Zapad nije geografski pojam. Japan je istočnije od Moskve, Australija južnije od Afrike, a Izrael na Bliskom istoku. Ipak, sve te zemlje dijele nešto što Moskva, Peking i Teheran nemaju: ideju da je pojedinac vrijedan sam po sebi, da su svi jednaki pred zakonom, da vlast mora biti ograničena i smjenjiva te da ljudska prava ne dodjeljuje država, nego ih država mora poštovati.

To je Zapad. Skup ideja, a ne kontinent. Zato mu pripadaju Europa, obje Amerike, Australija i Novi Zeland, ali i Japan, Južna Koreja, Tajvan, Singapur i Izrael. Svatko tko te ideje prihvati, pripada mu. Svatko tko ih odbaci, napušta ga, bez obzira na to gdje živi.

Zašto se autokrati udružuju

Rusija, Kina, Iran i Sjeverna Koreja nemaju zajedničku ideologiju. Ruski nacionalizam, kineski partijski kapitalizam, iranska teokracija i sjevernokorejski kult obitelji Kim teško bi se složili oko ičega. A ipak surađuju sve tješnje. Sjeverna Koreja poslala je vojnike da se bore za Rusiju u Ukrajini.

Rusija je, prema analizi američkog instituta CNAS, Iranu dijelila obavještajne podatke i taktike ratovanja dronovima naučene u Ukrajini te mu isporučila nadograđene dronove. Analitičari ih nazivaju "osovinom prevrata".

Što ih spaja? Ne strah od zapadne invazije. Kina zna da je SAD neće napasti. Rusija zna da NATO nikada nije planirao marš na Moskvu. Spaja ih nešto drugo: strah od vlastitih građana.

Pogledajte čega se ti režimi zapravo boje. Putin je Majdan 2014. doživio kao egzistencijalnu prijetnju - ne zato što je Ukrajina mogla napasti Rusiju, nego zato što su Ukrajinci pokazali da narod koji govori ruski može srušiti korumpiranu vlast i okrenuti se Europi. Kineska partija i danas briše svaki spomen Tiananmena. Iranski režim ubijao je mlade žene koje su skidale marame pod parolom "Žena, život, sloboda". Sjeverna Koreja kažnjava gledanje južnokorejskih serija.

Nijedan od tih režima ne boji se zapadnih tenkova. Boje se zapadnih ideja. Boje se trenutka kada će njihovi građani pogledati preko granice i zapitati se zašto i oni ne mogu birati vlast, slobodno govoriti, putovati i zarađivati. Svaki uspješan, slobodan Zapad živi je dokaz da postoji alternativa. Zato ga žele oslabiti, podijeliti i diskreditirati.

Prava prijetnja je unutra

Vanjski neprijatelji nisu najveći problem. Zapad je bio suočen s mnogo jačim protivnicima, od nacističke Njemačke do Sovjetskog Saveza, i nadživio ih je. Pobijedio ih je ne samo oružjem, nego i uvjerenjem da je njegov način života vrijedan obrane.

Upravo to uvjerenje danas nestaje. Sve veći broj ljudi na samom Zapadu iskazuje prezir prema vlastitoj kulturi, civilizaciji u kojoj su rođeni i u čijim plodovima uživaju. Rade to otvoreno i javno, što je još jedna karakteristika isključivo Zapada - nigdje drugdje ne biste mogli ni kritizirati, a kamoli iskazivati prezir prema vlastitoj državi, kulturi ili civilizaciji.

Treba razlikovati dvije stvari. Kritika je zdrava i nužna: Zapad koji ne bi propitivao vlastite pogreške, ne bi bio Zapad. Problem je nešto drugo, nešto što je filozof Roger Scruton nazvao oikofobijom, odbojnošću prema vlastitom domu. To nije kritika koja želi popraviti, nego prezir koji želi odbaciti. Zapad se u toj optici ne promatra kao civilizacija s pogreškama, nego kao pogreška sama po sebi.

Ta oikofobija ima dva lica. Na lijevoj strani ona tvrdi da je Zapad u biti tlačiteljski sustav izgrađen na ropstvu i kolonijalizmu, a sve ostalo je fasada. Na desnoj strani, kod dijela radikalne desnice, javlja se kao divljenje Putinu i Trumpu, Orbánovoj "neliberalnoj demokraciji" i jakim vođama, uz prezir prema liberalnim institucijama, slobodnom tisku i neovisnim sudovima. Te su dvije struje politički suprotstavljene, ali dijele isti zaključak: liberalni Zapad ne zaslužuje obranu.

