F.A. Hayek je u knjizi Ustav slobode ponudio svoje objašnjenje najveće razlike između konzervativaca i klasičnih liberala.

"Konzervatizam je toliko neproduktivan u stvaranju opće koncepcije o tome kako se održava društveni poredak, da njegovi moderni birači, pokušavajući izgraditi teoretsku osnovu, pronalaze inspiraciju gotovo isključivo u autorima koji su sebe smatrali liberalima."
- F.A. Hayek

Govoreći o razlici između konzervativaca i [klasičnih] liberala u eseju "Zašto nisam konzervativac" (objavljenom kao posljednje poglavlje u knjizi "Ustav slobode", 1960.), dobitnik Nobelove nagrade F.A. Hayek primjećuje da je "konzervativni stav strah od promjene" i "stidljivo nepovjerenje u novosti kao takve". Nasuprot tome, Hayek kaže da liberal poput njega "može prihvatiti promjene bez straha, iako ne zna kako će se provesti potrebne prilagodbe".

"Konzervativci se osjećaju sigurno samo ako su uvjereni da neke više sile nadgledaju promjene i paze na njih."

Čini se kao da je Hayek imao na umu Jordana Petersona kad je napisao esej. Hayekov esej postao je još važniji u današnjem političkom krajoliku. Konzervativni populizam čekao je dobrih nekoliko desetljeća za ponovno pojavljivanje u većem dijelu svijeta, osobito u Sjedinjenim Državama i dijelovima Europe.

Taj novi konzervatizam karakterizira izrazito neliberalna crta. Trumpizam u Sjedinjenim Državama obilježen je protekcionizmom, ksenofobijom, nacionalizmom i osjećajem ponosa u izbjegavanju intelektualizma ljevičarskog Ivory Towera u korist onoga što konzervativci smatraju prirodnim, normalnim i zdravim. Neki su opisali ovaj fenomen kao reakciju na progresivnu politiku Obamine administracije i osjećaj da su se država i gospodarstvo preselili iz središnjeg dijela zemlje i od "običnog malog čovjeka" u korist "liberalnih elita" na obalama SAD-a.

Jordan Peterson je, neočekivano, našao svoj trenutak u tom političkom kontekstu. Peterson je konzervativac opisan u Hayekovom eseju. Profesor psihologije na Sveučilištu u Torontu bio je privatni klinički psiholog prije nego što se 2016. pojavio u javnosti zahvaljujući glasnom protivljenju kanadskom zakonu o ljudskim pravima koji je proširio zaštitu od diskriminacije na radnom mjestu na transrodne osobe. Peterson je vjerovao da će ovaj zakon "silovati jezik" time što će zbog njega ljudi morati koristiti zamjenice transrodnih osoba ili biti kažnjeni novčanom kaznom ili zatvorom - procjena s kojom se kanadski pravni stručnjaci ne slažu.

Petersonova predavanja (s više od 30 milijuna pregleda na Youtubeu) usmjerena su protiv onoga što on naziva "postmodernim neomarksizmom". Žestoko se protivi "politici identiteta", za koju vjeruje da je "kolektivistička" i izravno suprotstavljena zapadnom individualističkom društvu. Peterson uspoređuje Sovjetski Savez i druge autoritarne režime sa suvremenim aktivistima koji se bore za queer i trans prava. U svom sada zloglasnom intervjuu s Cathy Newman, Peterson tvrdi da ne postoji bitna razlika između komunističkog diktatora Mao Zedonga i suvremenih trans aktivista jer je "filozofija koja ih vodi ista".

Klasična liberalna tradicija je široki intelektualni krajolik bez jasnih granica. Mnogi različiti, pa čak i kontradiktorni mislioci mogu se svrstati pod klasično liberalni kišobran, ali intelektualna tradicija kreće oko nekih ključnih ideja o ljudskoj prirodi i društvu. "Klasični liberalizam" koji Peterson tvrdi da nudi svojoj publici može se naći u jasnijim, konciznijim i dosljednijim detaljima iz prošlih liberalnih mislioca kao što su F. A. Hayek ili Adam Smith. Štoviše, mnogo onoga što Peterson zagovara u svojim predavanjima i knjigama suprotstavlja se osnovnim tendencijama klasičnog liberalizma, osobito Petersonovo uvjerenje da nedostatak hijerarhije i eksplicitnih pravila rezultira kaosom.

