Krajem kolovoza 2026. argentinska vlada predstavila je novo izdanje knjige stare 174 godine. Nije namijenjeno prodaji. Tisuće primjeraka podijeljeno je narodnim knjižnicama diljem zemlje.

Riječ je o knjizi Bases y puntos de partida para la organización política de la República Argentina (Osnove i polazišta za političko ustrojstvo Argentinske Republike) Juana Bautiste Alberdija, iz 1852. Predgovor je napisao predsjednik Javier Milei.

Nije to bio prvi put da se Milei poziva na Alberdija. Njegov prvi veliki reformski zakon, usvojen 2024., službeno se zove Zakon o osnovama i polazištima za slobodu Argentinaca. Naslov je namjerno gotovo identičan Alberdijevu.

Da bi se razumjelo zašto jedan predsjednik u 21. stoljeću objavljuje knjige iz 19. stoljeća, treba se vratiti u doba kad je Argentina bila zemlja diktature, građanskog rata i pustih pampa, i kad je skupina mladih intelektualaca u izgnanstvu odlučila da je mogu pretvoriti u nešto posve drugo.

Pijanist iz Tucumána

Juan Bautista Alberdi rođen je 29. kolovoza 1810. u Tucumanu, iste godine kad je u Buenos Airesu počela revolucija koja će Argentinu odvojiti od Španjolske. Majka mu je umrla pri porodu. Bio je, dakle, doslovno dijete revolucije.

Kao mladić u Buenos Airesu nije bio ni pravnik ni ekonomist nego glazbenik. Svirao je klavir, skladao menuete i valcere, a 1832. objavio je raspravu o glazbi. Pravo je studirao usput. Postao je jedan od vodećih argentinskih ustavotvoraca, a ostao je i jedini koji je skladao salonske plesove.

Argentinom je tada vladao Juan Manuel de Rosas, guverner Buenos Airesa i de facto diktator cijele zemlje. Rosasov režim imao je obilježja kakva će 20. stoljeće usavršiti. Postojala je tajna policija, Mazorca, koja je noću upadala u kuće. Svaki je građanin morao nositi crvenu vrpcu kao znak odanosti. U službenim dokumentima obavezan je bio pozdrav "Smrt divljim unitarcima!". Rosasov portret izlagao se na oltarima crkava.

Generacija '37

Godine 1837. u knjižari Marcosa Sastrea u Buenos Airesu počela se okupljati skupina mladih ljudi. Taj "Književni salon" (Salón Literario) okupio je Alberdija, pjesnika Estebana Echeverríju, Juana Maríu Gutiérreza i druge. Uskoro je Echeverría osnovao tajno društvo Asociación de Mayo, a to mlado društvo kasnije je postalo poznato kao Generacija '37.

Raspravljali su o Rousseauu, Tocquevilleu, francuskim liberalima i britanskoj političkoj ekonomiji. Postavljali su pitanje zašto je Argentina, oslobođena od Španjolske, zamijenila jednog kralja domaćim tiraninom.

Rosasova vlast je zatvorila salon i počela progoniti članove društva, a oni su završili u izbjeglištvu u Montevideu, Čileu ili Europi. Odande su dva desetljeća pisali za zemlju u koju se nisu mogli vratiti.

Echeverría je napisao Klaonicu (El matadero), kratku priču koja se smatra prvim argentinskim pripovjednim djelom. U buenosaireskoj klaonici rulja Rosasovih pristaša muči i ubija mladog čovjeka zato što ne nosi crvenu vrpcu i ima "unitarističku" bradu. Klaonica je bila metafora cijele države. Priča je objavljena tek 1871., dvadeset godina nakon Echeverríjine smrti.

Ideje se ne ubijaju

Najglasniji član generacije bio je Domingo Faustino Sarmiento iz San Juana, samouki učitelj neobuzdanog temperamenta. Prema legendi, kad je 1840. bježao u Čile, na stijeni u Andama napisao je na francuskom: On ne tue point les idées (Ideje se ne ubijaju).

U čileanskom izgnanstvu 1845. objavio je Facunda, knjigu koja je djelomično biografija Juana Facunda Quiroge, a djelomično politički pamflet. Quiroga je bio caudillo provincije La Rioja, jedan od lokalnih vojnih gospodara koji su provincijama vladali uz pomoć privatnih konjaničkih vojski i osobne odanosti, umjesto zakona.

