Postoji jedna fraza koju je suvremena ljevica pretvorila u svoj zaštitni znak: "Slušajte znanost." Čuli smo je tijekom pandemije, čujemo je u raspravama o klimi, čujemo je svaki put kad treba ušutkati neistomišljenika prozivanjem za neznanje.
No postoji jedno područje na kojem ista ta ljevica znanost ne samo da ne sluša, nego je sustavno i ponosno gazi - ekonomija. A rijetko gdje je taj raskorak vidljiviji nego u pitanju kontrole cijena stanarina.
Povod je svjež. Krajem lipnja 2026. njujorški Odbor za smjernice o najamninama (Rent Guidelines Board) izglasao je, omjerom 7:1, dvogodišnje zamrzavanje stanarina za otprilike milijun takozvanih stabiliziranih stanova. Zamrzavanje stupa na snagu 1. listopada 2026. i traje do 30. rujna 2027., a riječ je o prvom dvogodišnjem zamrzavanju u povijesti tog tijela.
Iza odluke stoji novi njujorški gradonačelnik Zohran Mamdani, demokratski socijalist čija je kampanja imala jednu gotovo opsesivno ponavljanu poruku: "Zamrznut ću vam stanarinu." Da to nije bila prazna parola, pobrinuo se tako što je, mjesec dana nakon stupanja na dužnost, imenovao šest od devet članova Odbora koji je o zamrzavanju odlučivao.
Aktivisti su slavili na ulicama Harlema. Vlasnici stanova najavili su tužbe, a jedna članica Odbora koja ih je predstavljala dala je ostavku u znak prosvjeda.
Mamdanijeva pobjeda i njegova prva velika mjera odjeknule su i u Hrvatskoj — i to ne slučajno. No prije nego što dođemo do domaćih oduševljenja, pogledajmo što o toj politici zapravo kaže struka.
Što kaže ekonomska znanost?
Ako postoji pitanje oko kojeg ekonomisti - inače skloni neslaganju oko gotovo svega - postižu gotovo jednoglasje, onda je to kontrola najamnina.
Brojke govore same za sebe. U anketi Inicijative za globalna tržišta (IGM) iz 2012., provedenoj među vodećim američkim ekonomistima različitih političkih uvjerenja, čak 81 posto njih složilo se s tvrdnjom da lokalna ograničenja rasta stanarina nemaju pozitivan učinak na količinu i kvalitetu priuštivih stanova; protiv te tvrdnje izjasnilo se tek 2 posto. Još ranija anketa Američkog ekonomskog udruženja iz 1992. pokazala je da se 93 posto ispitanika slaže s tvrdnjom da kontrola najamnina smanjuje količinu i kvalitetu raspoloživih stanova.
Pregledi desetaka empirijskih studija - poput one koju je objavio Konstantin Kholodilin, a koja obuhvaća više od stotinu stručnih radova - uglavnom potvrđuju ono što teorija predviđa: kontrola cijena dovodi do manjka stanova, rasta najamnina za nekontrolirane jedinice, smanjenu mobilnost stanara i opadanje kvalitete stambenog fonda.
Nije riječ o apstraktnoj teoriji. Najtemeljitija moderna studija na tu temu, ona koju su 2019. u American Economic Reviewu objavili ekonomisti sa Stanforda - Rebecca Diamond, Tim McQuade i Franklin Qian - iskoristila je prirodni eksperiment u San Franciscu, gdje je 1994. kontrola proširena na manje zgrade. Rezultat: vlasnici su, da izbjegnu kontrolu, povlačili stanove s tržišta, pretvarali ih u stanove za prodaju ili rušili i gradili nešto drugo pa je ponuda najma pala za otprilike 15 posto. Mobilnost stanara smanjila se za petinu, a izgubljena ponuda gurnula je tržišne najamnine prema gore po cijelom gradu.
