Proslavljeni politički znanstvenik i liberalni teoretičar Francis Fukuyama objavio je memoare pod naslovom In the Realm of the Last Man. Taj je naslov, sam po sebi, odgovor na trideset godina kritika. "Posljednji čovjek" je druga polovica naslova knjige iz 1992. - ona koju gotovo nitko ne citira, koju gotovo nitko nije pročitao, i u kojoj je napisano upravo ono što se poslije dogodilo.

Što je zapravo tvrdio

Esej je 1989. izašao s upitnikom: The End of History? U naslovu knjige iz 1992. upitnik se izgubio (The End of History and the Last Man), a naslov je vrlo brzo postao parola koja se prepričavala po washingtonskim think tankovima i novinama. Danas se uglavnom koristi kako bi se pokazalo kako je zapadno društvo bilo u zabludi o "kraju povijesti" i ultimativnoj pobjedi liberalizma.

Riječ "povijest" u tom naslovu nije svakodnevna riječ. Ona dolazi od Hegela, preko Alexandrea Kojevea, i znači proces ideološke evolucije - proces traženja najboljeg načina na koji bi ljudi mogli sami sobom upravljati unutar društva. Kraj povijesti u tom smislu znači kraj ideološkog natjecanja, a ne kraj događaja.

Sam Fukuyama je to poslije ponovio bezbroj puta: nikad nije tvrdio da će se demokracija i tržišna ekonomija proširiti svugdje, nego da jedino demokracija može zadovoljiti temeljnu ljudsku potrebu za osobnim priznanjem i da ne postoji superiorna alternativa prema kojoj bi se svijet očito razvijao.

Dvije stvari koje se redovito prešućuju, a nalaze se u samom tekstu:

Religija i nacionalizam nisu bili previđeni. Fukuyama je izričito napisao da su, uz iznimku političkog islama - za koji je rekao da ima malo privlačnosti za nemuslimane - ostali religijski impulsi uspješno zadovoljeni u sferi privatnog života koju liberalna društva dopuštaju. Za nacionalizam je tvrdio da velika većina nacionalističkih pokreta nema politički program mimo negativne želje za neovisnošću od neke druge skupine i ne nudi ništa nalik cjelovitom programu društveno-ekonomskog ustroja.

Teza nije bila američka. Fukuyama je izričito rekao da kraj povijesti nikad nije bio vezan uz specifično američki model te da, slijedeći Kojevea, smatra kako Europska unija točnije odražava kako će svijet izgledati na kraju povijesti nego suvremene Sjedinjene Američke Države.

Time otpada devedeset posto onoga što se danas naziva "Fukuyamin trijumfalizam".

Druga polovica naslova

And the Last Man. Posljednji čovjek je Nietzscheov letzter Mensch - čovjek koji ima udobnost, sigurnost i ništa veliko za što bi se borio, i koji zato prestaje biti velik.

Fukuyamin instrument za to je thymos, pojam iz Platonove Države: dio duše koji traži priznanje. Iz njega izvodi dvije varijante. Izotimija je želja da te priznaju kao jednakog. Megalotimija je želja da te priznaju kao nadmoćnog.

Cijela je poanta druge polovice knjige u jednoj asimetriji: liberalna demokracija izvrsno zadovoljava izotimiju, a megalotimiju gotovo nikako. Ona je, po konstrukciji, sustav koji svima daje jednako dostojanstvo i nikome ne daje slavu.

Iz toga slijedi predviđanje koje danas zvuči gotovo neugodno precizno. Ako ljudi ne budu imali za što se boriti, borit će se protiv onoga što postoji - ne zato što je nepravedno, nego zato što je mirno.

Fukuyama je već u eseju iz 1989. napisao da će kraj povijesti biti tužno vrijeme: svjetska ideološka borba koja je pozivala na smjelost, hrabrost, maštu i idealizam bit će zamijenjena ekonomskom računicom, beskrajnim tehničkim problemima, brigom za okoliš i zadovoljavanjem potrošačkih zahtjeva. A zatim je dodao misao koja se rijetko citira: možda će upravo izgled stoljeća dosade na kraju povijesti ponovno pokrenuti povijest.

Napisano 1989. Kao problem, ne kao proslava.

Kako to izgleda tridesetak godina kasnije

Opis je sljedeći: društvo u kojem su glavna materijalna pitanja uglavnom riješena, u kojem više nema ozbiljnog spora oko toga treba li imati tržište i izbore i u kojem se politički sukob zato seli s pitanja kako organizirati gospodarstvo na pitanja tko smo mi i tko zaslužuje priznanje.

To je definicija kulturnog rata, napisana desetljeće i pol prije nego što je kulturni rat dobio ime.

Fukuyama je tu misao poslije razvio u zasebnu knjigu - Identity iz 2018. - i opisao prijelaz s polarizacije temeljene na političkim pitanjima na polarizaciju temeljenu na identitetu, u kojoj temeljno pitanje postaje lojalnost određenoj viziji toga kako nacija treba izgledati, a ne pobačaj, oružje ili porezne stope.

Dodajmo i da je Political Order and Political Decay objavljen 2014., dakle prije Trumpa, Brexita i prije nego što je postalo moderno govoriti o krizi demokracije. U njoj Fukuyama piše o propadanju demokracija iznutra, o zarobljavanju institucija od strane interesnih skupina i o vetokraciji.

Čovjek kojeg se optužuje da je proglasio vječni mir napisao je tri knjige o tome zašto mir neće biti vječan.