Nakon slušanja Petersonovih predavanja dolazi se do osjećaja da nedostatak hijerarhijskog reda nužno znači da kaos obiluje. To je izrazito neliberalno razmišljanje.

U prvoj knjizi Adama Smitha, "Teorija moralnih osjećaja" (1759), Smith iznosi argumente za liberalizam koji izgleda kao da je u suprotnosti s većim dijelom Petersonovog samozvanog "savjeta samopomoći". Umjesto da promatra društvo kao skup dobrovoljno udruženih pojedinaca koji rade zajedno prema obostrano korisnim ciljevima, čini se da Peterson gleda na društvo kroz leću atomističkog individualizma s nultom sumom. Peterson potiče svoju publiku da gleda prema unutra zbog osjećaja svrhe dok Smith i drugi liberali zamišljaju skladno društvo u kojem se pojedinci obogaćuju ispunjavanjem potreba i želja drugih.

Ovaj proces stvaranja vrijednosti za druge putem razmjene pozitivnih iznosa okosnica je tržišne ekonomije i nužan sastojak društva obilježenog liberalnim pluralizmom.

Ovako je Smith pisao u "Teoriji moralnih osjećaja":

"Koliko god sebičan čovjek može biti, očito postoje neka načela u njegovoj prirodi, koja ga tjeraju da usrećuje druge, i čine ga sretnim, iako iz toga ne izvlači ništa osim zadovoljstva."

Vratimo se sad nazad na Hayeka:

"Konzervativci instinktivno osjećaju da su nove ideje više nego išta drugo što uzrokuje promjene. Ali, s njihove točke gledišta s pravom, konzervatizam se boji novih ideja jer nema vlastitih principa da im se suprotstavi; i nepovjerenje u teoriju i nedostatak mašte u svemu osim onog što je iskustvo već dokazalo, lišava ih oružja potrebnog u borbi ideja. Za razliku od liberalizma s temeljnim vjerovanjem u dalekosežnu moć novih ideja, konzervatizam je vezan zalihama ideja naslijeđenih u određenom trenutku. Budući da ne vjeruje u moć argumenta, njegovo posljednje utočište je općenito tvrdnja o superiornoj mudrosti, koja se temelji na nekoj samosvjesnoj vrhunskoj kvaliteti."

Peterson se suprotstavlja novim idejama. Na primjer, on je nepopustljiv u pogledu ideje da su kategorije "muškarac" i "žena" mutne ili barem nisu nepromjenjive. Tvrdi da su čak i pokušaji razgovora o tim idejama indikativni za autoritarni režim koji vreba ispod površine. Nasuprot tome, prvakinja klasičnog liberalizma i znanstvenica Deirdre McCloskey navodi inovacije i proizvodnju novih ideja ili otkriće "novih načina rada" kao ključeve modernog svijeta. McCloskey, otvorena liberalka, bivša marksistica, široko cijenjena ekonomska povjesničarka i transrodna žena ukazala je na liberalizaciju ideja o spolu i seksualnosti kao znakove uspjeha liberalnog poretka. Peterson odbacuje egalitarne ideje dok ih McCloskey navodi kao priču o uspjehu liberalizma.

McCloskey navodi "nove ideje" kao ključ "velikog obogaćivanja" - njezin naziv za eksploziju stvaranja bogatstva u obliku hokejskog štapa - i posljedično poboljšanje ljudskog stanja - od 1800. godine. U seriji intervjua, McCloskey je posebno navela opušteno shvaćanje rodnih uloga kao dokaz liberalnih pobjeda, govoreći:

"Suprotno od onoga što je tvrdio Marx, pa čak i Adam Smith, ključ suvremenog svijeta nije akumulacija kapitala već nove ideje. A nove ideje o rodnom identitetu ili o pravilima rodnog identiteta, dio su tog egalitarizma suvremenog svijeta."

