U petak, 30. listopada 2026., sutkinja Anna Korwin-Piotrowska suspendirala je na mjesec dana predsjednika poljskog Ustavnog suda Bogdana Święczkowskog i njegova zamjenika Bartłomieja Sochańskog te preuzela vođenje Suda. Iste večeri policija je osigurala prostor oko zgrade u Varšavi. Službeni profil Suda na mreži X i čelnici PiS-a odmah su to nazvali pokušajem državnog udara, a bivši ministar pravosuđa Zbigniew Ziobro pozvao je na otpor.

Slike policije pred najvišim sudom države u Europskoj uniji izgledaju dramatično. No da bi se razumjelo što se dogodilo, ne treba gledati petak, nego deset godina unatrag. Poljski Ustavni sud nije zarobljen jučer. Postao je politički plijen još 2015. i otad ga svaka strana pokušava ili zadržati ili vratiti, pri čemu nijedna nema potpuno čiste ruke.

Ovo je pokušaj da se ta priča ispriča točno, bez navijanja: tko je kada prekršio pravila, tko je imao pravo na svojoj strani i gdje i današnja vlada, kojoj je u temeljnoj stvari pravo na strani, prelazi crtu?

Istočni grijeh iz 2015.

Prvi potez nije povukla konzervativno-nacionalistička stranka PiS, nego odlazeća koalicija Građanske platforme (PO) i PSL-a (desni centar). U lipnju 2015. izglasala je izmjenu zakona koja joj je omogućila da 8. listopada, tjedan dana prije izbora koje je izgubila, izabere pet ustavnih sudaca: Romana Hausera, Andrzeja Jakubeckog i Krzysztofa Ślebzaka te Bronisława Sitka i Andrzeja Sokalu. Mandati prve trojice prethodnika istjecali su 6. studenoga dok je stari Sejm još zasjedao. Mandati druge dvojice istjecali su 2. i 8. prosinca, kad je već trebao zasjedati novi saziv parlamenta.

Predsjednik Andrzej Duda nije primio prisegu ni od jednog od petorice. Novi Sejm s većinom PiS-a 25. studenoga donio je rezolucije kojima je proglasio da izbor svih pet sudaca nema pravni učinak, a 2. prosinca izabrao je vlastitu petorku: Henryka Ciocha, Lecha Morawskog, Mariusza Muszyńskog, Juliju Przyłębsku i Piotra Pszczółkowskog. Duda im je prisegu primio iste noći.

Sljedećeg dana, 3. prosinca 2015., Ustavni sud presudio je u predmetu K 34/15: izbor Hausera, Jakubeckog i Ślebzaka bio je ustavan, izbor Sitka i Sokale nije. Sud je izrijekom naveo i da je primanje prisege od sudaca koje izabere Sejm ustavna obveza predsjednika, a ne njegova diskrecija. Odluka je, drugim riječima, podijelila krivnju: PO je prekršio Ustav za dva mjesta, PiS i Duda za tri.

Reakcije su bile različite. Borys Budka iz PO-a istog se dana ispričao što je izabrano dva suca previše i rekao da se postupak mora ponoviti. Treba biti pošten: PO tada više nije imao vlast i nije mogao učiniti ništa drugo pa je njegovo prihvaćanje presude imalo malu cijenu.

Ali PiS je imao vlast i presudu nije proveo. Hauser, Jakubecki i Ślebzak nikad nisu prisegnuli. Na njihovim mjestima sjedili su Cioch, Morawski i Muszyński, koje je pravna struka prozvala "dablerima". Przyłębska i Pszczółkowski, naprotiv, zauzeli su mjesta koja su doista bila slobodna.

Kad su Cioch i Morawski 2017. umrli, Sejm je na njihova mjesta izabrao Jarosława Wyrembaka i Justyna Piskorskog, nasljeđujući istu manu. Muszyńskom je mandat istekao u prosincu 2024. Tada je predsjednica Suda već bila Przyłębska, koju je Duda imenovao u prosincu 2016., a nakon nje, od prosinca 2024., Bogdan Święczkowski, bivši državni odvjetnik i bliski suradnik Zbigniewa Ziobra.

Kako je Tusk odgovorio: bojkot umjesto popravka

Kad je koalicija Donalda Tuska (desni centar i ljevica) krajem 2023. preuzela vlast, naslijedila je Sud čiji je sastav bio djelomično nezakonit, a čijim su vodstvom upravljali ljudi PiS-a. Njezin prvi odgovor nije bio izbor novih sudaca nego bojkot.