Zašto je karikatura tako uporna

Tri razloga.

Naslov. Uklonjen upitnik, hegelijanski tehnički pojam pročitan u svakodnevnom značenju, petnaest stranica polemike pretvorenih u slogan. Fukuyama je pokušavao ispraviti dojam, s ograničenim uspjehom.

Trenutak. Esej je objavljen nekoliko mjeseci prije pada Berlinskog zida. Kad je zid pao, tekst je retroaktivno pročitan kao pobjednički govor, iako to nije bio - tvrdnja je bila da je liberalna demokracija potvrđena teorijski, a ne konkretno, i da će nastojanja da se liberalno-demokratska načela ostvare trajati beskonačno.

Korisnost. Onima koji žele napasti devedesete i dvijetisućite treba ime za to razdoblje. "Kraj povijesti" je postao etiketa za zapadnjačku elitnu samodopadnost, za "pravu stranu povijesti". Ironija je gotovo savršena: Fukuyama je tada bio neokonzervativac koji je s neokonzervativcima raskinuo upravo zbog rata u Iraku. Postao je maskota politike protiv koje je pisao.

I, konačno, najbanalniji razlog: knjigu koju nisi pročitao mnogo je lakše pobiti.

Gdje je stvarno pogriješio

Obrana koja ne priznaje pogreške nije obrana nego navijanje. Tri su ozbiljna prigovora, i nijedan se ne rješava upozorenjem da su kritičari krivo pročitali naslov.

Prvi: Kina. Fukuyama je, kao i gotovo svi u to doba, pretpostavljao da ekonomska modernizacija stvara pritisak prema demokratizaciji. Tri desetljeća autoritarnog državnog kapitalizma s visokim rastom ozbiljna su anomalija za tezu. Doduše, ne i njezino pobijanje - Kina ne izvozi univerzalnu ideologiju nego metodu i nitko izvan Kine ne predlaže da postane Kina. Ali anomalija ostaje anomalija.

Drugi: novac nije dovoljan onima koji su gladni za moći. Ovdje je Fukuyama sam priznao pogrešku. Uoči objave memoara, u razgovoru za New York Times krajem kolovoza 2026., rekao je da je mislio kako će Trump radije izabrati put golemog bogaćenja nego put tiranina i da tada nije shvatio da mu samo bogatstvo neće biti dovoljno.

Zastanimo na tome, jer je to najzanimljiviji detalj cijele priče. To je doslovno pogreška u procjeni megalotimije - one iste sile koju je on sam opisao kao najveću prijetnju kraju povijesti. Njegov ga je vlastiti pojmovni aparat trebao upozoriti, a nije. To je poštenije priznanje nego što ga pruža većina njegovih kritičara.

Treći, i za nas najvažniji: najjača kritika Fukuyame ne dolazi s ljevice nego iz libertarijanskog tabora, i glasi da je zamijenio važnu liberalnu pobjedu s dovršetkom liberalizma. Poraz marksizma-lenjinizma dokazao je da je marksističko-lenjinistička diktatura slijepa ulica - ne i da nije preostao nikakav bolji poredak koji tek treba otkriti. Tretirati birokratsku, teritorijalnu i i dalje prisilnu državu koja je iz tog nadmetanja izašla kao zreli oblik povijesti znači predstaviti usputnu postaju kao odredište.

Taj prigovor pogađa ono što je Fukuyama stvarno napisao, a ne ono što mu se pripisuje. I vrijedi dodati metodološku primjedbu: hegelijanski okvir je gotovo neoboriv u uobičajenom empirijskom smislu, jer se svaki protuprimjer može zavesti pod "još nije univerzalna ideološka alternativa". To je slabost, a ne snaga.

Što ostaje?

Uska verzija teze i dalje stoji. Danas ne postoji sustav koji polaže pravo na univerzalnu valjanost onako kako ga je polagao marksizam-lenjinizam. Kina ne nudi program za Hrvatsku. Rusija ne nudi ideologiju koju bi netko izvan njezine sfere htio preslikati. Populistički nacionalizam po definiciji ne može biti univerzalan, jer mu je sadržaj "mi prvi", a to svaka nacija mora ispuniti drugačije - i upravo zato je on nešto drugo od onoga za što je Fukuyama tvrdio da je nestalo.

Ali iz toga slijedi zaključak koji bi liberale trebao zabrinuti više nego što ih tješi.

Fukuyamina teza nikad nije bila da će liberalna demokracija pobijediti svugdje. Bila je da nema intelektualnog suparnika. Posljednjih trideset godina pokazalo je da je odsutnost intelektualnog suparnika znatno slabija zaštita nego što zvuči. Sustavi mogu propadati a da nikad ne izgube raspravu - kroz zarobljavanje institucija, kroz eroziju vladavine prava, kroz dosadu i kroz ljude koji si izmišljaju borbe jer im je udobno.

To je, doslovno, sadržaj druge polovice knjige koju mu predbacuju.

Poanta

Fukuyama nije proglasio kraj sukoba. Napisao je knjigu o tome kako će izgledati sukob kad nestane velikih ideoloških ciljeva i zaključio je da neće izgledati dobro. Zatim je trideset godina pisao o propadanju demokracija, o politici identiteta, uglavnom prije nego što su te teme postale opće mjesto.

Njegovi memoari zovu se In the Realm of the Last Man. On nikad nije prestao pisati o posljednjem čovjeku. Ljudi su prestali čitati dalje od prvih par riječi naslova.