Paragvajski predsjednik Santiago Peña podnio je ostavku dva dana nakon što je središnja banka zatvorila digitalnu banku Ueno, povezanu s njegovim bivšim poslovnim partnerima. Zemlja koja se prodavala kao oaza niskih poreza i stabilnosti sada plaća cijenu ortačkog kapitalizma.

Ostavka pred opozivom

"Odlučio sam podnijeti ostavku na mjesto predsjednika Republike. Činim to misleći na stabilnost naše zemlje, socijalni mir i potrebu da se očuvaju naše demokratske institucije", poručio je Santiago Pena u videu objavljenom na društvenoj mreži X. Ministar unutarnjih poslova Enrique Riera potom je ostavku formalno predao Kongresu.

Pena je otišao prije nego što su ga stigli smijeniti. Klubovi u Zastupničkom domu već su bili najavili potporu opozivu i potvrdili da imaju potrebne glasove, a podršku mu je uskratila i vlastita stranka: bivši predsjednik Horacio Cartes, šef vladajuće konzervativne stranke Colorado i Penin politički mentor, javno je podržao opoziv. U Asunciónu su se istodobno vodili žestoki prosvjedi i sukobi s policijom, a prosvjednici su tražili smjenu i potpredsjednika Pedra Alliane.

Kongres sada mora odlučiti hoće li ostavku prihvatiti. Ako je prihvati, prema ustavu bi Alliana trebao preuzeti dužnost do kolovoza 2028. - iako je i protiv njega oporba podnijela zahtjev za opoziv.

Kako je pala Ueno banka

Ueno je u tri godine postao jedna od najbrže rastućih banaka u zemlji: digitalna banka s oko tri milijuna klijenata u zemlji od nešto više od šest milijuna stanovnika, najveći izdavatelj kreditnih kartica u Paragvaju, s agresivnim marketingom koji je sezao i do nogometa. Većinski vlasnik je moćni konglomerat Vázquez grupa, a među dioničarima je i mađarska OTP banka koja je u Ueno uložila 30 milijuna dolara.

Kriza je formalno počela 29. listopada, kad je banka obavijestila središnju banku da ne može vratiti oko 70 milijuna dolara koje je potrošila iz obvezne pričuve. U utorak, 3. studenoga, klijenti su u aplikaciji umjesto stanja računa vidjeli praznu stranicu: središnja banka odredila je intervenciju i likvidaciju jer je pokazatelj solventnosti pao ispod polovice propisanog minimuma.

Kartice, bankomati i digitalno bankarstvo zamrznuti su preko noći, a s njima i dnevni promet tisuća trgovina. Paragvajski guarani izgubio je 8 % vrijednosti, a premija rizika zemlje naglo je porasla. Tužitelji su naredili uhićenje osam rukovoditelja povezanih s bankom.

Znakova je bilo i ranije. Procurjeli dokumenti, navodno iz središnje banke, upozoravali su na prekomjerno kreditiranje tvrtki povezanih s grupom Vázquez. Banka je priznala da je u lipnju prekršila limite kreditiranja povezanih osoba, a središnja banka je u rujnu pokrenula istragu. Još 9. listopada predsjednik Pena je javno uvjeravao da istraga ne znači zatvaranje banke.

Državni novac, predsjednikovi prijatelji

Politika je u priču ušla kroz tri vrata.

Javni novac. Državni depoziti u Uenu naglo su porasli nakon Peñina dolaska na vlast 2023. i do kraja lipnja dosegnuli oko 869 milijuna dolara - 29 % svih depozita banke. Novac je ulagao i državni zavod za socijalno osiguranje IPS, nakon što je 2023. i 2024. ublažio svoja interna pravila.

Predsjednikove veze. Peña je do ožujka 2025. bio poslovni partner Grupe Vazquez i imao udjel u Ueno Holdingu, koji je, kako tvrdi, prodao. Banka tvrdi da on nikad nije bio dioničar same banke, a i Pena i banka niječu bilo kakvu nezakonitost.

Nadzornik iz iste kuće. Pena je 2023. za guvernera središnje banke imenovao Carlosa Carvalla, koji je do tada vodio Uenovu prethodnicu. Središnja banka tvrdi da se Carvallo izuzimao iz svih odluka o Uenu. Ovaj tjedan dao je ostavku na Penin zahtjev.

Ovo nije pad tržišta nego pad ortaka

Prve reakcije bit će predvidljive: evo što se dogodi kad država ima niske poreze i laganu regulaciju. Paragvaj se doista godinama prodavao investitorima upravo tako - niski porezi, malo birokracije, stabilna valuta - i nedavno je prvi put dobio investicijski kreditni rejting. Ali pogledajmo što se zapravo dogodilo jer u ovoj priči nema mnogo tržišta.

