Marin Miletić, saborski zastupnik Mosta je objasnio kako zamišlja borbu protiv korupcije. Kad Most dođe na vlast, krivce će "objesiti, da vise na trgu, da ih ptice jedu", a njihovu imovinu "politi benzinom, zapaliti, bagerom sravnati".

Nije to lapsus. To je program, izgovoren u parlamentu jedne države članice Europske unije 2026. godine.

Ivana Kekin, saborska zastupnica Možemo, odgovorila je brzo i, u prvom dijelu, točno: javna pogubljenja nisu pravda nego teror, a korupcija se rješava neovisnim pravosuđem, a ne vješalima.

Zatim je dodala povijesnu lekciju. Pitala je zna li netko kad se u Hrvatskoj javno vješalo, i odgovorila: u NDH, kad su ljudi visjeli danima "tako da ih svi gledaju i svi se boje".

Ta je rečenica točna, ali samo polovično. Upravo ono što je izostavila otkriva koliko je selektivno njezino sjećanje.

Miletić: populizam s užetom

Prvo treba reći ono oko čega bi se svi trebali složiti. Miletićev istup nije hrabar, nije "ono što narod misli" i nije borba protiv korupcije. To je jeftina predstava za ljude koji su opravdano bijesni na korupciju i kojima netko nudi osvetu umjesto rješenja.

Javno vješanje ne smanjuje korupciju. Smanjuju je transparentni natječaji, neovisni sudovi, manje diskrecijske moći u rukama dužnosnika i manje novca koji država dijeli po vlastitom nahođenju.

Zemlje s najmanje korupcije, poput Danske, Finske i Novog Zelanda, nemaju vješala na trgovima. Zemlje koje javno pogubljuju ljude, poput Irana, Sjeverne Koreje i talibanskog Afganistana, redovito su pri vrhu ljestvica korupcije. Vješala ne čiste državu od korupcije, nego štite one koji drže uže.

Postoji i jednostavniji argument. Vlast koja smije javno objesiti korumpiranog župana sutra smije objesiti i novinara koji je o njemu pisao, suca koji ga je oslobodio i oporbenog zastupnika koji glasa protiv.

Miletić očito pretpostavlja da će on uvijek biti s one strane užeta koja odlučuje.

Čak je i HDZ ocijenio da je njegov istup govor totalitarnog uma. Kad vas zbog totalitarizma s pravom kritizira stranka koju optužujete za sve zlo u državi, vrijeme je za ozbiljno preispitivanje.

Kekin: povijest s izbrisanom polovicom

Kekin je o NDH rekla istinu. Ustaški režim vješao je ljude javno i ostavljao ih da vise kako bi zastrašio ostale. To je dokumentirano i nitko normalan to ne relativizira.

Ali NDH nije bila posljednja vlast na ovom prostoru koja je vješala ljude pred okupljenim građanima.

Nakon 1945. jugoslavenska vlast nastavila je s vješalima. Prema zakonu, sud je do 1959. mogao izreći smrtnu kaznu strijeljanjem ili vješanjem, a vješanje se smatralo težim oblikom kazne. I ponekad, ali ne uvijek, bilo je javno, kao u NDH.

Smrt vješanjem bila je rezervirana za one koje je vlast proglasila "kolaboracionistima" i "narodnim neprijateljima". Tek reformom iz 1959. vješanje je ukinuto, a javna pogubljenja izričito zabranjena.

Dakle, do 1959. vješala su bila zakonito sredstvo jugoslavenske države. To je 14 godina nakon NDH, u državi koja se predstavljala kao oslobođenje od fašizma.

To nije sve. Poratna Jugoslavija nije pogubljivala samo nakon suđenja. Bleiburg, križni putovi, stotine masovnih grobnica diljem Slovenije i Hrvatske te Goli otok pokazuju da je režim koji je zamijenio NDH ubijao desetke tisuća ljudi bez ikakvog suda, na užetu ili bez njega.

Kekin to nije spomenula, i to nije slučajno. U političkom miljeu iz kojeg dolazi Jugoslavija se pamti po samoupravljanju, crvenoj putovnici i antifašističkoj borbi, a ne po vješalima i jamama.

Povijest u kojoj su zločini bili samo ustaški jednostavnija je i politički korisnija. Pogubljenje pred okupljenim građanima, međutim, ne postaje manje grozno zato što je izvršeno pod petokrakom.

Prvi autogol: tko vješala drži za isključivo fašistički izum, nije nikad zavirio u jugoslavenski kazneni zakonik.

Drugi autogol: Gaza

Prošle jeseni, od 19. rujna do 21. listopada 2025., Hamas je na ulicama Gaze javno pogubio najmanje 33 muškarca optužena za suradnju s Izraelom ili pripadnost suparničkim klanovima. Ljudima su vezali oči, natjerali ih da kleknu i pucali im u potiljak.