Ropstvo i kolonijalizam: cijela priča

Kada se Zapad napada slijeva, prve optužbe gotovo su uvijek ropstvo i kolonijalizam. Treba biti jasan: to su bila strašna zla. Transatlantska trgovina robljem odvela je milijune Afrikanaca u okove, a kolonijalna vlast, od Belgijskog Konga do britanske Indije, ostavila je tragove koji se osjećaju i danas. Kao što je to ekonomist i liberalni teoretičar Ludwig von Mises napisao u knjizi Liberalizam, za to nema ni obrane ni opravdanja.

Ali nema ni opravdanja za pola priče.

Ropstvo nije zapadni izum. Postojalo je u gotovo svakoj civilizaciji koju poznajemo: u Egiptu, Kini, Indiji, Asteškom Carstvu, kod afričkih kraljevstava koja su sama hvatala i prodavala zarobljenike, u Osmanskom Carstvu i u arapskom svijetu, gdje je transsaharska i istočnoafrička trgovina robljem trajala više od tisuću godina.

Barbarski gusari iz sjeverne Afrike, prema procjenama povjesničara, porobili su između 16. i 18. stoljeća više od milijun Europljana, uključujući i ljude s naše obale.

Kolonijalizam također nije zapadna specijalnost: Mongoli, Osmanlije, Japansko Carstvo i kineska dinastija Qing gradili su carstva osvajanjem jednako nemilosrdno.

Povijest čovječanstva, kroz većinu vremena i na većini mjesta, bila je povijest nasilja, osvajanja i neslobode. To nije opravdanje ni za koga. To je kontekst.

A u tom kontekstu postoji jedna stvar po kojoj se Zapad doista razlikuje: on je prvi ropstvo osudio kao moralno zlo i ukinuo ga vlastitom odlukom.

Britanija je 1807. zabranila trgovinu robljem, a 1833. i samo ropstvo u gotovo cijelom carstvu. Za oslobađanje oko 800.000 porobljenih ljudi platila je 20 milijuna funti odštete, oko 40 posto godišnjih prihoda državne blagajne. Ta je odšteta, treba reći, otišla robovlasnicima, a ne oslobođenima, što pokazuje koliko je i taj čin bio moralno nesavršen. No istodobno je Kraljevska mornarica pola stoljeća patrolirala obalom zapadne Afrike: njezina Zapadnoafrička eskadra zaplijenila je 1.600 brodova za prijevoz robova i oslobodila 150.000 Afrikanaca.

Sjedinjene Američke Države platile su ukidanje ropstva građanskim ratom u kojem je poginulo više stotina tisuća ljudi. Amerikanci su, dakle, ginuli da bi oslobodili robove.

Usporedbe radi, Saudijska Arabija ukinula je ropstvo 1962., a Mauritanija tek 1981.

Ključna stvar nije u tome da je Zapad bio bolji od drugih. Ključno je ovo: argumenti kojima se danas osuđuje zapadno ropstvo i kolonijalizam, ideja o univerzalnim ljudskim pravima, o jednakom dostojanstvu svakog čovjeka i o pravu naroda na samoodređenje, nastali su upravo na Zapadu.

Kritičar koji Zapad optužuje u ime ljudskih prava, koristi zapadni moralni rječnik. Bez Lockea, bez abolicionista, bez Deklaracije o pravima čovjeka, ne bi imao čime osuditi ropstvo, kao što ga stoljećima nitko nije osuđivao.

Kako je sloboda obogatila svijet

Zapad nije postao bogat zato što je opljačkao druge. Pljačkanje je u povijesti radio gotovo svatko, a gotovo nitko nije postao trajno bogat. Zapad je postao bogat zato što je prvi sustavno zaštitio vlasništvo, ugovore i slobodu trgovine, zato što je ograničio samovolju vladara i zato što je pojedincima dopustio da zadrže plodove vlastitog rada i ideja.

Dio ekonomskih povjesničara, primjerice Deirdre McCloskey, tvrdi da je ključni preokret bio kulturni: društvo je prvi put počelo poštovati poduzetnika, inovatora i trgovca umjesto da ih prezire.

Najvažnije je da te vrijednosti nisu ostale zatvorene na Zapadu. Kada su ih prihvatili drugi, i oni su prosperirali. Japan nakon 1945., Južna Koreja koja je 1960-ih bila siromašnija od mnogih afričkih zemalja, Tajvan, Singapur, a djelomično i Kina nakon što je napustila maoističku planiranu ekonomiju - svi su dokaz da slobodna trgovina i tržište nisu zapadni privilegij nego univerzalni recept, čiji su ideološki začetnici došli upravo sa Zapada.

