene."

Francuska nije imala ozbiljan gospodarski rast još od 1990-ih.




Na grafikonu (izvori: 1, 2) vidimo usporedbu gospodarskog rasta tijekom zadnjih 30 godina između SAD-a i Francuske. Godine 1995. SAD-ov BDP je bio veći od francuskog za 6 bilijuna dolara. Sada je ta razlika više od 27 bilijuna.

O čemu onda gospodin Cerovac priča kad kaže da je netko obećavao da će "gospodarski rast povećati sigurnost i kvalitetu života" i da je "Europa pritom uistinu ostvarila mnogo"? Tamo gdje se prosvjeduje nije bilo značajnog gospodarskog rasta. Da je Cerovac provjerio podatke o stvarima o kojima govori, možda bi shvatio da je problem u izostanku gospodarskog rasta, a ne u njegovoj preraspodjeli. Kad nečega nema - to ne možeš ni dijeliti.

Zatim, kada spominje tržišne reforme, trebao bi znati da u Francuskoj nije bilo ozbiljnih tržišnih reformi od sredine 1980-ih. Zanimljivo, zadnje dubinske protržišne reforme proveo je socijalistički predsjednik Francois Mitterand - ne zato što je on to htio, nego je bio primoran - shvatio je da će inače država uskoro bankrotirati. U tome mu je pomogao liberalno-konzervativni premijer Jacques Shirac tijekom kohabitacije.

Otad sve ide u suprotnom smjeru - porezi rastu, regulacije se množe, socijalna država se povećava i javni dug raste. Svaki pokušaj, od 1990-ih do danas, da se to ukroti, završio je povlačenjem nakon prosvjeda i nemira na ulicama.

Zadnji put je to pokušao predsjednik Emmanuel Macron, koji je pobijedio na izborima 2017. s obećanjima da će provesti protržišne reforme, ali odmah je naišao na otpor sindikata, štrajkove i prosvjede, a onda je došla i pandemija pa je odustao od svega.

Francuska danas ima socijalnu državu na koju troši oko 33 posto godišnjeg BDP-a, što je najviše među zemljama OECD-a. Dakle, Francuska ima uvjerljivo najskuplju socijalnu državu u svijetu.

Za usporedbu: Nijemci na socijalnu državu troše 28 posto BDP-a, Amerikanci oko 20, a Irci oko 15 posto.

Tržišnih reformi nema. Opet, da je gospodin Cerovac provjerio podatke o socijalnoj državi za koju tvrdi da je zapostavljena i o tržišnim reformama za koje tvrdi da se provode, vidio bi da su sve njegove pretpostavke pogrešne.

Možda je stvarno i provjerio, možda zna ovo sve, ali u tom slučaju svjesno i namjerno dezinformira javnost. Bilo kako bilo, njegove konstatacije jako su oduševile urednike svih jugoslavenskih medija. Sve bi to bilo OK da su one točne i utemeljene na istinitim podacima. To, međutim, nije slučaj.

Za kraj, jedno retoričko pitanje: kako to da su u zemlji s najvećom i najskupljom socijalnom državom u svijetu ujedno najveći socijalni nemiri?

Možda, samo možda, veća državna potrošnja ne dovodi do većeg zadovoljstva građana.