Sejm je 6. ožujka 2024. donio rezoluciju kojom je utvrdio da Muszyński, Piskorski i Wyrembak nisu ustavni suci i da su brojne presude u kojima su sudjelovali pravno manjkave. Otad vlada ne objavljuje presude Ustavnog suda u službenom listu, iako je to po Ustavu uvjet njihove pravne snage. Do rujna 2025. neobjavljeno je ostalo 46 presuda, a sam je Sud presudio da je takva praksa protuustavna. U proračunu za 2025. vlada je pokušala i financijski stisnuti Sud, rezanjem sredstava za plaće sudaca.

Najvažnije za današnji spor: koalicija godinama nije popunjavala upražnjena mjesta. Kad su u prosincu 2024. istekli mandati Przyłębske i još dvoje sudaca, Sejm namjerno nije izabrao nasljednike. Tijekom 2025. kandidate je predlagao samo PiS, a koalicijska većina ih je četiri puta odbila. Od prosinca 2025. Sud je imao samo 9 od 15 sudaca.

To treba reći jasno, jer se često prešućuje: zastoj u Ustavnom sudu nije samo djelo PiS-a i predsjednika. Vladajuća većina dvije je godine svjesno odbijala koristiti svoje ustavno pravo izbora sudaca, jer nije htjela legitimirati Sud koji smatra zarobljenim. Taj je izbor imao razloge, ali je imao i cijenu: građani su dvije godine živjeli s ustavnim sudom čije presude vlada jednostavno ignorira.

2026.: osam sudaca, tri prisege

Strategija se promijenila 13. ožujka 2026., kad je Sejm izabrao šest novih sudaca: Krystiana Markiewicza, Annu Korwin-Piotrowsku, Macieja Taborowskog, Magdalenu Bentkowsku, Marcina Dziurdu i Dariusza Szostka. Predsjednik Karol Nawrocki, kojeg je na izborima 2025. podržao PiS, pozvao je na prisegu samo dvoje: Szostka i Bentkowsku.

Ostala četvorica u travnju su prisegnula u Sejmu, u nazočnosti javnog bilježnika, koristeći zakonsku formulu prisege "pred predsjednikom", i ovjerenu prisegu dostavila Predsjedničkom uredu. Predsjednik Suda Święczkowski nije ih prihvatio: bez prisege u fizičkoj prisutnosti predsjednika, tvrdi, s njima ne može zasnovati radni odnos. Predsjednički ured pritom ističe da Nawrocki nikad nije formalno odbio prisege. Jednostavno nije poslao pozive, a kasnije je javno ustvrdio i da ta četvorka nema dovoljno pravnog znanja.

U lipnju je Sejm izabrao sedmog suca, ustavnopravnog stručnjaka Sławomira Patyru, na mjesto Andrzeja Zielonackog. Nawrocki mu je prisegu primio 28. srpnja, nakon više tjedana čekanja. Patyra je odmah najavio da neće suditi dok mu kolege ne budu primljene, u znak solidarnosti.

Osmi izbor bio je najkontroverzniji. Sejm je 4. rujna s 226 glasova izabrao Macieja Berka, koji je do kolovoza bio ministar u Tuskovoj vladi i kojeg je sam premijer nazvao svojom desnom rukom. Dio koalicije, uključujući dio Polske 2050, tome se protivio. Predsjednički ured doveo je u pitanje ispunjava li Berek zakonski uvjet od deset godina pravne prakse, a Berek tvrdi da ga ispunjava. Prisegu je 14. listopada položio u Sejmu, kao i četvorka prije njega. Nawrocki je izjavio da Berek nije ustavni sudac.

Krajem listopada stanje je dakle bilo ovo: Sejm je izabrao osmero sudaca, troje je prisegnulo pred predsjednikom (Bentkowska, Szostek, Patyra), a petero (Markiewicz, Korwin-Piotrowska, Taborowski, Dziurda, Berek) prisegnulo je bez njega i čelništvo Suda ne pušta ih da sude.

Je li prisega veto?

