Izraelci su u utorak birali novi Kneset, uz izlaznost od 77,7 posto, najvišu od 1999. Više od 60.000 Izraelaca vratilo se iz inozemstva samo da bi glasalo.
Izlazne ankete pokazivale su gotovo izjednačen ishod između bloka Benjamina Netanyahua i oporbenog bloka predvođenog bivšim načelnikom Glavnog stožera Gadijem Eisenkotom i njegovom strankom Yashar. Prema djelomičnim rezultatima, Netanyahuov blok vodi, ali bez većine od 61 mandata.
Netanyahu je proglasio "odlučnu većinu među cionističkom javnošću" i najavio "desnu, nacionalnu, snažnu vladu". Eisenkot je poručio da je javnost glasala za promjenu i da je "staro doba gotovo". Konačni rezultati bit će poznati 4. studenoga.
Netanyahu je predugo na vlasti
Benjamin Netanyahu bio je premijer od 1996. do 1999., zatim od 2009. do 2021., i ponovno od kraja 2022. Najdugovječniji je premijer u izraelskoj povijesti. Od 2020. sudi mu se za korupciju.
Njegova vlada pokušala je 2023. reformom pravosuđa ograničiti Vrhovni sud, što je izazvalo najveće prosvjede u povijesti zemlje.
Napad Hamasa 7. listopada 2023., najveći masakr Židova od Holokausta, dogodio se pod njegovim vodstvom, a on i dalje odbija neovisnu državnu istražnu komisiju.
Za klasičnog liberala smjena vlasti nije tragedija nego normalan dio demokracije. Nijedan političar ne bi trebao biti nezamjenjiv, a vlast koja traje predugo stvara mrežu ovisnosti, povlastica i lojalnosti koja nadživljava svaku ideologiju.
Smjena bi bila zdrava za Izrael, bez obzira na to tko dođe.
Mediji čekaju kraj rata. Neće ga dočekati
Velik dio europskih i svjetskih medija Netanyahuov mogući pad prikazuje kao šansu za korjenitu promjenu izraelske politike prema Gazi i Palestincima. To je zabluda.
Eisenkot nije pacifist. Bio je načelnik Glavnog stožera od 2015. do 2019., a nakon 7. listopada ušao je u ratni kabinet s Bennyjem Gantzom.
Obećao je okončati Hamasovu kontrolu nad Gazom u roku od 18 mjeseci. Bio je za operaciju u Rafahu kao sredstvo pritiska za oslobađanje talaca.
Prema analizi Jerusalem Posta, o Iranu se s Netanyahuom razilazi uglavnom u stilu, a ne u suštini: obojica bi se protivila lošem nuklearnom sporazumu, obojica bi bila spremna napasti Iran, ali Eisenkot bi neslaganje s Washingtonom iznosio iza zatvorenih vrata, a ne javno.
Eisenkot nikada nije podržavao palestinsku državu i jasno je dao do znanja da se, barem u prvom mandatu, prema njoj neće kretati. Njegov je cilj sačuvati židovsku većinu i spriječiti da Izrael postane dvonacionalna država.
Razlike postoje. Eisenkot bi vjerojatno s manje otpora podržao Trumpov plan za Gazu, uključujući tehnokrate povezane s Palestinskom upravom i međunarodne mirovne snage, te prihvatio djelomičnu obnovu u zamjenu za djelomično razoružanje Hamasa.
Inzistira na tome da su taoci prioritet, uz "stratešku strpljivost". To je promjena u pristupu, a ne u temeljnoj sigurnosnoj politici. Tko očekuje da će novi premijer povući vojsku iz Gaze ili priznati Palestinu, bit će razočaran.
Arapske stranke i mit o apartheidu
Ovi izbori otkrili su i nešto o čemu se rjeđe govori. Arapske stranke prema djelomičnim rezultatima osvajaju oko 19 mandata, najviše u novijoj povijesti.
Mediji koji godinama Izrael nazivaju državom apartheida sada pišu kako bi upravo te stranke mogle odlučiti tko će sastaviti vladu.
To nije sitnica. Arapski građani Izraela čine oko petine stanovništva. Glasaju, osnivaju stranke, sjede u Knesetu i na Vrhovnom sudu.
Stranka Ra’am Mansoura Abbasa bila je 2021. dio vladajuće koalicije Bennetta i Lapida. Država u kojoj stranke etničke i vjerske manjine mogu odlučiti o sastavu vlade nije apartheid. Unutar Izraela ta optužba jednostavno ne stoji.
Kritičari će odgovoriti da ne misle na arapske građane Izraela, nego na Palestince na Zapadnoj obali, koji nisu izraelski državljani i ne glasaju na izraelskim izborima. Ali to je pitanje odnosa dvaju naroda i budućeg razgraničenja, a ne pitanje izraelske demokracije.
Izraelski izbori o njemu ne odlučuju i ne mogu ga riješiti, kao što ni izbori u bilo kojoj drugoj državi ne određuju prava ljudi izvan njezina državljanstva. Ono što izbori pokazuju jest kakva je država Izrael prema vlastitim građanima: država u kojoj manjina može postati jezičac na vagi.
To ne znači da je odnos prema arapskim građanima besprijekoran. Zakon o nacionalnoj državi iz 2018. kritiziran je jer ih, prema kritičarima, stavlja u drugi red, a Netanyahu je u kampanji arapske birače nazivao "pristašama Muslimanskog bratstva" koji "kradu izbore".
