Napoleon je pokorio pola kontinenta, srušio deset kraljeva i porazio tri carstva. Jednu ženu nije mogao ni ušutkati ni pobijediti.

Germaine de Staël - ili kako ju često zovu Madame de Staël - bila je spisateljica, salonska diplomatkinja, zavodnica, kozmopolitkinja i jedna od važnijih žena ranog francuskog liberalizma. I bila je, kako je jedan suvremenik rekao, "treća velika sila Europe".

Prolog: vožnja kočijom, 23. svibnja 1812.

Na obali Ženevskog jezera, u dvorcu Coppet, 46-godišnja žena u turbanu ulazi u kočiju. Sa sobom nema prtljage. U ruci drži lepezu, a pratnja je izgleda spremna za popodnevnu vožnju. Policijski špijuni koji danima motre dvorac nemaju što dojaviti.

Kočija se ne vraća ni te večeri ni idućih mjeseci.

U kočiji su njezina kći, sin, mladi ljubavnik, njemački filozof i nekoliko sluga. U podstavi njezine haljine zašiven je rukopis knjige o Napoleonu, zbog kojeg bi mogla završiti u zatvoru. Ispred nje je gotovo 3.000 kilometara: Austrija, Poljska, Ukrajina, Rusija, Švedska. Iza nje kreće najveća vojska koju je svijet dotad vidio, 600.000 vojnika na putu prema Moskvi.

Germaine de Staël će trčati utrku s Velikom armijom i pobijediti. U Moskvu će stići nekoliko tjedana prije Napoleona. Kad on uđe u grad, ona će već biti u Sankt Peterburgu, pred carem Aleksandrom.

Zašto je najmoćniji čovjek Europe deset godina progonio jednu spisateljicu? Odgovor zahtijeva povratak na početak.

Djevojčica u salonu

Anne-Louise Germaine Necker rođena je 22. travnja 1766. u Parizu, kao jedino dijete jednog od najbogatijih ljudi u Francuskoj.

Otac Jacques Necker bio je švicarski protestantski bankar koji se iz ničega uzdigao do ministra financija kralja Luja XVI. Majka Suzanne Curchod bila je kći švicarskog pastora. U mladosti je bila zaručena za mladog Engleza koji se zvao Edward Gibbon, kasnijeg autora Povijesti propasti Rimskog Carstva. Gibbonov otac zabranio je brak, a Gibbon je, prema vlastitim riječima, "uzdahnuo kao ljubavnik i poslušao kao sin". Suzanne se udala za Neckera.

Madame Necker vodila je jedan od najsjajnijih pariških salona. Petkom su dolazili Diderot, d’Alembert, Buffon, Grimm i Marmontel. Na malenom stolčiću uz majčinu stolicu sjedila je djevojčica od 10 godina i razgovarala s njima. Ne kao dijete kojem se tepa, nego kao ravnopravna sugovornica. Gosti su započinjali teme, često ozbiljne, društvene i političke, a ona je raspravljala.

S 11 godina zaprosila je Gibbona, majčinu nekadašnju ljubav. Gibbon je, srećom za sve, odbio.

Majka je bila stroga, hladna i opsjednuta obrazovanjem. Otac ju je obožavao. Germaine je cijeli život oca smatrala najvećim čovjekom kojeg je upoznala, a majku nije voljela. Ta je napetost važna za ono što slijedi.

Brak za mjesto u Parizu

Germaine je bila najbogatija nasljednica u Francuskoj, a takva je djevojka bila više financijska transakcija nego mladenka. Među proscima se navodi i mladi William Pitt, budući britanski premijer. Ona nije htjela otići u Englesku, a protestantski roditelji nisu htjeli katolika.

Godine 1786., s 20 godina, udala se za baruna Erika Magnusa de Staël-Holsteina, švedskog veleposlanika u Parizu, 17 godina starijeg od nje. Švedski kralj Gustav III. jamčio je da će barun ostati veleposlanik doživotno.