Ueno nije rastao samo zato što je bio najbolji. Rastao je i zato što su mu država i socijalni fond slali javni novac - gotovo trećinu svih depozita - dok su njegovi vlasnici bili predsjednikovi poslovni partneri. Kad banka dobiva klijente po političkoj bliskosti, a ne po kamatnoj stopi, sigurnosti i usluzi, to nije tržišna konkurencija. To je politička raspodjela kapitala, ista ona protiv koje su klasični liberali pisali od Adama Smitha nadalje.

Niski porezi nisu isto što i vladavina prava. Klasični liberalizam nikad nije tražio državu bez pravila nego državu s malo pravila koja vrijede za sve jednako. U bankarstvu su takva pravila malobrojna, ali nezaobilazna: obvezna pričuva, limiti kreditiranja vlasnikovih tvrtki i nadzornik koji nije bivši direktor nadzirane banke.

U slučaju Uena prva dva su probijena, a treće je u najmanju ruku dovedeno u pitanje. Lagana regulacija bez neovisnog nadzora nije liberalizam nego dozvola za krađu i korupciju.

Javni novac stvara moralni hazard. Kad 29 % depozita banke pripada državi, svi - vlasnici, menadžeri i štediše - počinju vjerovati da država neće dopustiti da "njezina" banka propadne. Takva banka može si dopustiti više rizika nego konkurent koji zna da je sam.

Liberalni odgovor je jednostavan: država svoj novac treba držati u bankama koje odabere transparentno i po rizičnosti, a ne po prijateljstvu, i treba pustiti loše banke da propadnu, uz zaštitu malih štediša u granicama osiguranja depozita.

Ono što se dogodilo u Paragvaju ima ime, i to nije slobodno tržište. To je ortački kapitalizam - sustav u kojem je pristup vlasti vrjedniji od dobrog proizvoda.

Prigovori druge strane

Najjači prigovor našoj tezi glasi: Ueno je upravo dokaz da tržište bankarstva ne može samo. Banka je u tri godine narasla do tri milijuna klijenata, agencije su joj davale solidne ocjene, a obveznice je prodavala međunarodnim ulagateljima - i nitko od njih nije na vrijeme vidio rupu.

Tržišna disciplina, prema tom argumentu, nije zakazala zbog politike, nego zato što ona ne postoji kad su klijenti obični građani koji ne čitaju bilance. Zato bankama treba više regulacije, a ne manje, i možda više državnih banaka.

U tome ima istine: mali štediša ne može nadzirati banku i zato bankarstvo i jest jedno od rijetkih područja gdje gotovo svi liberali prihvaćaju ozbiljan nadzor. Ali Ueno nije propao zbog premalo pravila. Pravila o pričuvi i povezanim osobama postojala su i bila su prekršena.

Prema onome što se zasad zna, propao je u sustavu u kojem su nadzirani i nadzornici dolazili iz istog kruga, a jedan od glavnih klijenata bila je sama država. Više regulacije u rukama istog kruga ne bi promijenilo ništa. A državna banka ne bi bila lijek nego isti problem bez posrednika: politička raspodjela novca, samo bez privatnog vlasnika kojeg se može uhititi.

Pravila trebaju vrijediti i za predsjednika. Zapravo, osobito za njega

U ovoj priči ima i nešto ohrabrujuće. Nadzor je, doduše kasno, zatvorio nesolventnu banku umjesto da je spašava novcem poreznih obveznika. Tužiteljstvo je reagiralo uhićenjima. Paragvajski novinari mjesecima su pisali o vezama banke, socijalnog fonda i predsjednika. A parlament je u dva dana predsjednika doveo do ostavke - uz glasove njegove vlastite stranke.

To je, u konačnici, liberalni ishod. Klasični liberalizam ne obećava da nitko neće varati, nego da nitko nije iznad pravila: ni bankar, ni guverner, ni predsjednik.

Pouka vrijedi i daleko od Asunciona. Svaka vlada koja želi privući ulagače niskim porezima i manje birokracije - a to je dobar cilj - mora znati da ulagači na kraju ne kupuju porezne stope nego povjerenje. Povjerenje se gradi neovisnim nadzorom, javnim novcem koji se raspoređuje po pravilima, a ne po prijateljstvima, i spremnošću da se pusti propasti ono što je loše.

Paragvaj je sve to naučio na najskuplji način. Drugi ne moraju.