Ali upravo to je razlika između demokracije i apartheida: u demokraciji se o takvim izjavama raspravlja, a oni na koje su usmjerene na izborima mogu odgovoriti glasom.
Tko je Gadi Eisenkot?
Eisenkot je karijerni vojnik, a ne ideolog. Nakon 7. listopada izgubio je sina u borbama u Gazi. U politici ga se doživljava kao poštenog, smirenog i nekorumpiranog čovjeka, što je dio njegove privlačnosti nakon godina Netanyahuovih afera.
Njegov program, prema sažetku stranke Yashar, ima zanimljive elemente za klasičnog liberala.
Odnos vjere i države: građanske zajednice, odnosno mogućnost sklapanja braka izvan vjerskih institucija, rad trgovina i prijevoza subotom prepušten lokalnim zajednicama te žene u vjerskim vijećima.
U Izraelu, gdje brak i razvod i danas kontroliraju vjerski sudovi, to su ozbiljne liberalne reforme.
Jednakost obveza: svi građani služili bi vojni ili civilni rok, uključujući ultraortodoksne Židove koji su desetljećima izuzeti. Izbjegavanje bi se kažnjavalo.
Za ultraortodoksne škole javno financiranje bilo bi uvjetovano poučavanjem osnovnih predmeta, matematike, engleskog i znanosti.
Gospodarstvo: rad bi se morao isplatiti više od socijalnih davanja, tržišta bi se otvorila paralelnom uvozu, a koncentrirane gospodarske skupine razbile bi se radi veće konkurencije.
Izrael ima jedne od najviših cijena u OECD-u, dobrim dijelom zbog monopola i uvoznih barijera.
Pravosuđe: jak, neovisan i odgovoran sud uz suvereni parlament, umjesto Netanyahuove reforme.
Eisenkot, dakle, nije klasični liberal. Nema programa smanjenja države, nižih poreza ili privatizacije. Ali u nekoliko konkretnih područja, slobodi braka, jednakosti obveza, tržišnom natjecanju i neovisnosti sudova, njegov je program liberalniji od Netanyahuova.
Što očekivati od mogućeg Eisenkotova vladanja?
Ako Eisenkot sastavi vladu, klasični liberal može očekivati nekoliko stvari.
Dobro: povratak stabilnosti pravosuđa i kraj pokušaja da se sudovi podrede vladi. Kraj izuzeća ultraortodoksnih od vojnog roka i ukidanje dijela subvencija kojima država financira život ultraortodoksnih muškaraca koji ne rade.
Prvi koraci prema građanskom braku. Reforme tržišnog natjecanja koje bi mogle smanjiti cijene. Državna istražna komisija o 7. listopadu, koja je preduvjet za odgovornost.
Upitno: koalicija koja bi Eisenkotu bila potrebna ideološki je vrlo raznorodna. U oporbenom bloku su desničar Naftali Bennett, sekularni tvrdolinijaš Avigdor Lieberman, centrist Yair Lapid i ljevičar Yair Golan, a za većinu bi vjerojatno trebala i podrška arapskih stranaka izvana. Netanyahu je takvu suradnju već nazvao "sramotom".
Posljednja slična vlada, Bennett-Lapid 2021., raspala se za nešto više od godinu dana. Takva koalicija može se dogovoriti oko toga koga ne želi. Teže će se dogovoriti oko toga što želi.
Jednako: sigurnosna politika prema Hamasu, Hezbolahu i Iranu ostat će čvrsta. Izraelci nisu glasali za kraj samoobrane. Glasali su, oni koji su glasali za promjenu, za drukčije vodstvo.
Argumenti druge strane
Netanyahuovi pristaše reći će da je upravo on Izrael proveo kroz najteži rat u njegovoj novijoj povijesti, oslabio Hamas i Hezbolah i zadao težak udarac Iranu. Smjena usred nedovršenog posla, kažu, bila bi neodgovorna, a vlada ovisna o arapskim strankama bila bi slaba i podložna ucjeni.
Dio tih tvrdnji ima težinu: vojni uspjesi protiv Hezbolaha i Irana stvarni su, a nestabilne koalicije u Izraelu imaju lošu povijest.
Kritičari s ljevice reći će, s druge strane, da Eisenkot nudi samo blažu verziju iste politike, da za Palestince ništa ne mijenja i da je obećanje o "uklanjanju Hamasa za 18 mjeseci" jednako nerealno kao i Netanyahuova "potpuna pobjeda".
Obje kritike su djelomično točne. Upravo zato smjena vlasti u Izraelu ne bi bila revolucija nego normalna demokratska izmjena.
Izraelska demokracija funkcionira
Netanyahu je možda na izlasku, a možda i nije, s obzirom na to da prebrojavanje još traje. Ali bez obzira na ishod, ovi su izbori pokazali dvije stvari.
Prvo, izraelska demokracija i dalje funkcionira, s rekordnom izlaznošću i stvarnom neizvjesnošću rezultata, usred rata. Drugo, oni koji od smjene vlasti očekuju dramatičan zaokret u obrani zemlje pogrešno čitaju Izrael.
Nakon 7. listopada, ni lijevi ni desni Izraelci ne vjeruju da se s Hamasom i Iranom može pregovarati iz slabosti.
Za klasičnog liberala promjena bi donijela ponajviše na unutarnjem planu: neovisne sudove, jednake obveze za sve građane i manje vjerske kontrole nad privatnim životom. Nije to malo. Država koja se brani od vanjskih neprijatelja mora istodobno čuvati slobodu iznutra. Inače nema što braniti.