Brak je bio dogovoren, bez ljubavi, i ubrzo su živjeli odvojeno. Dao joj je dvije stvari: ime i diplomatski imunitet. Obje će joj kasnije spasiti život.

Švedsko veleposlanstvo u ulici du Bac postalo je njezin salon, a salon je postao rasadnik političkih ideja.

Revolucija

U srpnju 1789. kralj je otpustio njezina oca, najpopularnijeg ministra u Francuskoj. Tri dana kasnije Parižani su zauzeli Bastillu. Necker je vraćen trijumfalno, a kći je s balkona gledala kako ga gomila nosi na rukama. Bio je to najsretniji dan njezina života.

Revolucija u koju je vjerovala, ona engleskog tipa, s ustavnom monarhijom, parlamentom i slobodom tiska, trajala je kratko. Germaine je u svom salonu okupljala umjerene: ustavne monarhiste, liberalne aristokrate i reformiste. Ljubavnik joj je bio grof Louis de Narbonne, kojeg je progurala na mjesto ministra rata. U ljeto 1792. pokušala je s njim isplanirati bijeg kraljevske obitelji iz Francuske. Kraljica je odbila.

Zatim su došli rujanski pokolji.

Kad su jakobinci počeli loviti aristokrate, Germaine je Narbonnea sakrila pod oltar kapelice švedskog veleposlanstva. Kad je naoružana gomila upala u zgradu, dočekala ih je u predvorju i održala im predavanje o međunarodnom pravu i nepovredivosti diplomatskog teritorija. Otišli su bez pretrage.

2. rujna 1792. odlučila je pobjeći, i to, kako je bilo u njezinu stilu, u svečanoj veleposlaničkoj kočiji sa šest konja i slugama u livrejama. Mislila je da će je diplomatski sjaj zaštititi. Dogodilo se suprotno. Gomila je zaustavila kočiju i odvukla je u Gradsku vijećnicu, gdje je zasjedao Robespierre.

Kroz gomilu koja je vikala da je treba ubiti, prolazila je trudna. Iste su noći u zatvorima Pariza ubijene stotine ljudi.

Spasio ju je Manuel, revolucionarni prokurator, koji ju je noću ispratio kući. Sljedeći dan Tallien, jedan od budućih rušitelja Robespierrea, donio joj je putovnicu i otpratio je do gradskih vrata. Pobjegla je u Švicarsku.

Iz izgnanstva je pomagala drugima da pobjegnu, slala lažne putovnice i plaćala vodiče. Godine 1793. objavila je pamflet Razmišljanja o suđenju kraljici, u kojem je branila Mariju Antoanetu i obraćala se izravno ženama Francuske: "kraljica nije sudska stvar nego žena kojoj oduzimaju djecu".

Revolucionarni sud nije slušao. Marija Antoaneta pogubljena je u listopadu.

Benjamin

U rujnu 1794. na cesti kod Lausanne upoznala je mladog Švicarca dugih plavih kovrča, Benjamina Constanta. O njemu smo već pisali: kockar, zavodnik, dvobojnik i jedan od najvećih liberalnih mislilaca svog doba.

Njihov odnos trajao je petnaest godina i bio je istodobno najplodnija intelektualna suradnja epohe i vulkan. On je prijetio samoubojstvom i pio opijum, ona je vrištala, plakala i pisala mu 20 stranica dnevno. Kći Albertine, rođena 1797., gotovo je sigurno bila njegova. Vjenčali se nikad nisu. On je to tražio, ona je odbila.

Constant je 1805. zapisao o Germaine: "Kad bi znala vladati sobom, mogla bi vladati svijetom".

Zajedno su u Parizu Direktorija pokušavali spasiti liberalnu republiku: slobodu tiska, ustav, ograničenu vlast, između rojalista koji su htjeli kralja i jakobinaca koji su htjeli giljotinu. Upravo su u njihovu krugu riječi "liberalizam" i "liberalne ideje" dobile politički smisao kakav imaju danas.