Drugim riječima, dobitak zaštićenih stanara plaćaju svi ostali - oni koji tek dolaze, oni koji moraju seliti i oni koji nemaju sreću imati povlašteni ugovor.
Logika je pritom stara i bolno jednostavna. Ako ponuđaču nečega - u ovom slučaju stambenog prostora - administrativno zabranite da naplati tržišnu cijenu, on će ponuditi manje toga ili će kvaliteta pasti. Švedski ekonomist Assar Lindbeck još je sedamdesetih godina prošlog stoljeća kontrolu najamnina usporedio s bombardiranjem kao metodom uništavanja grada - namjerno provokativno, ali s ozbiljnom poantom.
A treba reći i ovo: struka razlikuje "prvu generaciju" kontrole (nominalno zamrzavanje cijena, koje ne raste ni kad rastu troškovi vlasniku) od "druge generacije" (ograničenja rasta unutar najma, vezana uz inflaciju, s povratom na tržišnu razinu pri promjeni stanara). Upravo je nominalno zamrzavanje - ono najgrublje, najosuđenije - to što je Mamdani uveo. I to u trenutku kad sam Odbor priznaje da su troškovi vlasnika u protekloj godini porasli za 5,3 posto.
Obamina administracija je odbila uvesti kontrolu najamnina
Ovdje dolazimo do točke koja bi trebala posebno zasmetati ljevici, jer ruši udobnu podjelu na "naprednu, znanstvenu ljevicu" i "protržišnu desnicu". Protiv kontrole najamnina nije bila tek čikaška škola ili libertarijanci iz Cato instituta. Protiv nje je bila i administracija demokratskog predsjednika Baracka Obame.
Obamin "Housing Development Toolkit" iz 2016. - dokument Bijele kuće o stambenoj politici - uopće ne preporučuje kontrolu cijena. Naprotiv, cijela mu je logika suprotna: tvrdi da restriktivno zoniranje i administrativne prepreke gradnji dižu najamnine, produbljuju nejednakost i koče gospodarstvo pa rješenje vidi u povećanju ponude - bržim dozvolama, gušćoj gradnji, manje birokracije.
Jason Furman, predsjednik Obamina Vijeća ekonomskih savjetnika, kasnije je profesionalni konsenzus sažeo bez uvijanja: kontrola najamnina, rekao je, "about as disgraced as any economic policy in the tool kit" — otprilike toliko diskreditirana koliko uopće neka ekonomska mjera može biti. Furman nije bio usamljeni desni glas u progresivnoj administraciji; bio je njezin glavni ekonomist.
I to nije sitnica. Pokazuje da ono što danas radi Mamdani nije "napredak" kojeg se boji samo okorjela desnica, nego mjera koju su odbacili i ozbiljni ljudi iz srca američke ljevice čim su se prestali ravnati po sloganima i počeli gledati podatke.
Argentinski eksperiment: što se dogodi kad kontrolu ukinete
Ako San Francisco i New York pokazuju što se događa kad kontrolu uvedete, Argentina je posljednjih godina ponudila rijedak i dragocjen prirodni eksperiment u suprotnom smjeru - što se dogodi kad je ukinete.
Argentina je 2020., pod predsjednikom Albertom Fernándezom, uvela strogi zakon o najmu: obvezne trogodišnje ugovore, najam vezan uz pesos u zemlji galopirajuće inflacije i jednom godišnje usklađivanje cijene. Namjera je, kao i uvijek, bila plemenita - zaštititi stanare. Ishod je bio katastrofalan. Vlasnici su masovno povlačili stanove s tržišta dugoročnog najma, prebacivali ih na Airbnb ili ih prodavali; ponuda dugoročnih najmova u Buenos Airesu srozala se na razine kakve agenti s desetljećima iskustva nisu pamtili, a do kraja 2023. svaki sedmi stan u zemlji stajao je prazan dok stanari nisu mogli pronaći ništa za najam.
