Njen stav da se s neistomišljenicima ne razgovara govori jako puno o stanju ljevice danas.

Priznajem, jedan sam od rijetkih koji nisu jedva čekali debatu između Jordana Petersona i Slavoja Žižeka. Ne zato što ih ne cijenim - mislim da su obojica vrsni govornici i debatanti, svaki na svoj način, već zbog teme. Čim sam vidio naslov "Sreća: marksizam ili kapitalizam", to je u mojoj glavi automatski upalilo crvenu lampicu jer sam u njemu vidio dvije nelogičnosti.

Prvo, sreća je subjektivna stvar, osjećaj koji se razlikuje od osobe do osobe i svaka osoba ima vlastite motive, ciljeve i stvari koje je usrećuju pa je besmisleno debatirati o sreći kao nečemu objektivnom kad to nije. Recimo, nekog muškarca će rečenica njegove partnerice "Dragi, ja sam trudna!" usrećiti, a nekoga će baciti u depresiju.

Drugo, kapitalizam i marksizam uopće nisu pojmovi u istoj kategoriji da bi se mogli uspoređivati. Marksizam je filozofski pravac ili, ako ćemo gledati prošireno, onda ideološki pravac, a kapitalizam je pogrdni naziv za tržišnu ekonomiju. Tržišna ekonomija je ekonomski sustav. Naravno, ekonomski sustavi imaju veze s ideologijom jer da bi se neki ekonomski sustav razvijao potrebno je stvoriti ideološku podlogu, ali svejedno ekonomski sustav nije ideologija. Da su uspoređivali marksizam i klasični liberalizam, to bi imalo smisla; ili kapitalizam (tržišna ekonomija) i socijalizam. Ovako ne.

Tako da sam unaprijed znao da ta debata ne može voditi nekakvom smislenom zaključku o temi iz naslova i znao sam da će pričati o svemu drugom osim o ekonomiji. Nijednome od njih dvojice ekonomske teme nisu toliko bitne. Istina, Žižek je pisao nešto i o ekonomiji, ali opet više iz filozofskog nego ekonomskog aspekta.

Nisam veliki fan Petersona, što je čitateljima Liberala već poznato. Ne mislim da je on nekakav negativac, ima neke smislene ideje i vješt je govornik, ali smatram da je intelektualno precijenjen i s nekim njegovim svjetonazorskim stavovima, o kojima voli puno pričati (poput religije i ateizma, tradicionalne hijerarhije u obiteljskim, ljubavnim i općenito društvenim odnosima i sl.) uopće se ne slažem. Pretjeruje i s pričama o famoznom kulturnom marksizmu i zna zalutati u pseudoznanost.

S druge strane, Žižeka više cijenim kao intelektualca i zabavniji mi je iako se, naravno, s njegovim ekonomskim stavovima uglavnom ne slažem. Ali Žižek zna biti jako humorističan pa sam se nadao da će u toj debati nabaciti par dobrih viceva. Nažalost, i to je izostalo, podbacio je.

Tako da nisam imao velika očekivanja. Nisu me impresionirali, ali ni pretjerano razočarali (osim spomenutog izostanka Žižekovog humora). Na kraju nismo došli do zaključka o sreći u marksizmu ili kapitalizmu jer o tome zapravo nisu ni raspravljali, svaki je tupio po svome, o stvarima o kojima i inače vole tupiti. Na kraju su se obojica složili u osudi užasne političke korektnosti (što su također obojica i ranije često radili). Da sam imao visoka očekivanja i da sam platio live streaming, tražio bih novac nazad jer debata nije ponudila nikakve zanimljivije trenutke niti sam saznao išta novo.

To je to što se tiče mojih impresija. Ali razlog zbog kojeg sam ipak odlučio pisati o toj debati je komentar jedne hrvatske novinarke, na portalu za koji nisam znao da još uvijek postoji. Portal Lupiga je objavio tekst u kojem autorica napada Žižeka što je pristao na debatu s Jordanom Petersonom. Zašto? Peterson je njegov neistomišljenik, kako može s njim razgovarati?

Nataša Škaričić, naime, smatra Petersona nedostojnim debate s jednim marksistom. Ipak je Peterson "youtube intelektualac" koji je "uspješan u kapitalističkom svijetu u kojem vladaju klikovi" - a to je, valjda, znak da ne valja. Spočitala mu je da ga vole "svjetonazorski konzervativci i ekonomski liberali" (evo ja sam liberal - i društveni i ekonomski - pa ga baš i ne volim previše).