Prije njih, to je koristio samo Adam Smith u Bogatstvu naroda opisujući politike slobodne trgovine. U njenom salonu liberalizam je postao skup ideja koje se odnose na sve osobne slobode, a ne samo na slobodu trgovanja.

Mladi general

U prosincu 1797. Pariz je slavio pobjednika talijanskog pohoda, 28-godišnjeg generala Napoleona Bonapartea. Germaine je bila fascinirana. Vidjela je u njemu čovjeka koji bi mogao spasiti republiku i, vjerojatno, čovjeka dostojnog sebe.

Tražila je susret, pisala mu i pojavljivala se na primanjima na kojima je bio i on. Prema anegdoti koja se prepričava, ali nije potvrđena, na jednom primanju pitala ga je koju ženu smatra najvećom, živu ili mrtvu. Odgovorio je: "Onu koja je rodila najviše djece".

Bila je to jedna rečenica, ali u njoj je bio cijeli program. Napoleon je u ženama vidio majke vojnika. Germaine u njima je vidjela ljude.

Napoleon je u njoj ubrzo prepoznao nešto opasnije od rojalista ili jakobinaca: ženu koja misli, okuplja ljude koji misle i čiji salon proizvodi javno mnijenje koje on ne kontrolira.

Najduži rat Napoleona Bonapartea

Nakon puča 1799. Constant je ušao u Tribunat i ondje održao govor protiv tiranije u nastajanju. Napoleon je znao gdje je govor napisan. Sljedeće večeri salon Madame de Staël bio je gotovo prazan. Poruka je bila jasna: tko dolazi k njoj, ne dolazi prvom konzulu.

Godine 1800. objavila je O književnosti razmatranoj u odnosu na društvene institucije, prvu veliku studiju o tome kako politička sloboda oblikuje književnost i obrnuto. Za Napoleona je to bila subverzija.

Godine 1802. objavila je roman Delphine i ondje branila razvod, protestantizam i Englesku, a priču je postavila u revolucionarne godine. Uz to je knjigu posvetila "tihoj Francuskoj", Francuskoj koja ne govori. Napoleon je tu tišinu razumio kao uvredu.

U listopadu 1803. stigla je naredba: Madame de Staël mora se držati najmanje 200 kilometara od Pariza.

Bio je to početak progonstva koje će trajati 11 godina. Najprije je bila protjerana samo iz Pariza, zatim iz cijele Francuske. Napoleonova policija nadzirala je njezinu poštu, pratila goste, prijetila prijateljima i protjerivala svakoga tko bi je posjetio. Juliette Récamier, najljepša žena Pariza, protjerana je samo zato što je bila u Coppetu.

Za Napoleona, progon Germaine postala je opsesija, veća od bilo kakvog vojnog osvajanja.

Najviše ga je kopkalo to što nije bio siguran što ta žena točno želi. Prema njezinim memoarima, njegov brat Joseph pitao ju je u njegovo ime što traži: novac koji je država dugovala njezinu ocu, povratak u Pariz? Odgovorila je otprilike: "Ne radi se o tome što ja želim, nego o tome što ja mislim."

To je bila bit sukoba. Napoleon nije tražio da ga hvali. Tražio je nešto gore: da šuti, da prestane misliti naglas.

Coppet i Generalni staleži europskog mnijenja

Ako joj Pariz nije bio dostupan, Germaine je Pariz dovela k sebi.

Obiteljski dvorac Coppet na Ženevskom jezeru postao je u Napoleonovo doba najvažnije intelektualno središte Europe. Francuski pisac Stendhal ga je nazvao "Generalnim staležima europskog mnijenja".

Dolazili su Constant, njemački filozof August Wilhelm Schlegel, koji je ondje živio kao učitelj njezine djece, švicarski povjesničar i ekonomist Sismondi, Juliette Récamier, Chateaubriand, a kasnije i Byron. Razgovaralo se po cijeli dan, za stolom, u šetnjama i noću. Igrali su se kazališne predstave u kojima je Germaine uvijek imala glavnu ulogu.

