Ustavni sud odbio je ustavnu tužbu suca koji je pokrenuo 26 tužbi protiv medija zbog pisanja o njegovoj odluci. Ta odluka važnija je od samog slučaja. Odgovara na pitanje koje je u svakoj slobodnoj zemlji temeljno: smije li javnost kritizirati sudove?

Slučaj

U jesen 2019. sudac Županijskog suda u Zadru Ivan Marković odlučivao je o istražnom zatvoru za petoricu mladića osumnjičenih da su silovali, seksualno zlostavljali i snimali petnaestogodišnju djevojku iz zadarskog kraja. Pustio je svu petoricu na slobodu.

Drugo sudsko vijeće kasnije im je odredilo istražni zatvor. U studenom 2019. Ustavni sud utvrdio je da je taj kasniji pritvor bio nezakonit i da je povrijedio pravo na slobodu, ali obrazloženje nije objavljeno jer je postupak bio tajan. Optužnica je podignuta u svibnju 2020.

Mediji su o sučevoj odluci pisali kritično, mnogi oštro. Javnost je prosvjedovala ispred sudova. Tadašnji predsjednik Vrhovnog suda govorio je o "hajci".

Sudac je odgovorio tužbama: pokrenuo ih je 26 pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu. U jednom od tih postupaka, u veljači 2022., nepravomoćno mu je dosuđeno 250.000 kuna od izdavača Jutarnjeg lista i Slobodne Dalmacije, za 17 članaka.

Sada je Ustavni sud njegovu tužbu odbio.

U središtu odštetnog spora protiv nakladnika portala Direktno bila je objava koja je prenosila reakcije na Markovićevu odluku, uključujući izjave političara i druge javne komentare. Među njima se našla i rečenica: "Smrad mrtvog kanala nije ništa naspram onog smrada sudaca koji silovatelje puštaju na slobodu."

Sud je zaključio da za dosudu tražene naknade štete nisu bile ispunjene pretpostavke, te da je u okolnostima tog slučaja prednost opravdano dana slobodi izražavanja i javnom interesu.

Ustavni sud polazio je od toga da je javnost imala pravo biti obaviještena o odluci da se osumnjičenici brane sa slobode. Predmet je izazvao velik interes, javne reakcije i prosvjede, pa je izvještavanje o njemu bilo povezano s pitanjem funkcioniranja pravosuđa i povjerenja građana u institucije.

"Sudovi i suci nisu izuzeti od javnog nadzora. Mediji imaju legitimnu ulogu u istraživanju rada institucija, upozoravanju na moguće nepravilnosti i otvaranju rasprava o odlukama koje izazivaju snažne reakcije građana. Osobe koje obnašaju javne funkcije moraju biti spremne na širu i oštriju kritiku nego privatni građani", navodi se u obrazloženju.

Ustavni sud pritom nije zanemario drugu stranu priče. U odluci se navodi da kritika rada pravosuđa treba biti utemeljena na istinitim i cjelovitim informacijama. Nedovoljno provjereni ili nepotpuni podaci mogu stvoriti pogrešan dojam da je sudac bio pristran ili da je donio nezakonitu odluku. Ta je razlika važna za razumijevanje granice između legitimne kritike i objave koja može povrijediti nečiji ugled.

Posebno je osjetljiv položaj sudaca koji zbog obveze čuvanja tajnosti postupka ne mogu javno iznositi sve okolnosti predmeta niti se braniti na isti način kao političari ili drugi sudionici javne rasprave. Ustavni sud uzeo je u obzir da takva ograničenja mogu otežati odgovor na javne optužbe.

"Nositelji pravosudnih funkcija nisu lišeni prava na zaštitu od neutemeljenih i izrazito štetnih napada. Istodobno, ta zaštita ne smije postati sredstvo kojim bi se zabranjivalo izražavanje mišljenja o pitanjima od javnog interesa ili kritiziranje sudskih odluka", stoji u odluci.

Zašto je to važno

Sudovi su dio vlasti. U demokraciji imaju posebnu ulogu: neovisni su, ne odgovaraju biračima i ne mogu se smijeniti na izborima. Upravo zato je javna kritika jedan od rijetkih mehanizama kojima građani mogu nadzirati sudbenu vlast. Ako suci mogu tužiti one koji kritiziraju njihove odluke, taj mehanizam nestaje.

Europski sud za ljudska prava to je načelo razvijao desetljećima. Suci, kao i drugi nositelji javnih dužnosti, moraju trpjeti širu kritiku od privatnih osoba.

