9. studenoga u moskovskoj redakciji Novaje gazete ugasit će se svjetla i serveri. Tako je najavio glavni urednik Sergej Sokolov, objavljujući da list "prestaje postojati" i da su vlasti redakciju prisilile da prekine rad. Dmitrij Muratov, dugogodišnji urednik i dobitnik Nobelove nagrade za mir 2021., rekao je to kraće: "Nismo umrli. Ubili su nas skupa s Ustavom."

Novaja gazeta nastala je 1993., u kratkom razdoblju u kojem je Rusija pokušavala postati normalna zemlja. Mihail Gorbačov dao je dio novca od svoje Nobelove nagrade za prva računala redakcije. 33 godine kasnije gasi se posljednji veliki nezavisni list koji je još djelovao unutar Rusije.

Smrt u nastavcima

Najpoučnije u ovoj priči nije sam kraj, nego način na koji se do njega došlo. Nije bilo tenkova pred redakcijom ni dekreta s Putinovim potpisom, barem ne javnog. Bilo je nešto učinkovitije: niz pravno besprijekornih koraka, od kojih je svaki zasebno izgledao kao administrativna sitnica.

U ožujku 2022., mjesec dana nakon invazije na Ukrajinu, Rusija je usvojila zakon kojim se "lažne informacije" o vojsci kažnjavaju zatvorom do 15 godina. "Lažno" je, naravno, sve što se razlikuje od službenog priopćenja. Nakon dva upozorenja regulatora list je obustavio izlaženje, a sud mu je u rujnu iste godine oduzeo licencu.

Slijedila je oznaka "strani agent", pa popis državnih neprijatelja. U travnju 2026. uhićen je novinar Oleg Roldugin pod optužbom za "nezakonit pristup računalnim podacima". U listopadu je pretresen stan glavnog urednika koji je odveden na ispitivanje. Redakciju su istjerali iz moskovskog ureda, u kojem je bio i mali muzej posvećen Ani Politkovskoj, ubijenoj prije 20 godina.

Nijedan od tih koraka zasebno nije "zabrana novina". Zajedno su upravo to.

Od ožujka 2022. u Rusiji je ugašeno najmanje 30 nezavisnih medija. Ostali su otišli u egzil: Meduza u Rigu, TV Dožd u Amsterdam, a dio redakcije Novaje gazete osnovao je u Latviji Novaju gazetu Europa, koja je u Rusiji odmah blokirana. Ruski čitatelj danas do nezavisne vijesti dolazi preko VPN-a, ako zna gdje tražiti i ako se ne boji.

Cijena istine

Novaja gazeta nije bila samo kritična prema vlasti. Bila je skupo kritična. Prema Reporterima bez granica, šestero njezinih novinara i suradnika je ubijeno. Najpoznatija je Ana Politkovska, ubijena 2006. na dan Putinova rođendana, nakon godina izvještavanja o zločinima u Čečeniji.

Prije nje Jurij Ščekočihin, koji je istraživao korupciju u službama i umro od misteriozne bolesti. Nakon nje odvjetnik Stanislav Markelov i novinarka Anastasija Baburova, ubijeni usred bijela dana u središtu Moskve.

To je list koji je otkrio progon homoseksualaca u Čečeniji, pisao o korupciji Putinova kruga i o ruskim vojnicima poginulima u Ukrajini davno prije 2022., kad Kremlj službeno nije imao vojnike u Ukrajini. Drugim riječima, list koji je radio upravo ono za što slobodni mediji postoje.

Zašto je slobodan tisak liberalno pitanje

John Stuart Mill u eseju O slobodi piše da je ušutkavanje mišljenja zlo i kad je mišljenje pogrešno, a ne samo kad je točno. Ako je točno, gubimo istinu. Ako je pogrešno, gubimo priliku da istinu bolje razumijemo kroz sukob s pogreškom. Vlast koja određuje što je istina ne griješi ništa manje od ostalih ljudi. Samo više nema nikoga tko bi joj to rekao.

Ruski slučaj pokazuje i nešto dublje. Slobodan tisak nije ukras demokracije nego njezin živčani sustav. Hayek je pokazao da je središnje planiranje gospodarstva osuđeno na propast jer planer nema informacije koje su raspršene među milijunima ljudi.

Isto vrijedi za vlast. Režim koji ugasi nezavisne medije ne gubi samo kritičare, nego i oči. Ne zna što se stvarno događa u vojsci, upravi ni provinciji, jer mu svi javljaju ono što želi čuti. Nije slučajno da je Kremlj u veljači 2022. očekivao da će Kijev pasti za tri dana.

Protuargument

Kremlj i njegovi zapadni simpatizeri imaju spreman odgovor. Rusija je u ratu, a svaka država u ratu ograničava informacije. Novaja gazeta primala je strane donacije, a to je ono što zakon o stranim agentima regulira. Ni zapadne zemlje nisu nevine: EU je 2022. zabranila RT i Sputnik.

Treba ga uzeti ozbiljno jer zvuči razumno, ali ne drži vodu. Ratne države doista ograničavaju objavu vojnih tajni, primjerice položaja jedinica i planova operacija. Ali zatvor do 15 godina za riječ "rat" umjesto "specijalna vojna operacija" nije zaštita vojnih tajni nego zaštita vlasti od vlastitih građana.

Zabrana RT-a u EU otvoreno je i legitimno pitanje, i liberali su je s pravom kritizirali. Ali RT je državni propagandni kanal tuđe vlade, a Novaja gazeta privatni list građana vlastite zemlje. Razlika nije kozmetička. Konačno, nijedna zapadna vlada nije ubila šestero novinara jednog lista.

Zaključak

Lako je osuditi Putina. Teže je izvući pouku za sebe. Gašenje Novaje gazete nije počelo 2026., nego prije dvadeset godina, kada su se zakoni o "ekstremizmu", "stranim agentima" i "lažnim vijestima" činili kao razumne mjere protiv stvarnih problema. Svaki je bio malo proširenje državne ovlasti da odlučuje što se smije reći i svaki je izgledao premalen da bi se zbog njega netko bunio.

Zato se treba buniti i kad je riječ o novinama koje ne volimo, kao kod napada na Informer u Srbiji ili neki desničarski medij u zapadnoj Europi. Treba se buniti i kad suci tuže novinare zbog kritike i kad vlada predlaže zakon protiv "dezinformacija" s nejasnom definicijom.

Medijska sloboda ne umire u jednom danu. Umire u nastavcima, i svaki nastavak ima uvjerljivo obrazloženje.

A onima u Hrvatskoj i Europi koji u Putinovoj Rusiji vide branitelja tradicije i suvereniteta treba postaviti jednostavno pitanje: biste li željeli živjeti u zemlji u kojoj bi vas zbog tog istog stava, da je kritičan prema vlasti, čekalo petnaest godina zatvora?