Onda je u prosincu 2023. novi predsjednik Javier Milei dekretom ukinuo taj zakon. Posljedice su bile brze i nedvosmislene. Ponuda stanova za najam u metropolitanskom području Buenos Airesa skočila je - ovisno o izvoru i razdoblju - između 170 i preko 200 posto, a realne najamnine, prilagođene inflaciji, pale su za otprilike 27 do 40 posto. Vlasnici su se vratili na tržište jer su napokon mogli slobodno ugovarati trajanje, valutu i uvjete.
Tržište koje je kontrola gušila proradilo je čim je kontrola nestala. To nije ideološka bajka; to je ono što su zabilježili i argentinski državni podaci i privatni portali za nekretnine.
Licemjerje ljevice: "Slušajte znanost"
Sada spojimo niti. Imamo gotovo jednoglasan stav struke. Imamo najbolju modernu studiju koja kvantificira štetu. Imamo svjedočanstvo Obaminih ekonomista. Imamo argentinski eksperiment koji je u stvarnom vremenu pokazao kako tržište oživi čim se kontrola makne. I usprkos svemu tome, dio političke ljevice - isti onaj koji drugima drži predavanja o "vjerovanju znanosti" - gura mjeru koju znanost odbacuje gotovo jednako uvjerljivo kao što odbacuje ravnu Zemlju.
Tu je nedosljednost teško ne primijetiti. Kad klimatolozi upozoravaju, traži se da se njihova struka posluša bezuvjetno. Kad epidemiolozi savjetuju, svako odstupanje proglašava se opskurantizmom. No kad ekonomisti - uz konsenzus koji je u njihovoj disciplini gotovo nezamisliv drugdje - kažu da kontrola najamnina šteti upravo onima koje tobože štiti, odjednom struka više nije relevantna, a "znanost" se zamjenjuje moralnim raspoloženjem i sloganima koji dobro izgledaju na TikToku.
Razlog te selektivnosti nije težak za pogoditi. Klimatska i epidemiološka znanost ljevici politički odgovaraju jer opravdavaju veću ulogu države. Ekonomska znanost o cijenama joj ne odgovara jer vodi do neugodnog zaključka: da dobronamjerna intervencija često proizvede suprotno od namjere i da tržišni mehanizam, koliko god ga se preziralo, rješava probleme koje politička volja ne može.
"Slušajte znanost", ispada, vrijedi samo dok znanost potvrđuje ono što ste ionako htjeli čuti.
Možemo! i uvoz njujorškog modela u Hrvatsku
Sve bi ovo bilo tek zanimljivo zapažanje o američkoj politici da hrvatska ljevica nije jasno dala do znanja kako Mamdanija vidi kao uzor — i kako bi sličan recept rado primijenila kod nas.
Stranka Možemo nije skrivala oduševljenje Mamdanijevom pobjedom. U javnoj čestitki pohvalili su njegov fokus upravo na priuštivost stanovanja, vrtića i javnog prijevoza, predstavili njegovu kampanju kao dokaz da "lijeve politike" mogu pobijediti te poručili da ih njegov uspjeh nadahnjuje da nastave vlastitu borbu.
Nije to ostalo na simbolici. Njima bliski mediji i analitičari otvoreno zagovaraju "jačanje kontrole najamnine", stabilizaciju i indeksiranje stanarina te regulaciju kratkoročnog najma kao recept za Zagreb - dakle, istu obitelj mjera koju je Mamdani uveo u New Yorku, i istu onu koju je struka razložila do temelja.
Ironija je pritom dvostruka. Zagreb je već vidio kako izgleda komunalna politika te ideološke provenijencije; ne treba puno mašte da se zamisli kako bi izgledala stambena. A dolazi i u trenutku kad hrvatska država - preko Zakona o priuštivom stanovanju i programa priuštivog najma - barem deklarativno priznaje ono što struka odavno zna: da se manjak stanova rješava aktiviranjem praznih jedinica i poticanjem ponude, a ne dekretiranim stropovima koji bi vlasnike potjerali s tržišta jednako brzo kao u Buenos Airesu.