Sud u Strasbourgu priznaje da suci trebaju određenu zaštitu kako bi mogli raditi bez neopravdanih napada, jer se, za razliku od političara, ne mogu javno braniti. Ali ta zaštita ne znači imunitet od kritike, osobito kada je riječ o odlukama koje izravno pogađaju sigurnost građana i povjerenje u pravosuđe.

Klasični liberali to su razumjeli davno prije Strasbourga. John Stuart Mill pisao je da nijedna vlast nije nepogrešiva i da je sloboda kritike jedini način da se pogreške otkriju i isprave. Sudačka neovisnost znači da suca ne smije smijeniti vlada zato što joj se ne sviđa presuda. Ne znači da ga ne smiju kritizirati novinari.

Kritika ne mora biti točna da bi bila slobodna

Ovdje je najvažniji dio priče. Moguće je da je sudac Marković 2019. donio pravno ispravnu odluku. Ustavni sud, uostalom, kasnije je utvrdio da je istražni zatvor koji je drugo vijeće odredilo bio nezakonit.

Sloboda izražavanja, međutim, ne štiti samo kritiku koja se pokaže opravdanom. Štiti i kritiku koja se pokaže pogrešnom, pretjeranom ili nepravednom, sve dok nije riječ o svjesnim lažima o činjenicama.

Mediji su pisali da je sudac pustio osumnjičene za silovanje maloljetnice. To je bila istina. Ocjena te odluke kao sramotne, neprihvatljive ili opasne je mišljenje, a mišljenja se u slobodnom društvu ne tuže. Na njih se odgovara argumentima.

Jedna tužba može biti traženje zaštite. Dvadeset šest tužbi protiv gotovo svih medija koji su pisali o slučaju nešto je drugo. To je poruka svakom novinaru i uredniku da kritika suca može koštati stotine tisuća kuna i godine sudskih postupaka.

U Europi se to naziva SLAPP: tužba čiji cilj nije dobiti pravdu, nego zastrašiti one koji pišu. Europska unija je 2024. donijela direktivu protiv takvih tužbi upravo zato što su postale raširen način ušutkavanja medija.

Kada takvu tužbu podnese sudac, pred kolegama iz istog sustava, problem je još veći. Novinar koji kritizira suca, a zatim mu sude njegovi kolege, nije u ravnopravnom položaju.

Problem nepovjerenja javnosti

Hrvatsko pravosuđe ima problem s povjerenjem javnosti, i to ne od jučer.

Građani godinama ocjenjuju neovisnost sudova kao jednu od najslabijih u Europskoj uniji. Na to se ne odgovara tužbama protiv novinara, nego otvorenošću: jasnijim obrazloženjima odluka, dostupnijim presudama i spremnošću da se kritika sasluša.

Sudac koji se ljuti na kritiku zaboravlja da je i on javna vlast, plaćena novcem poreznih obveznika, i da mu povjerenje javnosti nije dano jednom zauvijek. Mora ga zaslužiti svakom odlukom. Navika da te se kritizira nije prijetnja neovisnosti. Ona je njezina cijena.

Argument druge strane

Pošteno je čuti i drugu stranu.

Suci donose odluke koje su ponekad nepopularne, ali zakonite. Pravo na slobodu dok se ne utvrdi krivnja jedno je od temeljnih liberalnih prava, i sudac koji ga poštuje unatoč pritisku javnosti radi upravo ono što bi trebao.

Medijska kampanja protiv jednog suca, s prosvjedima ispred sudova i naslovima koji ga osobno prokazuju, može ugroziti njegovu sigurnost i poslati poruku drugim sucima da je za njih sigurnije odlučivati prema raspoloženju ulice nego prema zakonu. Dio medija tada je, prema kritičarima, prešao granicu između kritike odluke i osobnog progona.

To je ozbiljan argument i liberal ga ne smije odbaciti. Neovisnost sudova jednako je važna kao sloboda medija. Ali rješenje nije u tome da suci tuže medije, nego u tome da sudovi bolje i jasnije obrazlažu svoje odluke, osobito one koje će javnost teško prihvatiti.

Sud koji objasni zašto je pustio osumnjičenike na slobodu, uz poštovanje zaštite žrtve, odgovara kritici argumentom. Sud koji šuti, a zatim tuži, odgovara strahom.

Zaključak

Ustavni sud je ovom odlukom potvrdio nešto što bi u demokraciji trebalo biti samorazumljivo: javnost smije kritizirati sve grane vlasti, uključujući i sudbenu. Suci zaslužuju neovisnost, ali ne i imunitet od kritike.

Sloboda govora ne postoji da bi štitila one koji su u pravu. Postoji da bi svatko, pa i onaj tko griješi, mogao reći što misli o onima koji obnašaju vlast.