Snimke, koje je sam Hamas objavljivao na Telegramu i drugdje, širile su se društvenim mrežama, a dio okupljenih je klicao.

To, doduše, nisu bila vješanja nego metak u glavu, ali bilo je javno da ne može javnije.

Hamasovi dužnosnici to su nazvali "izvanrednim mjerama".

Riječ je o istoj vrsti kazne kakvu Kekin s pravom naziva terorom kad je zamišlja Miletić. Razlika je u tome što Miletić o tome govori, a Hamas to radi.

U istom razdoblju Možemo traži da Hrvatska prizna Državu Palestinu, u kojoj je Hamas uvjerljivo najpopularnija politička stranka. To nije sve - Država Palestina u svome zakonu ima predviđenu smrtnu kaznu vješanjem za civile osuđene za najgora djela. Premda se na Zapadnoj obali ona ne provodi od 2006., u Gazi nije rijetkost.

Možemo, stranka koja se toliko glasno zgraža nad zamišljenim vješalima u Zagrebu, nije komentirala ništa kad su stvarna pogubljenja izvedena na ulici u Gazi.

Isto vrijedi i za stav prema Židovima. Kekin i njezini kolege s pravom upozoravaju na mržnju na hrvatskim stadionima i ustaške simbole među navijačima. Istodobno ne govore o tome da je u globalnom istraživanju Antidifamacijske lige iz 2014. upravo područje Zapadne obale i Gaze imalo najviši rezultat antisemitizma od svih ispitanih zemalja.

Na područjima pod palestinskom upravom 93 posto ispitanika prihvatilo je većinu ponuđenih antisemitskih stereotipa, dok je svjetski prosjek bio 26 posto. To je država čije priznanje Kekin traži od hrvatske vlade, ne postavljajući pitanje o bilo kakvim standardima poštivanja ljudskih prava, uključujući prava Židova. Hrvatska navijačka skupina koja bi pokazala takav rezultat, kakav pokazuje narod Palestine, bila bi zabranjena istog tjedna.

Ništa od toga ne znači da Palestinci ne zaslužuju prava ni da su zločini nad civilima u Gazi manji problem. Znači samo da ono što rade Ivana Kekin i Možemo nije ništa drugo nego navijanje i licemjerno upiranje prstom u druge dok oni sami žmire na jedno oko.

Argument druge strane

Pošteno je čuti što bi Kekin i njeni fanovi mogli odgovoriti, a to nije bez osnova.

Prvi prigovor je da je ovo "whataboutism". Raspravlja se o Miletiću i hrvatskom saboru, a ne o Jugoslaviji i Gazi. Tko na kritiku vješala odgovara drugim vješalima, skreće s teme, a i Kekin je u ovoj raspravi bila na pravoj strani.

Drugi prigovor je da je usporedba s NDH bila opravdana jer Most svoju političku retoriku crpi iz desne, a ne lijeve tradicije.

Oba prigovora vrijede, ali samo djelomično. Kekin je u pravu kad kritizira Miletića i ovaj tekst to ne osporava. Problem nastaje u trenutku kad iz te kritike izvede povijesnu lekciju: vješala su ustaška stvar, a mi smo protiv njih jer smo Jugoslaveni.

Ta lekcija nije točna. Vješala nisu isključivo ustaška stvar, koristila ih je i Možemašima draga država.

Tko se protiv vješala bori samo kad ih drži politički protivnik, ne brani načelo nego koristi temu.

Jedno mjerilo za sve

Thomas Paine, kojeg ni Kekin ni Miletić vjerojatno nisu čitali, 1793. je u francuskom Konventu glasao protiv pogubljenja Luja XVI., kralja čiju je vlast cijeli život napadao.

Kasnije je objasnio zašto: tko želi zaštititi vlastitu slobodu, mora od tlačenja čuvati čak i svog neprijatelja, jer takav presedan na kraju dođe i do onoga tko ga je uspostavio.

Upravo to načelo nedostaje i jednom i drugom. Miletić bi vješao one koje "narod" prezire jer misli da to nikad neće biti njegovi. Kekin osuđuje vješanje kad ga zamišlja desnica, ali ne kad ga provode oni koje podržava.

Liberalni stav je jednostavan i ne ovisi o tome tko je na užetu: nikakvih vješala, nikakvih javnih pogubljenja, nikakve osvete umjesto suda. Ni u NDH, ni u Jugoslaviji, ni u Gazi, ni u Miletićevoj Hrvatskoj.

Tko to ne može reći bez izuzetaka, nema pravo drugima držati predavanja o teroru.