Ali njen stav stvarno govori jako puno o stanju u kojem se nalazi ljevica, ne samo u Hrvatskoj. Ima jako puno ljevičara diljem svijeta koji su to isto zamjerili Žižeku - što je pristao na razgovor s Petersonom. Jer tko je Peterson, da bi mogao nastupiti ravnopravno sa Žižekom?

Da budemo načisto, i ja sam smatrao Žižeka vrednijim intelektualcem na polju filozofije gdje je Peterson još uvijek "zelen". Ali u toj debati Žižek nije uspio dokazati svoju intelektualnu superiornost, obojica su bili jednako osrednji. Možda je to gospođu Škaričić zaboljelo? Očekivala je nekakav trijumf marksizma i prokazivanje Petersona kao totalne neznalice:

"Žižek nije obavio moralnu, intelektualnu i profesionalnu dužnost da tu situaciju iskoristi, zato je to skandal. Pritom uopće nije bitno je li odustao od marksizma, nego je li odustao od toga da brani znanje pred svime što Peterson predstavlja – neznanje koje se uspješno probija kroz internetske kanale i zabija pobjednički gol i populističke političke trendove - i to po cijeni od 1.500 dolara za svakog tko je to od njega očekivao."

Peterson nije dostojan razgovora s ljevičarima jer je pročitao samo Manifest:

"Da se potom vrati kući, pročita na hiljade stranica Marxovih spisa, bez kojih ne može razgovarati o Marxu i marksizmu. O selektivnom antropološkom optimizmu, odnosu kapitalista i radnika, pitanju odnosa čovjeka i prirode, što znači eksploatacija, prema kakvom tipu hijerarhije je Marx kritičan, itd., ni o čemu od toga se ne može govoriti na temelju jednog kratkog pamfleta. Da se vrati kući, pročita na milijune stranica kritike Marxa iz marksističke perspektive i shvati koliko je marksistički diskurs otvoreniji od npr. libertarijanskog i koliko dan danas dobro služi za analizu ekonomskih i društvenih problema, javnih politika, itd. Jedan od načina da se to dokaže je anticipativni potencijal marksističkih analiza iz različitih područja."

Ja sam pročitao i Manifest i Kapital i još hrpu Marxovih eseja koji se mogu naći na internetu i mogu reći da Peterson nije puno propustio. Ti "društveni odnosi u marksizmu", koje autorica ističe, valjda su Marxovi pozivi na osvajački rat Njemačke protiv Rusije, vrijeđanje Slavena kao niže vrste itd. Sve je to Karl Marx. Ali ipak, u Manifestu je sažeta cijela agenda kasnijih ljevičarskih pokreta koje, eto, neki slijede i danas.

Da je gospođa Škaričić intelektualno iskrena, onda bi poslušala vlastiti savjet pa pročitala tisuće stranica liberalnih ekonomista i filozofa, počevši od Johna Lockea preko Adama Smitha do Hayeka i Friedmana, tako da može nešto suvislije reći kad želi popljuvati taj "kapitalizam i slobodno tržište", da shvati zašto je Marxova filozofija doživjela apsolutnu propast svaki put kad je primijenjena u praksi. Kako je lako pobiti Marxovu tezu o klasnoj borbi, o odnosu kapitalista i radnika (što ako radnik može postati kapitalist, a kapitalist radnik? Što ako su radnik i kapitalist jedna te ista osoba? Marx na ta pitanja nema odgovora). Marksistima ne preporučujem Misesa jer će se njihove zablude raspršiti poput balona kad naleti na kaktus (ovdje i ovdje).

Na kraju, ona je zaključila da se s nemarksistima ne raspravlja. Ne, s njima se "ne može razgovarati" - jer nisu naši istomišljenici. Eto. Hvala Bogu da je Žižek intelektualno nekoliko koplja iznad ovakvih lijevih pamfletista pa mu je jasno zašto je dijalog bitan. Bez njega nijedna ideja ne može opstati u demokratskom svijetu, pa ni marksizam. Toga je svjestan on i, na njihovu žalost, još malo tko na ljevici.