Na Markovu trgu danas je predstavljen početak pregovora SDP-a i Možemo! o programu buduće vlade, u osam prioritetnih područja. Za poljoprivredu i hranu Sandra Benčić navela je da će se voditi načelom "naša hrana na našem stolu", a za energetiku ciljem energetske samostalnosti.

Prva od te dvije rečenice krši pravo Europske unije, i to po presedanu starom 44 godine. Druga ne krši ništa. Razlika između njih dvije objašnjava gotovo sve što je pogrešno u ovoj vrsti ekonomskog programa.

Nije prvi put

Ovo nije usputna formulacija s jedne konferencije za novinare. Riječ je o liniji koja se gradi mjesecima.

U svibnju je Benčić u emisiji o poljoprivrednim poticajima ustvrdila da smo potpuno preplavljeni stranim proizvodima, te povezala skupe uvozne proizvode s visokom inflacijom cijena hrane i lošom samodostatnošću. Krajem svibnja govorila je o tome da država treba graditi centre za pakiranje hrane.

U lipnju je na riječkom Korzu ustvrdila da su milijarde iz Nacionalnog plana oporavka završile u hotelima i apartmanima umjesto u ulaganjima koja bi povećala hrvatsku prehrambenu i energetsku samodostatnost, dodavši da bismo danas imali rezultate da smo ranije krenuli graditi samodostatnost.

Istom prilikom saborski zastupnik Možemo! Damir Bakić ustvrdio je da je hrvatska inflacija znatno viša od prosjeka eurozone upravo zato što država godinama nije gradila prehrambenu i energetsku samodostatnost.

Dakle: dijagnoza je uvoz, lijek je samodostatnost, a instrument je država.

Problem broj jedan: to je protuzakonito, i to davno riješeno

Godine 1978. irska vlada osnovala je Irish Goods Council i pokrenula kampanju "Buy Irish" - kupujmo irsko. Nije bilo zakona, nije bilo kvota, nije bilo carina. Bilo je oglašavanja i poticanja potrošača.

Europska komisija pokrenula je postupak, a Sud je 24. studenoga 1982. u predmetu C-249/81 presudio da je Irska prekršila tadašnji članak 30., današnji članak 34. Ugovora o funkcioniranju EU.

Obrazloženje je za ovu raspravu presudno: sud je utvrdio da te aktivnosti, bez obzira na njihovu djelotvornost, čine dio vladina programa osmišljenog da domaći proizvodi zamijene uvozne, te da njihov potencijalni učinak na uvoz odgovara učinku obvezujućih državnih mjera.

Dvije stvari koje bi svaki politički program morao uzeti u obzir:

Kampanja ne mora biti obvezujuća da bi bila protuzakonita. Sud je izričito rekao da zabrana ne izmiče mjeri samo zato što ona poduzećima ne nameće obveze. Poziv, preporuka i oznaka dovoljni su.

Ne pomaže ni ako uvoz raste. Irska se branila time da se uvoz zapravo povećao. Sud je odgovorio da bi se možda povećao još više bez kampanje i da je potencijal za ograničenje dovoljan.

Presedan nije ostao usamljen. U predmetu C-325/00 Sud je isto primijenio na njemačke regionalne sheme označavanja koje su promicale domaće prehrambene proizvode, a u predmetu C-6/02 na francuske kampanje koje su davale prednost nacionalnim poljoprivrednim proizvodima. Komisija u svojoj Obavijesti o člancima 34.–36. iz 2021. navodi "Buy Irish" kao udžbenički primjer zabranjenog poticanja na kupnju nacionalne robe putem javnih kampanja.

Postoji i jasno povučena granica onoga što jest dopušteno. U predmetu C-222/82 Sud je dopustio da država osnuje specijalizirano tijelo koje istražuje i daje tehničke savjete - pod uvjetom da ne navodi potrošače na kupnju isključivo domaćih proizvoda.

Granica, dakle, prolazi točno kroz slogan.

Pitanje koje joj novinari neće postaviti

Ako Možemo! misli ozbiljno provoditi načelo "naša hrana na našem stolu" u smislu u kojem ga birač razumije - da država usmjerava potrošnju prema domaćem - onda predlaže nešto što je unutar jedinstvenog tržišta nemoguće.

Iz toga slijede tri mogućnosti i svaka zaslužuje javni odgovor prije izbora.

Prva: traže izlazak Hrvatske iz jedinstvenog tržišta - odnosno, napuštanje Europske unije. Ako je tako, neka to kažu naglas, jer je to najveća moguća promjena hrvatske vanjske i gospodarske politike i birač ima pravo o njoj odlučivati svjesno.

Druga: ne traže, nego je riječ o sloganu bez pravnog sadržaja. To je manje opasno, ali nije bezazleno - obećanje koje se ne smije ispuniti zapravo je obećanje koje se neće ispuniti.

Treća: misle na mjere koje jesu dopuštene - javnu nabavu u školama i bolnicama unutar europskih pravila, ulaganja u preradu, navodnjavanje i skladištenje. To su legitimne politike. Ali onda ih treba tako i imenovati, jer se one ne zovu "naša hrana na našem stolu" nego "ulaganje u prerađivačke kapacitete", što je neusporedivo manje privlačno na plakatu i neusporedivo poštenije.