Sama je izgledala kao lik iz predstave. Nosila je turbane, raskošne haljine i duboke izreze, a u prstima je stalno vrtjela grančicu ili smotani papirić. Nije bila lijepa i znala je to.

Rekla je da bi sve svoje knjige dala za to da bude lijepa. Ipak, kad bi progovorila, ljudi je nisu mogli prestati slušati. Byron, koji ju je volio i koji je s njom stalno bio u svađi, napisao je da je ona "najveći živući pisac Europe", ali i da ima "pero za uhom i usta puna tinte".

Talleyrand, kojeg je u romanu Delphine prikazala kao spletkaricu Madame de Vernon, odgovorio je jednom od najslavnijih dosjetki stoljeća: "Čuo sam da nas je Madame de Staël oboje stavila u roman, sebe i mene, oboje prerušene u žene".

Kozmopolitkinja

Germaine je bila Parižanka po rođenju, Švicarka po obitelji, Šveđanka po braku i Europljanka po izboru. Rano je otkrila nešto što Napoleonova Francuska nije željela čuti: Europa nije samo Francuska s provincijama.

Proputovala je cijeli kontinent i voljela svaki njegov kutak. Svuda se osjećala kao doma, svuda je bila dočekana prijateljski i ona je cijeli kontinent doživljavala kao jednu jedinstvenu zemlju.

Od 1803. putovala je po Njemačkoj, upoznala Goethea, Schillera i Wielanda u Weimaru, a Fichtea i braću Schlegel u Berlinu. Nakon toga otišla je u Italiju. Iz tog putovanja nastao je roman Corinne ili Italija (1807.), priča o genijalnoj talijanskoj pjesnikinji koja se zaljubljuje u hladnog engleskog lorda i umire jer njezina genijalnost ne pripada njegovu svijetu.

Roman je postao europska senzacija. Generacije žena prepoznavale su se u Corinni, a putnici su ga u Italiji nosili kao vodič.

Najvažnija je ipak bila knjiga O Njemačkoj (De l’Allemagne), dovršena 1810. Francuskim čitateljima predstavila je zemlju koju su smatrali barbarskom: Kantovu filozofiju, Goetheovu poeziju, njemačku glazbu, romantizam i ozbiljnost.

Prvi put je Francuskoj na širok način objasnila razliku između klasične i romantične umjetnosti. Poruka je bila tiha, ali jasna: postoje i druge kulture, druge slobode, drugi načini mišljenja, a Europa nije francusko carstvo.

Napoleon je odmah razumio poruku.

Knjiga koja nije francuska

U jesen 1810. gotovo cijela naklada knjige O Njemačkoj bila je tiskana. Cenzori su knjigu odobrili uz nekoliko izmjena. Germaine je primjerak poslala samom Napoleonu.

Krajem rujna policija je upala u tiskaru. Na Napoleonovu zapovijed zaplijenjena je i uništena cijela naklada, tisuće primjeraka. Preživjelo je samo nekoliko korektura, koje je Germaine uspjela sakriti.

Ministar policije Savary, vojvoda od Rovigoa, poslao joj je pismo koje je postalo dokument cijele epohe. Bilo je to rješenje o protjerivanju iz Francuske, uz obrazloženje:

"Čini mi se da vam zrak ove zemlje ne odgovara, a mi još nismo spali na to da tražimo uzore među narodima kojima se vi divite. Vaše posljednje djelo nije francusko."

Knjiga se nije bavila politikom, a o Napoleonu nije bilo ni riječi. Upravo je to bio problem. Knjiga o Europi 1810. u kojoj car ne postoji bila je za cara uvredljivija od pamfleta protiv njega. Šutnja o vlasti bila je oblik otpora, a Napoleon je to dobro znao.

Germaine je u memoarima Deset godina izgnanstva zapisala da joj je glavni grijeh u carevim očima bila privrženost istinskoj slobodi. Napoleon ju je, prema njoj, mogao podnijeti samo ako bude njegova ili ako bude nijema. Nije htjela biti ni jedno ni drugo.