Tko misli da bi Hrvatska bila iznimka od ekonomskih zakonitosti koje vrijede od San Francisca do argentinske prijestolnice, taj ima obvezu objasniti zašto - a takvo objašnjenje dosad nismo čuli.
Ovo je najjači argument druge strane
Intelektualno poštenje nalaže da se navede i najjača verzija suprotnog stava, a ne tek njegova karikatura. Zagovornici će reći - i nisu posve u krivu - da za stanara koji već živi u zaštićenom stanu kontrola znači konkretnu, opipljivu sigurnost: zaštitu od naglih skokova najma i od deložacije. Studija organizacije Robin Hood procijenila je da je njujorška regulacija najma otprilike 140.000 ljudi zadržala iznad granice siromaštva. To su stvarni ljudi i stvarna korist, koju je lako previdjeti iz ptičje perspektive agregatnih brojki.
Nadalje, dio ekonomista u posljednje vrijeme tvrdi da je empirijska slika nijansiranija nego što sugerira stari konsenzus - da pažljivo dizajnirana "druga generacija" kontrole, s izuzecima i s indeksacijom, može ublažiti najgore posljedice, slično kao što se promijenila rasprava o minimalnoj plaći. I točno je da San Francisco, New York i Cambridge nisu identični slučajevi te da rezultati ovise o dizajnu mjere.
No upravo tu leži kvaka koja taj argument okreće natrag protiv Mamdanija. Sve te nijanse vrijede za "drugu generaciju" kontrole. Ono što je New York upravo uveo - nominalno zamrzavanje, nula posto rasta i na jednogodišnje i na dvogodišnje ugovore, dok troškovi vlasnika rastu - najgrublji je prvogeneracijski oblik, onaj oko kojeg ni revizionisti nemaju dvojbi. Već danas oko desetine zaštićenih zgrada u New Yorku posluje s negativnim neto rezultatom, a država procjenjuje da je desetke tisuća zaštićenih stanova prazno jer se vlasniku jednostavno ne isplati obnoviti ih i vratiti na tržište.
Korist za sretne insajdere realna je; ali račun ispostavljen svima ostalima - onima koji insajderi nisu - još je realniji.
Dobre namjere nisu politika nego signaliziranje vrlina
Kontrola najamnina savršen je primjer politike koja se "dobro osjeća" i loše djeluje. Nudi vidljivog, zahvalnog dobitnika - stanara kojem je najam zamrznut - i prikriva mnoštvo nevidljivih gubitnika: npr. mladi par koji ne može pronaći stan, vlasnika koji prestaje ulagati u zgradu, grad čiji se stambeni fond polako urušava.
Politički je zahvalna jer su koristi koncentrirane i glasne, a štete raspršene i tihe. Upravo zato je tako primamljiva populistima i tako pogubna za one kojima navodno pomaže.
Pravi odgovor na krizu priuštivosti nije nov ni tajan, i o njemu se - ironično - slažu i Obamini ekonomisti i argentinski liberali: graditi više, brže i jednostavnije; aktivirati prazne stanove; ukloniti administrativne prepreke koje umjetno drže ponudu niskom. Sve ostalo je premještanje boli s jednih na druge uz prigodnu retoriku o pravdi.
Ljevica ima puno pravo zagovarati kontrolu cijena. Ali neka onda odustane od pozivanja na znanost, jer u ovom slučaju znanost stoji na drugoj strani - i to ne kao mišljenje desnice, nego kao jedan od najčvršćih konsenzusa cijele ekonomske struke.
Ne možete istodobno mahati zastavom "slušajte struku" i toj istoj struci okretati leđa čim presudi protivno željama. To se ne zove znanost. To se zove biranje činjenica po političkoj mjeri - a za to ne treba Odbor za smjernice o najamninama, dovoljan je ideološki kompas.
