Kad god su američki republikanci podigli carine do neba, birači su im ubrzo pokazali vrata. Ne baš uvijek - ali dovoljno često da bi u Washingtonu to trebalo shvatiti kao zakonitost. Ovo je priča o GOP-u i carinama, u četiri gotovo identična nastavka, i o tome zašto birač ne mora znati što je carina da bi je platio.

Ista priča, četiri puta

Na izborima 3. studenoga republikanci su izgubili oba doma Kongresa, a s njima i senatska mjesta u Kansasu i Ohiju, koje su desetljećima smatrali sigurnima. Senator Ted Cruz u svom je podcastu dan kasnije, između ostalog, priznao ono što stranka dvije godine nije htjela reći naglas: carine su sve poskupile.

Ekonomski analitičari su na X-u ukazali na jednu zanimljivu "slučajnost": kretanje rejtinga američkog predsjednika Donalda Trumpa vrlo je sukladno dinamici uvođenja carina. Trump, koji je sebe nazvao "Tariff man" (u slobodnom prijevodu: Čovjek od carina) proglasio je 2. travnja 2025. "Dan oslobođenja" najavivši "carinski rat" skoro cijelom svijetu (osim Rusije).

Nakon tog datuma njegov rejting prvi put u drugom mandatu prelazi u negativnu vrijednost. Kad je odgodio njihovo uvođenje, rejting nakratko prestaje padati, da bi nastavio nakon što ih je definitivno uveo.




Sve je eruptiralo prije tri dana na međuizborima zbog kojih republikanci već danima vidaju rane.

Za američku povijest to nije novost. Republikanska stranka već je triput uvela visoke carine i na sljedećim izborima izgubila Zastupnički dom - 1890., 1910. i 1930. Nisu to bili obični porazi nego baš teški masakri. Svaki put je, dvije godine kasnije, izgubila i Bijelu kuću.

Teza nije ni originalna: na nju su još u lipnju 2025. upozorili bivši republikanski senator Phil Gramm i ekonomist Donald Boudreaux, a slično je govorio i senator Rand Paul. Ali sada imamo i četvrti podatak.

Uzorak je dovoljno jak da zaslužuje ime: prokletstvo carine.

1890.: Napoleon protekcionizma

William McKinley, republikanac iz Ohija bio je 1890. predsjednik moćnog Odbora za proračunske prihode u Zastupničkom domu i najglasniji zagovornik carina u Americi - zvali su ga "Napoleon protekcionizma". Njegov zakon prosječne uvozne carine podigao je na gotovo 50 %. Predsjednik Benjamin Harrison potpisao ga je 1. listopada 1890., nešto više od mjesec dana prije izbora za Kongres.

Birači su to vrlo brzo osjetili na policama. Rezultat je bio pokolj: republikanci su izgubili 93 od svojih 179 zastupničkih mjesta, a demokrati su pobijedili s osam postotnih bodova prednosti i osvojili dvotrećinsku većinu.

Pao je i sam McKinley, dijelom zato što su mu demokrati prekrojili izborni okrug. U njegovu Ohiju odnos zastupnika okrenuo se sa 16 prema 5 za republikance na 14 prema 7 za demokrate.

Najzanimljivije se dogodilo na farmama. Kansas, dotad pouzdano republikanski, pobunio se: farmeri, na koje su carine udarile skupljim strojevima i alatom, ali ne i višim cijenama žita, okrenuli su se novoj Narodnoj stranci - populistima - koja je u Kansasu i Nebraski osvojila zastupnička mjesta i prvi put ušla u Senat.

Dvije godine kasnije pala je i Bijela kuća: Harrison je izgubio od Grovera Clevelanda, demokrata koji se zalagao za niže carine.

1910. i 1930.: pouka se ne uči

Republikanci su 1908. obećali snižavanje carina. Godinu kasnije, pod predsjednikom Williamom Taftom, izglasali su Payne-Aldrichovu carinu, koja ih je uglavnom zadržala visokima. Bitka oko nje rascijepila je stranku na konzervativce i progresiste, a bojno polje bio je - ponovno - farmerski Srednji zapad.

Na izborima 1910. republikanci su izgubili 57 mjesta i većinu u Zastupničkom domu. Dvije godine kasnije stranka se raspala na Tafta i Theodorea Roosevelta, a predsjedništvo je osvojio demokrat Woodrow Wilson.