Pravno pitanje u srcu spora je usko. Članak 194. Ustava Poljske kaže da ustavne suce bira Sejm, na devet godina. Ustav o prisezi ne govori ništa. Prisegu propisuje tek zakon o statusu ustavnih sudaca, prema kojem izabrani sudac prisiže "pred predsjednikom Republike". Pitanje je, dakle, može li zakonska formalnost poništiti ustavnu ovlast parlamenta.

Prema presudi K 34/15 iz 2015., ne može: primanje prisege je obveza predsjednika, a ne njegovo diskrecijsko pravo. No 12. svibnja 2026. današnji Ustavni sud presudio je u predmetu K 3/26 suprotno: predsjednik nije dužan prihvatiti svako imenovanje, a prisega se mora položiti u njegovoj fizičkoj prisutnosti. Na tu se presudu oslanjaju Nawrocki i Święczkowski. Vlada je ne priznaje, jer je donesena u Sudu čiji legitimitet osporava, i ne objavljuje je.

Treća strana progovorila je u listopadu. Venecijanska komisija Vijeća Europe usvojila je 9. i 10. listopada mišljenje CDL-AD(2026)031, objavljeno 13. listopada. Komisija naglašava ceremonijalnu narav prisege, kaže da je predsjednik mora primiti bez odgađanja i bez prava da preispituje izbor koji je obavio Sejm te preporučuje da sudac može prisegnuti i bez predsjednika ako ovaj odbija ili odugovlači, pod uvjetom da je postupak pravilno formaliziran i ovjeren kod javnog bilježnika.

Prema toj ocjeni, prisege četvorke u Sejmu zadovoljile su te uvjete.

Valja ipak biti precizan: mišljenje Venecijanske komisije savjetodavno je i ne obvezuje poljske institucije. Ono snažno podupire stav Sejma, ali ne poništava presudu K 3/26. U Poljskoj danas postoje dvije suprotstavljene pravne istine i svaka strana poziva se na onu koju priznaje.

Petak, 30. listopada: pravo na strani, pogrešno sredstvo

Korwin-Piotrowska je suspenziju Święczkowskog i Sochańskog obrazložila "prevladavajućom ustavnom nuždom". Optužila je Święczkowskog da krši pravila rada Suda, među ostalim time što sprječava sazivanje Opće skupštine sudaca. Kao pravnu osnovu navela je članak 130. Zakona o ustroju redovnih sudova, a pravo da vodi Sud izvela je iz toga što je najstarija sutkinja po stažu.

Tu argument postaje slab. Zakon o redovnim sudovima uređuje redovne sudove, ne Ustavni sud. Staž Korwin-Piotrowske ne odnosi se na službu u Ustavnom sudu, u kojem nikad nije sudila, nego na sudačku karijeru započetu 1995. Kritika ne dolazi samo s desnice. Marcin Matczak, ugledni pravnik i jedan od najglasnijih kritičara PiS-ove pravosudne politike, napisao je da Święczkowskog smatra najgorim predsjednikom kojeg je Sud imao, ali da pravna osnova za njegovu suspenziju jednostavno ne postoji.

Policija je izjavila da je postupala na temelju dojave Korwin-Piotrowske o mogućim prijetnjama sucima i osoblju, da je osigurala prostor oko zgrade i da u zgradu nije ulazila. Profil Suda na X-u objavio je da je internetska stranica Suda nezakonito preuzeta i da Korwin-Piotrowska nije ustavna sutkinja. Nawrocki je došao pred Sud i novim sucima poručio da nisu suci.

Święczkowski najavljuje da će s ostalim sucima vratiti kontrolu, a Korwin-Piotrowska je za 3. studenoga sazvala Opću skupštinu sudaca.

Poljska tako danas ima dvije osobe koje tvrde da vode isti Ustavni sud, i dvije nepomirljive verzije o tome tko je u njemu uopće sudac.

Najjači argument druge strane

Optužba za puč u ustima Ziobra i PiS-a zvuči licemjerno, jer upravo je ta stranka 2015. prva rezolucijom Sejma proglasila da izabrani suci nisu suci. No ozbiljna kritika postoji neovisno o PiS-u i zaslužuje da je se izloži u najjačem obliku.

Prvo, vladajuća koalicija sama je dvije godine zaobilazila pravo. Ne objavljuje presude Ustavnog suda iako Ustav kaže da one stupaju na snagu objavom, a to što smatra da Sud nije legitiman ne daje vladi ovlast da sama bira koje će presude postojati.