Knjiga je naposljetku objavljena u Londonu 1813., sa Savaryjevim pismom kao predgovorom. Bila je to najbolja moguća reklama.

Utrka s Velikom armijom

Nakon 1810. život u Coppetu postao je zatvor. Švicarski prefekt nadzirao ju je, posjetitelji su bili protjerivani, a sinove nije smjela posjetiti. Germaine je shvatila da mora otići. Pitanje je bilo kamo, jer Napoleon je kontrolirao gotovo cijeli kontinent.

Do Engleske se moglo stići samo zaobilazno, preko Rusije i Švedske. U svibnju 1812., kad je Napoleon krenuo na Rusiju, Germaine je krenula u istom smjeru, samo brže.

S njom su bili kći Albertine, sin Albert, Schlegel i Albert-Jean de Rocca, švicarski husarski časnik, 23 godine mlađi od nje, ranjen u Španjolskoj. Rocca je dezertirao iz francuske vojske da bi bio s njom. Germaine je nekoliko tjedana ranije u tajnosti rodila njegova sina. Dijete je ostalo kod skrbnika u Švicarskoj.

Putovala je kroz Beč, gdje ju je pratila austrijska policija, kroz Galiciju, gdje je Rocca čekao zbog lažnih papira, i kroz Kijev. Na ruskoj granici bila je u srpnju. U Moskvi ju je ugostio guverner Rostopčin, čovjek koji će nekoliko tjedana kasnije narediti da se grad zapali prije nego što ga Napoleon zauzme. Germaine je otišla na vrijeme.

U Sankt Peterburgu dva puta ju je primio car Aleksandar I. Odande je nastavila za Švedsku, gdje je u Stockholmu dovršila Deset godina izgnanstva i gdje je pomagala bivšem Napoleonovu maršalu, a sada švedskom prijestolonasljedniku, Jean-Baptisteu Bernadotteu, kojeg je zamišljala kao budućeg francuskog vladara.

Tijekom tog cjelogodišnjeg putovanja jednom je komentirala koliko je frustrirajuće stalno bježati. "Taj čovjek me toliko mrzi, da mi nigdje neće dati mira. I sve to samo zato što neću pisati o njemu."

Godine 1813. stigla je u London. Ondje je dočekana kao junakinja.

Tada je jedan suvremenik izgovorio rečenicu koja je ostala zapamćena: "Protiv Napoleona za dušu Europe bore se tri velike sile: Engleska, Rusija i Madame de Staël".

Abolicionistkinja

Malo je poznato da se Germaine de Staël borila i protiv ropstva, i to vrlo rano.

Već 1795. objavila je pripovijetku Mirza, smještenu u Senegal, u kojoj su Afrikanci prikazani kao ljudi s istim strastima, dostojanstvom i boli kao Europljani. Ideja koja danas zvuči očito tada je bila politička izjava.

U Londonu 1813. upoznala je Williama Wilberforcea, vođu britanske kampanje za ukidanje trgovine robljem, i postala njegova saveznica. Godine 1814., dok su se pobjednički vladari Europe okupljali u Parizu da dogovore mir, objavila je Poziv vladarima okupljenima u Parizu da ukinu trgovinu crncima.

Tražila je da pobjednici nad Napoleonom slijede britanski primjer iz 1807. i zabrane trgovinu ljudima. Napisala je i predgovor francuskom prijevodu Wilberforceova spisa.

Pisala je i Thomasu Jeffersonu, s kojim se dopisivala. Prema prepisci, napisala mu je otprilike ovo: kad biste uspjeli ukinuti ropstvo na Jugu, postojala bi barem jedna vlada na svijetu savršena koliko ljudski razum može zamisliti. Jefferson ju je poslušao: predložio je ukidanje ropstva, Kongres ga je tijesnom većinom odbio i umro je sa 130 robova na svom imanju.

Sloboda od države i sloboda od društva

U čemu je, dakle, njezin doprinos liberalizmu?