Najpoznatiji slučaj je Smoot-Hawleyjev zakon, nazvan po senatoru Reedu Smootu i kongresniku Willisu Hawleyju. Tadašnji predsjednik, republikanac Herbert Hoover ga je potpisao u lipnju 1930., usred početka Velike depresije, unatoč upozorenjima više od tisuću ekonomista.

Trgovinski partneri uzvratili su vlastitim carinama, a svjetska trgovina se urušila. Na izborima u studenome republikanci su izgubili 52 zastupnička mjesta. Nakon dopunskih izbora izgubili su i većinu u Domu, a 1932. demokrat Franklin D. Roosevelt pobijedio je Hoovera u 42 od 48 država.

Kod 1930. treba biti pošten: Hoover nije izgubio samo zbog carine, nego ponajprije zbog Velike depresije. Ali carina je pogoršala depresiju, a samim time i Hooverov položaj. Postoje i istraživači koji smatraju da su za birače 1930. carina, prohibicija i poljoprivredna politika bile važnije teme od same gospodarske krize.

Iznimke koje potvrđuju pravilo

Poštena analiza mora navesti i slučajeve koji se ne uklapaju.

Dingleyjeva carina (1897.). Nakon pobjede na predsjedničkim izborima 1896., McKinley je kao predsjednik potpisao još jednu od najviših carina u povijesti. Republikanci su na sljedećim izborima izgubili nešto mjesta, što je uobičajeno za stranku na vlasti, ali su zadržali većinu, a McKinley je 1900. ponovno izabran još uvjerljivije.

Razlika u odnosu na 1890. je očita: zemlja je izlazila iz duboke krize iz 1893., gospodarstvo je raslo, a pobjeda u ratu sa Španjolskom 1898. nosila je stranku.

Fordney-McCumberova carina (1922.). Harding ju je potpisao u rujnu 1922., podigavši carine na najvišu razinu dotad. Dva mjeseca kasnije republikanci su izgubili 77 zastupničkih mjesta i 7 senatorskih - ali su, s vrlo tankom većinom, zadržali oba doma. A 1924. Calvin Coolidge pobijedio je uvjerljivo usred procvata dvadesetih.

Pouka iznimaka nije da carine ne štete, nego da ih birači opraštaju kad gospodarstvo snažno raste iz drugih razloga. Carina kazni stranku kad se kućni proračuni već klimaju - a tada je, nažalost, i najprivlačnija političarima koji traže brzo rješenje.

2026.: carina koju nitko nije vidio

Na prvi pogled, ovogodišnji birači nisu glasali protiv carina. U izlaznoj anketi iz Kansasa koju navodi Ted Cruz, tek 7,6 % birača kao glavnu temu navelo je trgovinski rat s Kanadom. Ali trećina - 30,6 % - navela je troškove života: energiju i hranu. A tu se carina krije.

To je klasična Bastiatova razlika između onoga što se vidi i onoga što se ne vidi. Kupac vidi višu cijenu na polici; ne vidi carinu koja ju je podigla. Ne mora znati ni što je carina da bi je platio.

Američki ekonomisti u posljednjih su godinu dana prilično precizno izmjerili koliko plaća:

- Prema analizi Federalnih rezervi, carine uvedene do studenoga 2025. podigle su cijene osnovne robe za 3,1 % do veljače 2026. To objašnjava cijeli višak inflacije u toj kategoriji u odnosu na razdoblje prije pandemije, a ukupnoj osnovnoj inflaciji dodalo je 0,8 %.

- Ekonomisti njujorškog Feda procjenjuju da su carine do veljače 2026. dodale 2,9 postotnih bodova inflaciji cijena robe – i da bi bez njih roba čak blago pojeftinila.

- Carina poskupljuje i domaću robu, ne samo uvoz na koji se naplaćuje: domaći proizvođači podižu cijene jer im je konkurencija slabija, a uvozni dijelovi su im skuplji. Standardne procjene taj učinak uglavnom ne hvataju.

- Prema Yale Budget Labu, carine prosječno američko kućanstvo stoje stotine, a u nekim scenarijima i više od tisuću dolara godišnje.

Treba biti precizan: carine su glavni razlog skuplje robe, ali ne i cijelog troška života. Gorivo, osiguranje i stanovanje poskupjeli su i zbog drugih razloga - rata s Iranom, kamatnih stopa, tržišta nekretnina. Ali birač u Kansasu koji namirnice plaća na rate ne razlikuje uzroke. On vidi račun. A dobar dio tog računa nosi potpis stranke na vlasti.