Drugo, upotrijebila je isti alat kao PiS 2015.: rezoluciju parlamentarne većine kojom se proglašava tko jest, a tko nije sudac.

Treće, nakon godina kritike PiS-a što je u Sud slao političare, Tusk je u Sud poslao vlastitog ministra kojeg sam naziva desnom rukom, i to s jedva 226 glasova uz otpor dijela vlastite koalicije.

Četvrto, i najozbiljnije: petak 30. listopada pokazao je da se vodstvo ustavnog suda može promijeniti odlukom jedne sutkinje koju vodstvo ne priznaje, na temelju zakona koji se na taj sud ne odnosi, uz policiju pred vratima. Čak i ako je Święczkowski bio na pogrešnoj strani, presedan ostaje. Sljedeća većina, ma koja bila, moći će se pozvati na njega.

Ovaj argument ne dokazuje da je riječ o državnom udaru. Puč podrazumijeva nasilno preuzimanje vlasti mimo izbora, a ovdje parlamentarna većina, izabrana na slobodnim izborima, pokušava provesti ovlast koju joj Ustav izrijekom daje. Ali argument pokazuje nešto drugo, jednako važno: da se pravna država ne obnavlja sredstvima koja bi, da ih je upotrijebio PiS, svi s pravom nazvali njezinim urušavanjem.

Pravila nisu oružje

U temeljnoj stvari Tusk i njegova vladajuća koalicija imaju pravo. Ustav ovlast izbora sudaca daje parlamentu, a ne predsjedniku. Prisega je svečani čin kojim sudac preuzima dužnost, a ne prilika da šef države preispituje volju parlamenta.

To je 2015. rekao sam Ustavni sud, a 2026. potvrdila Venecijanska komisija. PiS je ovu krizu otvorio kad je odbio provesti presudu koja mu nije odgovarala i nema pravo na trajni nadzor nad sudom samo zato što je u njega jednom ugurao svoje ljude.

Predsjednik koji bira od kojih će sudaca primiti prisegu, a od kojih neće, ne štiti Ustav, nego ga prilagođava sebi.

Ali klasični liberalizam nikad nije bio pitanje toga tko su dobri momci. Njegova je srž upravo suprotna: vlast se ograničava pravilima zato što ne vjerujemo da će ijedna strana, ma koliko dobre namjere imala, sama sebe ograničiti.

Lord Acton ostao je poznat po izjavi da "moć kvari". Nije mislio na samo tuđu moć. Institucija čije vodstvo mijenja onaj tko ima policiju pred vratima i zgodnu interpretaciju zakona nije oslobođena, nego je samo promijenila vlasnika.

Poljska ne treba Ustavni sud koji je "naš" umjesto "njihov". Treba sud čiji sastav obje strane prihvaćaju zato što je izabran po pravilima koja vrijede bez obzira na to tko pobijedi na sljedećim izborima. Do toga ne vodi suspenzija na temelju krivog zakona, nego dosljednost: izbor sudaca na vrijeme, objava presuda i kad nam se ne sviđaju, kandidati koji nisu jučerašnji ministri i ustavna reforma koja će jednom zauvijek reći da prisega nije veto.

Tusk je u pravu kad traži da suci koje je izabrao Sejm mogu suditi. Bit će u pravu do kraja tek kad to postigne sredstvima koja bi prihvatio i da ih protiv njega upotrijebi netko drugi.

-----------------

IZVORI:
Notes from Poland: Chaos at Poland's constitutional court
Kyiv Post: Poland in Constitutional Standoff
Venecijanska komisija, CDL-AD(2026)031
Prawo.pl: Komisja Wenecka dopuszcza ślubowanie bez prezydenta
Prawo.pl: Berek i stosunek służbowy sędziego TK
Notes from Poland: Berek elected to the TK
Interia: Berek odpowiada Leśkiewiczowi
Notes from Poland: Patyra sworn in, stages boycott
UA.NEWS / Interia: predsjednik nikad formalno nije odbio prisege
TVN24: Sejm odrzucił kandydatury PiS do TK
Notes from Poland: TK rules against non-publication of rulings (2025)
Prawo.pl: Sejm rusza z wyborem sędziów, wyroki nadal niepublikowane
Uchwała Sejmu z 6 marca 2024 (M.P. 2024/198)
RMF24: Budka przeprosił (3. 12. 2015.)
Radio Kraków: presuda K 34/15
Demagog: spor o TK 2015.