I to nije slučajno. Izumi - bilo tehnološki ili filozofski - izviru najviše tamo gdje su ljudi slobodniji; gdje imaju mogućnost pisati, govoriti, misliti i raditi po svome i onda kad to nije popularno. Koncept liberalne demokracije s ustavom zajamčenim pravima - uključujući slobodu govora i pravo privatnog vlasništva - dokazano je najbolja podloga za izume.

Udio čovječanstva u ekstremnom siromaštvu pao je, prema podacima Svjetske banke, s više od trećine 1990. na manje od desetine danas. Najveće smanjenje siromaštva u ljudskoj povijesti nije donijela zapadna pomoć nego prihvaćanje zapadnih ekonomskih ideja.

Otvorenost kao meta

Zapad je danas otvoreniji nego ikada. Ruski propagandni kanali emitiraju na Zapadu dok zapadni mediji u Rusiji ne smiju. Kineski studenti studiraju na Harvardu dok zapadni portali u Kini nisu dostupni. Autokratski režimi kupuju utjecaj, financiraju stranke, šire dezinformacije na društvenim mrežama i koriste zapadne sudove i zapadnu slobodu govora upravo protiv zapadnih društava.

To nije razlog da Zapad prestane biti otvoren. Zatvoreni Zapad bio bi pobjeda autokrata. Ali to jest razlog da prestane biti naivan. Sloboda govora ne obvezuje nikoga da laže sam sebi o tome tko mu je prijatelj, a tko neprijatelj. Tolerancija ne znači tolerirati one koji bi je ukinuli prvom prilikom, kako je upozorio Karl Popper.

Argumenti druge strane

Kao i inače na Liberalu, adresirat ćemo najčešće argumente suprotne strane.

Kritičari bi rekli da je Zapad ukinuo ropstvo tek kada se ono više nije isplatilo, a bogatstvo stečeno ropstvom i kolonijama zadržao. Da su granice koje su kolonijalne sile povukle u Africi i na Bliskom istoku i danas izvor ratova. Da je Zapad desetljećima podržavao diktatore kada mu je to odgovaralo, od Pinocheta do saudijske monarhije, te da je ratom u Iraku pokazao koliko lako krši pravila koja propovijeda drugima. I da obrana "zapadne civilizacije" lako sklizne u kulturni šovinizam koji ljude izvan Zapada smatra nižima.

Sve su to legitimne kritike i većinu treba prihvatiti. Ali one ne vode zaključku koji oikofobi izvode. Svaka od njih dokaz je da je Zapad nesavršen i da nisu sve vlasti uvijek poštovale vlastite vrijednosti, a ne da su te vrijednosti pogrešne.

Licemjerje je moguće samo tamo gdje postoji standard koji se izdaje. Rusija koja bombardira ukrajinske gradove nije licemjerna jer nikada nije tvrdila da poštuje suverenitet slabijih. Zapad jest licemjeran kad izda vlastita načela, i baš zato ga se može na ta načela pozvati.

Postoje i stvarna empirijska neslaganja. Ekonomski povjesničari i dalje raspravljaju o tome koliko je kolonijalna eksploatacija pridonijela zapadnom bogatstvu: jedni tvrde da su profiti iz kolonija bili mali u odnosu na domaći rast, drugi da su bili ključni za industrijalizaciju. Ta rasprava nije zatvorena i ne treba se pretvarati da jest.

Naposljetku, obrana Zapada kao skupa vrijednosti nema veze sa šovinizmom. Upravo suprotno: vrijednosti koje su univerzalne pripadaju svakome tko ih prihvati, bilo u Seulu, Tel Avivu, Kijevu ili Teheranu. Iranka koja skida maramu brani zapadne vrijednosti bolje od mnogih na zapadnim sveučilištima.

Civilizacija koja se ne brani, ne preživi

Zapad ima ozbiljne nedostatke. Birokracija guši poduzetništvo, javni dugovi rastu, institucije gube povjerenje, a obrazovanje sve manje uči mlade zašto je sloboda vrijedna. Na tim problemima treba raditi, i to upravo zato da bi Zapad ostao snažan, konkurentan i privlačan.

Ali za to je najprije potrebna volja. Civilizacija koja ne vjeruje da je vrijedna obrane neće se ni obraniti. Rim nije pao samo zbog barbara na granicama, nego i zato što više nije bilo dovoljno Rimljana koji su vjerovali u Rim.

Zapadu ne trebaju slijepi obožavatelji koji ne vide njegove mane. Trebaju mu branitelji koji ih vide, a ipak razumiju što bi svijet izgubio da ga nema: jedino mjesto u ljudskoj povijesti na kojem je pojedinac postao važniji od plemena, zakon jači od vladara, a sloboda pravo, a ne milost.