Zašto farmeri prvi?

I 1890. i 2026. pobuna je krenula s farmi. To nije slučajnost.

Farmer je u trgovinskom ratu dvostruko izložen. Na strani troškova, carina mu poskupljuje strojeve, alat, gnojivo i rezervne dijelove. Na strani prihoda, prvi je na udaru protucarina, jer trgovinski partneri namjerno ciljaju ono što Amerika najviše izvozi i što politički najviše boli: žito, soju, meso.

Industrija koju carina štiti dobiva višu cijenu; farmer koji izvozi u svijet dobiva nižu.

Usto, farmer ne može prebaciti trošak na kupca. Cijenu pšenice određuje svjetsko tržište, a ne on. Zato su upravo poljoprivredne države - Kansas 1890., Srednji zapad 1910., farmerski pojas 1930. - bile prve koje su republikance kaznile. I to se dogodilo s Kanzasom i Ohiom 2026.

Cruz je u svom podcastu nakon poraza na popis izgubljenih skupina stavio i farmere i stočare, uz napomenu da je stranka, kako je rekao, tragično otuđila ruralnu Ameriku. Povijest mu je to mogla reći unaprijed.

Protuargument: korelacija nije uzrok

Najjači prigovor ovoj tezi je metodološki. Stranka na vlasti gotovo uvijek gubi na izborima na sredini mandata, s carinama ili bez njih. Godine 1890. tu je bila i financijska panika, 1910. raskol između Tafta i Roosevelta, 1930. Velika depresija, a 2026. rat s Iranom i nezadovoljstvo korupcijom - u Kansasu je korupcija bila druga najvažnija tema.

Uzorak od šest slučajeva, od kojih dva ne odgovaraju, nije statistički dokaz. Netko bi mogao reći da su republikanci gubili zbog svega osim carina, a da su carine samo slučajno bile u zraku.

To je fer prigovor i treba ga prihvatiti: četiri poraza ne dokazuju da su carine jedini ili glavni uzrok svakog od njih. Ali teza ne počiva samo na povijesnim podudarnostima. Ima i mehanizam koji je danas izmjeren: carina podiže cijene, a Federalne rezerve procjenjuju da je ovaj put objasnila cijeli višak inflacije robe.

Ima i geografiju koja se ponavlja: svaki put prvi se pobune farmeri, upravo oni koje carina pogađa dvostruko. Kad se uzorak, mehanizam i geografija poklope četiri puta u 136 godina, to je više od slučajnosti, čak i ako je manje od zakona prirode.

Na prigovor o povijesnom obrascu poraza stranke na vlasti na međuizborima odgovor bi bio da u našim primjerima nije riječ samo o običnom gubitku, već o gubitku onih dijelova zemlje u kojima su republikanci inače uvijek bili suvereni.

Porez koji se ne vidi, ali se pamti

Carina je politički zavodljiva upravo zato što je nevidljiva. Političar je može prodati kao napad na strance, a ne kao porez na domaće kupce. Ne pojavljuje se na platnoj listi ni na poreznoj prijavi nego razlivena po cijenama tisuća proizvoda.

Za klasične liberale, od Adama Smitha do Bastiata, upravo je ta nevidljivost bila glavni argument protiv nje: porez za koji građani ne znaju da ga plaćaju porez je bez odgovornosti.

Američka povijest pokazuje da ta nevidljivost ima rok trajanja. Birač možda ne zna što je carina, ali zna koliko košta košarica u trgovini i to mu je dovoljno. Tri puta u devetnaestom i dvadesetom stoljeću, i sada četvrti put, stranka koja je carinu prodavala kao zaštitu radnika i farmera izgubila je upravo radnike i farmere - koji su joj inače temeljna biračka baza.

William McKinley je to, uostalom, na kraju i sam shvatio. U svom posljednjem govoru, dan prije atentata 1901., zalagao se za recipročne trgovinske sporazume i rekao da je razdoblje isključivosti prošlo. Trebalo mu je 11 godina i jedan izgubljeni mandat u Kongresu da to nauči.

Njegovim današnjim obožavateljima u Washingtonu trebale su dvije godine i oba doma Kongresa. Ostaje vidjeti hoće li naučiti brže od njega.