Adam Smith je bio škotski moralni filozof koji je 1776. godine napisao "Bogatstvo naroda", knjigu koja se smatra početkom moderne ekonomske znanosti.

"Bogatstvo naroda" je bilo revolucionarno djelo iz više razloga i na više razina. Ne samo da je Smith postavio standarde političke ekonomije i smjer za gospodarski rast kroz međunarodnu trgovinu i podjelu rada u miru u suradnji, nego je to bilo prvo značajno djelo u kojem se riječ "liberalizam" spominje u društveno-ekonomskom i političkom smislu.

Termin "liberalno" je prije druge polovine 18. stoljeća bio korišten samo u umjetnosti ("liberalna umjetnost"), a Smith ga u "Bogatstvu naroda" koristi kao naziv za politike koje on predlaže narodima kako bi se obogatili - kao suprotnost tadašnjim političkim praksama i merkantilizmu. Liberalizam, kako ga je Smith shvaćao, bio je filozofija otvorenosti i suradnje na globalnoj razini.

Evo jedan primjer iz "Bogatstva naroda", kako je Smith opisao liberalizam:

"Kada bi sve nacije slijedile liberalni sustav slobodnog izvoza i slobodnog uvoza, različite države na koje je veliki kontinent sada podijeljen bi sličile različitim provincijama velikog carstva. Kako među različitim provincijama velikog carstva sloboda unutarnje trgovine, kako iz razuma tako i iz iskustva, ne samo da na najbolji način ublažava nestašice, već i učinkovito sprječava glad; takva bi bila sloboda izvozne i uvozne trgovine među različitim državama toga kontinenta."

Tridesetak godina kasnije počele su se pojavljivati prve političke stranke diljem Europe (prvo u Švedskoj i Španjolskoj između 1800. i 1810.) koje su se nazivale liberalima i koje su upravo u "Bogatstvu naroda" vidjele inspiraciju za svoje politike slobode društva i tržišta. Tako da možemo reći bez pretjerivanja da je Smith otac političkog liberalizma.

Kada je govorio o ekonomiji, Smith je mislio na ljude. Ekonomiju čine ljudi, pojedinci, s vlastitim subjektivnim željama i težnjama. Ali ako im se dopusti da se izraze onako kako oni to žele, i da se uključe u gospodarstvo što slobodnije s vlastitim znanjima i vještinama, onda će svaki od njih, radeći iz vlastitog interesa, potpuno nesvjesno raditi na boljitku cijelog društva. Smith je bio genijalac koji je razumio ljudsku psihu i kompleksno pitanje društvene suradnje bolje nego većina današnjih stručnjaka.

Ili, njegovim riječima:

"On, doista, nema namjeru promicati javni interes niti je svjestan koliko ga promiče. Preferirajući potporu domaćoj prije nego stranoj industriji, želi samo vlastitu sigurnost; i usmjeravajući tu industriju na takav način da njeni proizvodi mogu biti od najveće vrijednosti, on to radi zbog isključivo vlastite koristi, i on je u ovom, kao i u mnogim drugim slučajevima, vođen nevidljivom rukom da promiče cilj koji nije bio dio njegove namjere - opći boljitak društva u svojoj zemlji i izvan nje."

Smith je također predvidio sve probleme s kojima će se politika slobodne međunarodne trgovine susresti. I ispravno je shvatio gdje će ležati glavna prepreka:

"Očekivati, doista, da će se sloboda trgovine ikada u potpunosti obnoviti u Velikoj Britaniji jednako je apsurdno kao očekivati ​​da će se u njoj ikada uspostaviti Utopija. Tome se neodoljivo suprotstavljaju ne samo predrasude javnosti, nego, što je mnogo nesavladivije, privatni interesi mnogih pojedinaca.

Član parlamenta koji podupire svaki prijedlog za jačanje monopola, sigurno će steći ne samo reputaciju razumijevanja trgovine, već i veliku popularnost i utjecaj kod reda ljudi čija mu se brojnost i bogatstvo čine od velike važnosti. Ako im se, naprotiv, suprotstavi, a još više ako ima dovoljno autoriteta da ih može osujetiti, ni najpriznatije poštenje, ni najviši rang, ni najveće javne službe neće ga moći zaštititi od najzloglasnijih zlouporaba i omalovažavanja, od osobnih uvreda, a ponekad ni od stvarne opasnosti, koja proizlazi iz drskog bijesa razočaranih monopolista."

Smith je, dakle, razumio da će se ljudi koji drže povlašteni položaj u društvu, a zakoni koji štite pojedinu industriju stvaraju takve povlaštene položaje ili monopole, oni će se teško odreći svojih povlastica. Bit će bijesni na svaki pokušaj da im se one oduzmu i da postanu jednaki svima ostalima.

Zato kad se netko pita zašto nikako nemamo potpuno slobodno tržište, zašto uvijek postoje neke carine, subvencije, kvote i druge protekcionističke politike, iako se svaka od njih pravda nekakvim tobože javnim interesom - one su uvijek i svuda rezultat nekog partikularnog interesa i nečije želje da zadrži svoj povlašteni položaj na tržištu.