Knjiga je postavila okvir argentinske politike za cijelo stoljeće: civilizacija ili barbarstvo. Grad, škola, trgovina i zakon na jednoj strani, a na drugoj caudillo, pampa i vladavina sile.

Caseros i Osnove

Tri desetljeća nakon početka revolucije, 3. veljače 1852., general Justo José de Urquiza porazio je Rosasa u bitci kod Caserosa. Rosas je pobjegao u Englesku i ondje je, ironično, mirno doživio duboku starost kao farmer.

Argentina je trebala ustav. Alberdi je bio u Čileu i za nekoliko je tjedana napisao Osnove. Knjiga je poslana Urquizi i postala je nacrt ustava.

Najpoznatija rečenica iz nje glasi: Gobernar es poblar, "upravljati znači naseljavati".

Argentina je tada bila golema prazna zemlja. Na teritoriju gotovo pet puta većem od Francuske živjelo je manje od dva milijuna ljudi. Alberdi je tvrdio da bogatstvo ne dolazi iz zemlje, nego iz ljudi koji je obrađuju, grade i trguju.

Zemlji je zato bila potrebna imigracija, kapital, željeznice, slobodna trgovina i ustav koji štiti vlasništvo, ugovore i vjersku slobodu dovoljno dobro da Europljanin poželi ostaviti svoj dom i doći.

Ustav je donesen 1. svibnja 1853. Njegova preambula i danas završava rečenicom koja nema premca među ustavima svijeta. Cilj je ustava, piše, osigurati blagodati slobode "za nas, za naše potomstvo i za sve ljude svijeta koji žele živjeti na argentinskom tlu".

Svi ljudi svijeta. Argentina je u ustav upisala poziv cijelom čovječanstvu.

Ustav je strancima jamčio ista građanska prava kao Argentincima: pravo na rad, trgovinu, vlasništvo, vjeroispovijest, ženidbu i oporuku, bez obveze da prime državljanstvo. Zabranio je unutarnje carine između provincija i proglasio slobodu plovidbe rijekama.

Godinu dana kasnije Alberdi je objavio Ekonomski i financijski sustav Argentinske Konfederacije prema njezinom Ustavu (1854.). Ta knjiga objašnjava ekonomsku logiku ustava i oslanja se na Adama Smitha. Država treba štititi slobodu, a ne proizvoditi bogatstvo, jer bogatstvo proizvode ljudi kad ih se pusti da rade.

Svađa dvojice prognanika

Alberdi i Sarmiento bili su saveznici protiv Rosasa, a odmah nakon njegova pada postali su neprijatelji.

Sarmiento je podržavao Buenos Aires, a Alberdi Urquizinu Konfederaciju. Godine 1853. Alberdi je objavio Pisma iz Quillote (Cartas Quillotanas), u kojima je Sarmienta optužio da je samo pamfletist koji ne razumije institucije. Sarmiento je odgovorio knjigom Sto i jedno (Las ciento y una), u kojoj Alberdija naziva kabinetskim teoretičarem koji ne zna ništa o stvarnom životu.

Imali su djelomično pravo obojica. Alberdi je napisao ustav, a Sarmiento je kao predsjednik (1868.–1874.) proveo prvi popis stanovništva, otvorio stotine škola i iz Sjedinjenih Američkih Država doveo više od šezdeset učiteljica da osnuju učiteljske škole. Jedan je zamislio liberalnu državu, drugi je izgradio njezine temelje.

Prorok u tuđini

Alberdijev osobni kraj bio je manje sretan od sudbine njegovih ideja.

Kao diplomat Konfederacije proveo je godine u Europi. Nakon što je Buenos Aires 1861. preuzeo vlast, ostao je bez posla i bez zaštitnika. Kad je Argentina 1865. u savezu s Brazilom i Urugvajem krenula u rat protiv Paragvaja, Alberdi se iz Pariza javno usprotivio.

Proglašen je izdajnikom. Napisao je Zločin rata (El crimen de la guerra), oštru liberalnu osudu rata kao pljačke koju vode vlade, a plaćaju narodi. Knjiga je objavljena tek 1895., posthumno.