Nasuprot McCloskeyjinoj obrani liberalizma i tolerancije, Petersonova suradnica, konzervativna feministica Camillea Paglia ukazuje na prihvaćanje gej i trans osoba kao nagovještaj kulturnog kolapsa:

"Povijesno gledano, kretanje prema apokalipsi događa se u kasnim fazama kulture, kao što se civilizacija počinje raspadati. Možete to pronaći iznova i iznova kroz povijest u grčkoj umjetnosti. Odjednom su skulpture muških sportaša, koje su nekada bile robusne, počele izgledati poput mokre tjestenine. Ljudi koji žive u takvim razdobljima, u kasnim fazama kulture, osjećaju se kao da su vrlo sofisticirani i kozmopolitski. ‘Homoseksualnost, heteroseksualnost, pa što?! Ali iz perspektive povijesne udaljenosti možete vidjeti da je to kultura koja više ne vjeruje u sebe."

Kao što se moglo očekivati, Paglia i Peterson se dobro slažu. U jednom videu gdje međusobno razgovaraju, Paglia veselo kima glavom dok Peterson objašnjava da je razlog zašto muškarci ne mogu kontrolirati "lude žene" (njegove riječi) zato što za muškarce više nije društveno prihvatljivo korištenje fizičkog nasilja dok za žene jest. Peterson i Paglia smatraju se braniteljima zapadne civilizacije protiv pošasti transrodnih aktivista za koje vjeruju da su dokaz kulturnog propadanja. To nije liberalizam. Društvo utemeljeno na nasilno nametnutoj usklađenosti s određenim društvenim normama upravo je ono što je liberalizam uvijek izazivao.

Petersonova zabrinutost zbog kaosa predstavlja strah od individualne slobode. Velik dio Petersonovog rada naglašava nametanje reda kaosu života, ali liberali ne vjeruju da kaos proizlazi iz slobode. Zapravo, velik dio liberalne tradicije temelji se na neplaniranom poretku koji se spontano javlja iz slobodnih pojedinaca koji se dobrovoljno udružuju.

Jezik i kultura šire se mogu promatrati kao suštinski spontani redovi koje su prije njega opisali prošli klasični liberali poput Hayeka i Smitha. Koncept spontanog poretka važno je imati na umu u tom kontekstu, jer čini se da Peterson upozorava ljude na neizbježan životni kaos i kako moramo prihvatiti uspostavljene hijerarhije kako bismo nametnuli red umjesto kaosa i učinili život živim. To se čini nespojivo s klasičnim liberalnim zagrljajem neplaniranog poretka.

Peterson i njegovi obožavatelji tvrde da oni izvode redoslijed ponašanja koja su ljudima donijela evolucijske prednosti kroz povijest i pretpovijest, koje kao takvo čine snop primjera spontanog poretka. Ono što oni ne objašnjavaju jest kako svjesno usvajanje i održavanje tih mitova i praksi mijenja naše putove naprijed kao vrste na način svjesnog dizajna - čak i pod pretpostavkom da imamo savršeno znanje o tome što je funkcioniralo u prošlosti i zašto. Evolucija nije nešto što se dogodilo našim precima, dovelo je do nas, i ostavilo nas obveznim ponovno stvoriti prethodno adaptivna ponašanja zauvijek. Evolucijski uvidi na koje Peterson voli ukazivati, kažu da su naši preci živjeli zajedno u relativno velikim i složenim skupinama. To je lijepo i važno, ali, kao što Deirdre McCloskey primjećuje, bilo je potrebno više od deset tisuća godina nakon što se naša vrsta počela baviti inovacijama protiv bijede i siromaštva, ropstva i kmetstva, kao i okolnosti.

Peterson želi zadržati postojeću hijerarhiju i to je shvatio kao svoju dužnost. Drugim riječima, Peterson nije protivnik uspostavljenih normi, običaja ili institucija, nego je njihov djelotvorni branitelj. Poziva se na mitove i legende o Jungovim arhetipovima kako bi prikrio svoju obranu onoga što su već bile dominantne ideje. Jednom riječju, Peterson je konzervativan.

Autorice: Megan Arnold i Kelly Wright/Libertarianism.org