Prvo, ustavni liberalizam. U posthumno objavljenim Razmatranjima o glavnim događajima Francuske revolucije (1818.) dala je jednu od prvih liberalnih interpretacija revolucije. Revolucija nije pogriješila kad je tražila slobodu, nego kad je zaboravila na granice vlasti.

Uzor joj je bila Engleska: ustav, parlament, sloboda tiska, porote, neovisno sudstvo, ograničena monarhija. Napisala je i rečenicu koju su liberali kasnije ponavljali kao odgovor svim konzervativcima koji su tvrdili da je tradicija na strani autoriteta: "Sloboda je ta koja je drevna, a despotizam je moderan."

O Napoleonu je napisala da ljudsko biće promatra kao djelovanje ili stvar, a ne kao bližnjega.

Drugo i originalnije: sloboda nije samo sloboda od države. Germaine je jasnije od većine svojih suvremenika vidjela da čovjeka ne guši samo vlast nego i društvo: javno mnijenje, običaji, tračevi, očekivanja, spolne uloge. Pola stoljeća prije Johna Stuarta Milla i njegove "tiranije većine" Germaine je u romanima prikazivala pojedinca, najčešće ženu, koju uništava društvena osuda.

Najbolji je primjer moto romana Delphine: "Muškarac mora znati prkositi mnijenju, a žena mu se mora pokoriti." Rečenica je preuzeta iz spisa njezine majke. Cijeli roman je, međutim, pobijanje te rečenice. Delphine je plemenita, velikodušna i iskrena, ali krši društvena pravila pa je društvo uništi. U Corinne se ista priča ponavlja s genijalnom umjetnicom kojoj je talent prokletstvo jer ne pristaje u ulogu supruge.

Treće, rani liberalni feminizam. U knjizi O književnosti posvetila je cijelo poglavlje ženama koje se bave književnošću. Pitala je zašto su žene koje misle podvrgnute podsmijehu i mržnji i zašto se ženi koja piše oprašta manje nego muškarcu.

Branila je pravo žena na obrazovanje i razvod. Pisala je u trenutku kad je Napoleonov Građanski zakonik iz 1804. udanu ženu proglasio pravno ovisnom o mužu. Njezin cijeli život bio je dokaz protiv tog zakonika.

Četvrto, kozmopolitizam. U doba kad je nacionalizam postajao nova religija, a Napoleon gradio carstvo na francuskoj nadmoći, Germaine je tvrdila da su narodi različiti, da je ta različitost bogatstvo i da nijedna kultura nema pravo podčiniti druge. Bila je to liberalna obrana pluralizma prije nego što je ta riječ postojala.

Privatni život ili kako se ne živi mirno

Germaine nije bila žena mirnog obiteljskog života.

Muž joj je umro 1802. Od nekoliko ljubavnika imala je petero djece. Sinovi Auguste i Albert vjerojatno su bili Narbonneovi, Albertine Constantova, a najmlađi sin Roccin. Ljubavnici su redom bili Narbonne, švedski grof Adolph Ribbing, kojeg su optuživali za sudjelovanje u ubojstvu švedskog kralja, Constant, mladi diplomat Prosper de Barante i na kraju Rocca.

Svi su je ljubavnici na kraju pokušali napustiti, ali nijednom nije bilo lako. Talleyrand je jednom rekao da ona ljude rado baca u more samo da bi ih zatim spašavala.

Najveća tragedija dogodila se 1813. Njezin sin Albert, kockar i plahovit poput majke, služio je u švedskoj vojsci kao Bernadotteov ađutant. U srpnju 1813. posvađao se s jednim kozačkim časnikom oko kartaške igre i poginuo u dvoboju sabljama. Imao je dvadeset godina.

Nikad se od toga nije posve oporavila.

S Roccom je bila nježnija nego s ijednim muškarcem prije njega. Bio je mlad, bolestan od tuberkuloze, ljubomoran i odan. U listopadu 1816. tajno su se vjenčali.

Kraj

Germaine se 1814. vratila u Pariz. Napoleon je bio na Elbi, a Bourboni na prijestolju. Ponovno je otvorila salon i od nove vlasti tražila povrat novca koji je država dugovala njezinu ocu, dva milijuna franaka.