U Argentinu se vratio 1879., gotovo nakon četrdeset godina izbivanja. Izabran je za zastupnika Tucumana, ali se u zemlji koju je pomogao stvoriti nije snašao. Godine 1880. održao je govor studentima prava u Buenos Airesu. Naslov govora danas zvuči kao Mileijev slogan: "Svemoć države je negacija slobode pojedinca".

Ubrzo je ponovno otišao u Francusku i umro 19. lipnja 1884. u Neuilly-sur-Seineu, siromašan i gotovo zaboravljen. Posmrtni ostaci vraćeni su u Argentinu 1889.

Pedeset godina čuda

Alberdi nije doživio da vidi koliko je bio u pravu.

Od 1869. do 1914. stanovništvo Argentine poraslo je s 1,8 na gotovo 8 milijuna. Doseljenici su dolazili iz Italije i Španjolske, ali i iz Njemačke, Francuske, Britanije i Istočne Europe, pa i s dalmatinskih otoka. Uoči Prvog svjetskog rata gotovo trećina stanovnika rođena je u inozemstvu.

Željeznička mreža narasla je od nekoliko kilometara na više od 30.000. Pampa je postala jedno od najvećih svjetskih žitnica. Zakon 1420 iz 1884. uveo je besplatno, obavezno i svjetovno osnovno školovanje.

Prema najnovijoj reviziji Maddisonove baze povijesnih podataka, Argentina je 1896. bila šesta zemlja na svijetu (i prva u Južnoj Americi) po BDP-u po stanovniku, a do Prvog svjetskog rata ostala je među deset najbogatijih. Godine 1913. bila je bogatija od Njemačke, Francuske, Italije i Španjolske. Buenos Aires prozvan je Parizom Južne Amerike.

Zatim je krenulo nizbrdo. Godine 1930. dogodio se prvi vojni udar, a nakon njega slijedila su desetljeća zaštitnih carina, nacionalizacija, peronizma, hiperinflacije i državnih bankrota. Kad je Milei 2023. preuzeo vlast, Argentina je bila 66. zemlja na svijetu po BDP-u po stanovniku, s godišnjom inflacijom od preko 200 posto.

Milei i alberdijevski model

Milei svoju politiku otvoreno predstavlja kao "povratak alberdijevskom modelu". Na Alberdija se poziva u gotovo svakom većem govoru, a svoj program opisuje upravo Alberdijevim riječima: ograničena vlast, otvorenost svijetu, poštovanje prava pojedinca.

Veze nisu samo retoričke. Zakon iz 2024. nosi ime Alberdijeve knjige. U srpnju te godine Milei je s guvernerima potpisao Svibanjski pakt, deset načela o nepovredivosti vlasništva, uravnoteženom proračunu, smanjenju javne potrošnje, otvaranju trgovini i ograničenju države. Potpisan je u Povijesnoj kući u Tucumanu, gradu u kojem je Alberdi rođen.

Rezultati su, nakon gotovo tri godine, mješoviti.

Godišnja inflacija pala je s 211 posto 2023. na 31,5 posto 2025., što je najniža razina u osam godina. Proračun je nakon desetljeća deficita u suficitu. Siromaštvo je nakon početnog šoka, kad je u prvoj polovici 2024. doseglo gotovo 53 posto, palo na 28,2 posto u drugoj polovici 2025., najmanje od 2018. Na izborima u listopadu 2025. Mileijeva stranka pobijedila je s osjetnom prednošću.

U 2026. napredak je stao. Siromaštvo je u prvoj polovici godine ponovno poraslo na 32,3 posto, a nezaposlenost na 7,9 posto, najviše od 2021. Inflacija se ponovno ubrzava: u rujnu je iznosila 33,4 posto na godišnjoj razini. I sam Milei je prošlog tjedna priznao da inflacija pada sporije nego što je vlada očekivala.

Pošteno: tri prigovora

Liberalno čitanje argentinske povijesti ima jake kritičare i treba ih čuti.

Prvo, zlatno doba nije bilo zlatno za sve. Liberalna Argentina bila je oligarhija. Do zakona Saenza Pene iz 1912. izbori su bili namješteni, a vlast je držala uska elita zemljoposjednika.

