Sila koja vodi ljevicu je više marksizam nego postmodernizam, tvrdi Jordan B. Peterson, profesor psihologije na Sveučilištu u Torontu i autor knjige "12 Rules for Life" u razgovoru za Big Think Science.

"Darrida i Foucault (začetnici postmodernizma, op.a.) bili su zapravo marksisti, bili su dio studentskih marksističkih prosvjeda u Francuskoj 1960-ih. Do kraja desetljeća više nitko nije mogao biti savjestan i u isto vrijeme marksist. Previše je dokaza curilo iz marksističkih država SSSR-a i Maove Kine, to su bile devastirajuće posljedice te doktrine. Postalo je nemoguće opravdavati taj ekonomski model. Stoga su francuski intelektualci transformirali marksizam u postmodernističku politiku identiteta.

Sad vidimo posljedice takve politike. Nije dobro. Svjedočimo devoluciji, pretvaranju u plemena i to će nas poderati i na desnici i na ljevici.

U svojoj kući imam kolekciju slika sovjetskog realizma. Uglavnom propaganda, djela koja opisuju radničku klasu. Ali nemam radove iz vremena nacista i ne želim ih ni imati. To me pitanje zaokupilo, budući da tretiram totalitarni komunistički režim jednako ubilački kao i nacistički. Postoji "zlo" kod nacista koje se čini više vidljivo od onog kod komunista i mislim da tu imamo problem u političkoj debati.

Mislim da smo na desnici identificirali ljude koji su otišli predaleko u svojoj ideologiji. Granica je povučena kod rasne superiornosti. Mislim da smo to znali još od Drugog svjetskog rata, ali postalo je očito 1960-ih kad je William Buckley pokrenuo konzervativni list. Rasisti poput Davida Dukea su se na neki način pokušali prilijepiti za njega. Buckley je rekao: "Ne, ovdje je granica. Vi ste na krivoj strani. Ja nisam s vama."

Ben Shapiro je nedavno učinio istu stvar nakon incidenta u Charlottesvilleu. Znači, na konzervativnoj strani spektra našli smo način kako smjestiti radikale u posebnu kutiju i reći: vi ste izvan domene prihvatljivog mišljenja, niste naši.

Znamo da stvari mogu otići predaleko i na desnici i na ljevici. Znamo da stvari mogu otići predaleko na ljevici, ali ne znamo koja je granica na ljevici. Mislim da je etička obaveza onih koji su orijentirani lijevo ili liberalno, da identificiraju granicu i one koji su otišli u ideološki ekstremizam, da se distanciraju od ljudi koji imaju takve patološke stavove. A ne vidim da se to čini.

Mislim da je to kolosalna etička pogreška i mogla bi značiti propast lijevo-liberalnog projekta. Ljevičari imaju smisla kad se fundamentalno vode hororom nejednakosti i katastrofama koje dolaze s nejednakošću. Pravedno, jer nejednakost je velika socijalna sila koja može proizvesti katastrofalne posljedice, tako da je razumljivo biti zabrinut zbog toga u političkom smislu. Međutim, znamo da ta zabrinutost može otići predaleko.

Postoje tri stvari koje, zajedno implementirane, mogu proizvesti podjednaku katastrofu kao i doktrina rasne superiornosti: različitost, uključivost i jednakost. Možemo imati inteligentnu konverzaciju o dvjema stvarima od ove tri, ali jednu moramo izbaciti. Ja bih rekao da je jednakost ishoda najneprihvatljivija. Mislim da bi razumni ljudi s lijeva trebali tu povući granicu. Jednakost prilika - da, čak je i vrlo poželjna. Ali jednakost ishoda - ne", objasnio je Peterson.

Kao primjer nametanja jednakosti ishoda naveo je pokušaje da se zakonski izjednače plaće između muškaraca i žena.

"Netko će možda reći - izjednačavanje plaća, nema ničega patološkog u tome. Ali ima! Da biste to proveli, morate napraviti birokratsku inkviziciju. Ne možete pobijediti ako igrate politiku identiteta. Ima hrpa razloga, tu je jedan. Ako ćemo ići s izjednačavanjem ishoda, tko je taj koji će to mjeriti? To je veliki problem, nije nešto što ćemo riješiti kasnije. Tko će mjeriti? Birokracija. OK, kakva birokracija? Velika, ona koja ima svoje prste posvuda. To je prvi problem, i to onaj na kojem će raditi točno onakvi ljudi kakve ne želite da to rade.

Sljedeći problem, koji identiteti? Radikalni ljevičari već su načeli problem interseksualnosti. Imamo rasu i rod. OK, što je kad imamo kombinaciju između njih?

Koliko rodova? Hipotetski, njihov je broj beskonačan. Što je s rasnim grupama, želite li uključiti i etnicitete? Želite li dodati i socio-ekonomsku klasu? A što je s privlačnošću? I svaki put kad dodate novu kategoriju pojedinom identitetu, on se multiplicira kroz intersekcije. Što ćete učiniti, kako ćete osigurati jednake ishode za sve među njima? I kakve su dimenzije jednakosti koju želite postići? Je li samo stvar u plaći? Što je s drugim stvarima u kojima ljudi nisu jednaki - sreća, izgled?

Razlog zbog kojeg Zapad privilegira pojedinca je taj što smo još prije 2.000 godina shvatili da možemo podijeliti grupne identitete pravedno samo ako to učinimo skroz do razine individue."