Tijekom Sto dana vratila se u Coppet, a Constantu nikad nije oprostila što je pristao napisati novi ustav za Napoleona. Od njega je tražila da joj vrati novac koji mu je posuđivala da bi mogao platiti kockarske dugove, ali on nije priznao njene "darove" kao dug pa su se posvađali. Nakon toga više se nisu sreli.

U veljači 1817., na jednom balu u Parizu, doživjela je moždani udar. Ostala je paralizirana, a godinama je već bila ovisna o opijumu. Umrla je 14. srpnja 1817., na 28. obljetnicu pada Bastille, dana koji je za nju značio očevu slavu i početak revolucije. Imala je 51 godinu.

Pokopana je u Coppetu, u obiteljskoj grobnici, uz roditelje. Majka je oporučno tražila da njezino i suprugovo tijelo budu sačuvani u posudi s alkoholom, kako ih nitko nikad ne bi razdvojio. Lijes Germaine de Staël postavljen je pred njihove noge.

Rocca je umro od tuberkuloze šest mjeseci kasnije. Napoleon je na Svetoj Heleni, prema svjedočanstvima stražara, priznao da je bila žena vrlo velikog talenta.

Pošteno: četiri prigovora

Prvi: bila je aristokratkinja i elitistica. Njezin liberalizam bio je liberalizam salona, bogatstva i obrazovane manjine. Nije tražila opće pravo glasa i sigurno nije mislila da bi o zakonima trebali odlučivati Parižani koji su joj zaustavili kočiju.

Drugi: nije bila dosljedna. Prvo je obožavala Napoleona, a zamrzila ga je tek kad ju je odbio. Sanjala je da će postati savjetnica moćnika: Narbonnea, Napoleona, Bernadottea, Aleksandra. Njezina borba za slobodu, kaže taj prigovor, bila je i borba za vlastiti utjecaj.

Treći: njezin feminizam bio je ograničen. Nije tražila političko pravo glasa za žene. Ponekad je čak pisala da žene ne bi trebale ulaziti u politiku, iako je sama cijeli život bila u politici.

Četvrti: prema državi je bila kritična, ali prema očevu novcu nije. Desetljećima je tražila od francuske države da joj vrati očevu posudbu, i to uspješno.

Sva četiri prigovora imaju osnove. Germaine de Staël nije bila svetica nego žena svog vremena, staleža i temperamenta.

Ipak, kad je trebalo, birala je dosljedno. Mogla je ostati u Parizu, šutjeti i živjeti u luksuzu. Napoleon joj je to izričito nudio. Odbila je.

Jedanaest godina izgnanstva, uništena knjiga, nadzor, razdvojenost od djece i bijeg kroz zaraćenu Europu cijena su koju su rijetki elitisti spremni platiti. Možda je počela kao žena koja traži utjecaj, ali završila je kao žena koja je za slobodu mišljenja izgubila gotovo sve osim samog mišljenja.

Što se feminizma tiče, njezina je najjača izjava bila njezin život. Svaki put kad je Napoleon pokušao ženama propisati da rađaju djecu i šute, Germaine de Staël bila je živi dokaz da može i drukčije.

Epilog

Germaine de Staël danas je manje poznata od Napoleona i od Constanta. Napoleon je dobio spomenike, a Constant mjesto u udžbenicima političke filozofije. Ona je dobila fusnote.

Ipak, kad se gleda što je ostalo, rezultat je drukčiji. Napoleonovo carstvo trajalo je deset godina. Kontinentalna blokada, kraljevstva koja je razdijelio braći i karta Europe koju je nacrtao nestali su prije njegove smrti.

Germaine je ostavila nešto trajnije: Europu koja razgovara unutar sebe, koja je ujedinjena, i uvjerenje da se sloboda ne gubi samo kad država naredi da se šuti, nego i kad društvo kaže da se nešto ne radi.

Napoleon je od nje tražio šutnju. Dobio je deset knjiga.