Zemlja je bila golema, ali je pripadala nekolicini pa su doseljenici dolazili kao zakupnici i nadničari, a ne kao vlasnici. "Osvajanje pustinje" (1878.–1885.), kojim je pampa otvorena za naseljavanje, bilo je vojni pohod u kojem su ubijeni ili prisilno raseljeni tisuće pripadnika domorodačkih naroda.

Drugo, Alberdi je bio sin svog vremena, i to ne u dobrom smislu. "Upravljati znači naseljavati" nije značilo naseljavati bilo kime. Alberdi je izričito želio sjevernoeuropske, po mogućnosti anglosaksonske doseljenike. U Osnovama je napisao da je u Americi sve što nije europsko barbarsko. Prema domorodačkom i mestičkom stanovništvu bio je otvoreno prezriv.

Treće, Milei Alberdija čita selektivno. Alberdi je bio prije svega ustavotvorac. Vjerovao je u institucije, podjelu vlasti i ograničenu izvršnu vlast. Milei je velik dio programa proveo dekretom i od Kongresa tražio izvanredne ovlasti.

Neki argentinski ustavni pravnici s pravom pitaju bi li Alberdi to odobrio. Sarmiento, drugi junak tog razdoblja, gradio je javne škole dok Milei reže proračune javnih sveučilišta. Mileijev čest slogan da je Argentina prije sto godina bila "najbogatija zemlja na svijetu" je pretjerivanje. Bila je šesta, a ne prva.

Na prvi prigovor, odgovor nije poricanje nego razmjer. Liberalna Argentina bila je nepravedna na načine na koje su nepravedna bila gotovo sva društva 19. stoljeća. Pa ipak, upravo je u njoj milijun talijanskih seljaka, španjolskih nadničara i hrvatskih ribara našao bolji život nego kod kuće. Glasali su nogama, i to u desecima milijuna.

Na drugi prigovor treba reći da je Alberdijev ustav bio pametniji od njega. Poziv "svim ljudima svijeta" nije propisivao boju kože ni podrijetlo, i upravo je ta univerzalnost ostala, dok su predrasude njezina autora zaboravljene.

Treći prigovor je najozbiljniji i ostaje otvoren. Alberdijevski projekt nije bio samo niža inflacija i manja država. Bio je to i projekt institucija, pravne sigurnosti i strpljenja. Milei ima pravo kad kaže da Argentina mora vratiti stabilan novac i slobodu tržišta. Hoće li ostaviti i stabilne institucije koje će nadživjeti njegov mandat, tek će se vidjeti.

Hrvatski postskriptum

Hrvatska danas ima problem koji bi Alberdi odmah prepoznao, samo okrenut naopako. Argentina je 1853. imala zemlju bez ljudi i ustavom pozvala svijet. Hrvatska ima ljude koji odlaze i zemlju koja se prazni. U Slavoniji su cijela sela napuštena, a radnike dovodimo iz Nepala i Filipina putem birokratskih kvota i dozvola.

Alberdijev odgovor nije bio program subvencija za povratak ni ministarstvo demografije nego jednostavna formula. Zemlja u kojoj se isplati raditi, štedjeti i graditi, jer je vlasništvo sigurno, porezi predvidljivi, a država ne smeta, ne mora moliti ljude da dođu. Doći će sami.

Upravljati znači naseljavati. Ali naseljava se slobodom, a ne dekretima.

--------------------

IZVORI:
Perfil: Milei le pone prólogo a Alberdi, el Gobierno reedita las "Bases"
Infobae: Si Milei se basa en Alberdi, ¿está bien que pida facultades delegadas?
BBC Mundo (preko 24horas.cl): ¿Cuán rica llegó a ser realmente Argentina?
Argentina.gob.ar: Juan Bautista Alberdi, 142 años de su fallecimiento
Al Jazeera: Argentina’s poverty rises to 32 percent under Milei
Forbes Argentina: La inflación de 2025 cerró en 31,5%
Diario Panorama: INDEC confirmó que la inflación de septiembre fue 1,9%, acumula 33,4% en doce meses
Infobae: Milei admitió que "el ritmo al que baja la inflación es más lento"