Problem broj dva: samodostatnost nije prehrambena sigurnost

Ovdje prelazimo s prava na ekonomiju, i ovdje najjači argumenti ne dolaze s desna.

Amartya Sen, nobelovac i jedan od najutjecajnijih ekonomista ljevice, u knjizi Poverty and Famines iz 1981. pokazao je da gladi u pravilu ne nastaju zbog pada raspoložive količine hrane nego zbog sloma onoga što naziva pravima pristupa. U bengalskoj gladi 1943. hrana je bila dostupna, a ljudi su umirali jer nisu imali kupovnu moć. Sen je izričit: premještanje hrane u pogođeno područje samo po sebi neće izliječiti glad, jer ono što treba stvoriti jest pravo na hranu, a ne samo njezina raspoloživost.

A sada detalj koji bi trebao zaključiti raspravu. Sen navodi da je stanje u Bengalu dodatno pogoršala britanska vlast time što je obustavila trgovinu rižom i žitaricama između indijskih pokrajina. Ograničavanje trgovine kako bi hrana ostala "kod kuće" nije spasilo nikoga - pojačalo je glad.

Empirija to potvrđuje i danas. Singapur uvozi preko devedeset posto hrane i redovito je pri vrhu svjetskih ljestvica prehrambene sigurnosti. Nizozemska je na malenom teritoriju drugi izvoznik hrane na svijetu po vrijednosti, i to upravo zato što se specijalizirala, a ne zato što proizvodi sve.

Logika je jednostavna: zemlja koja se oslanja na vlastitu proizvodnju ima jednu žetvu koja može podbaciti. Zemlja koja kupuje na više tržišta ima onoliko izvora koliko ima partnera. Diversifikacija i samodostatnost nisu ista stvar - one su suprotnosti.

Problem broj tri: dijagnoza je naopaka

Tvrdnja da je hrvatska inflacija viša od prosjeka eurozone zato što nismo samodostatni obrnula je smjer uzročnosti.

Uvoz je ono što cijene drži nižima. Kad bi se domaća proizvodnja štitila od uvozne konkurencije, cijene bi po definiciji porasle - to je i svrha zaštite. Ne postoji verzija te politike u kojoj potrošač plaća manje.

Uzroci hrvatskog inflacijskog odstupanja uostalom su dobro dokumentirani i o njima smo pisali: fiskalna ekspanzija u godinama rasta, masa plaća u javnom sektoru povećana za 46 posto u dvije godine, kasni izlazak iz energetskih subvencija u odnosu na druge članice, i monetarna unija u kojoj ESB kamatnu stopu kalibrira za prosjek, a ne za zemlju koja raste tri puta brže od njega.

Ništa od toga nema veze s uvozom jabuka.

Gdje su ipak u pravu

Ne bi bilo pošteno stati ovdje, jer ispod slogana postoji stvarni problem.

Hrvatska je samodostatna u uljaricama na razini od oko 260 posto, a u proizvodnji ulja na 50 do 60 posto. Izvozi žive svinje, a uvozi svinjetinu pripremljenu za policu. Samodostatnost u svinjetini je oko 51 posto, uz prosjek EU od 121 posto. Samodostatnost u krumpiru pala je s gotovo 67 posto u 2018. na ispod 42 posto u 2022., a u mlijeku s 62 na 53 posto. Navodnjava se manje od tri posto poljoprivrednih površina.

To nije problem uvoza. To je problem dodane vrijednosti - izvozimo sirovinu, uvozimo proizvod. I to je problem kapitala, veličine gospodarstava, hladnjača, prerade, navodnjavanja i okrupnjavanja posjeda, odnosno neriješenih imovinskopravnih odnosa o kojima smo pisali povodom požara.

Benčićin prijedlog da država gradi centre za pakiranje i skladištenje barem je usmjeren na pravo usko grlo. O tome tko bi ih trebao vlasnički držati može se raspravljati, ali dijagnoza je tu bliža stvarnosti nego slogan.

Vrijedi primijetiti i asimetriju koju sami ne artikuliraju: energetska samostalnost nije protupravna, a prehrambena jest. Izgraditi vlastite elektrane, solare i mrežu nitko ne brani - to nije diskriminacija uvoza nego povećanje ponude. Reći potrošaču da kupuje hrvatsku jabuku jest diskriminacija. Prvo je investicijska politika, drugo je trgovinska prepreka. Da su isti pristup primijenili na hranu - gradimo kapacitete umjesto da usmjeravamo potrošnju - ne bi bilo ničega za kritizirati.

Argumenti ekonomskih nacionalista

Prvi, iz heterodoksne ljevice. Ha-Joon Chang godinama tvrdi da su se bogate zemlje uspele uz pomoć zaštite pa tek onda propovijedale slobodnu trgovinu, i da industrije u povojima trebaju zaklon.

Drugi, Dani Rodrik. Hiperglobalizacija ima stvarne raspodjelne troškove, a države legitimno zadržavaju prostor za vlastitu politiku.

Treći. Nakon pandemije i rata, opskrbni lanci doista su pucali. Strateška sigurnost opskrbe nije izmišljotina.

Četvrti, i najjači. Zajednička poljoprivredna politika Europske unije sama je protekcionistička - carine, kvote, subvencije. Kritizirati Možemo! zbog protekcionizma u poljoprivredi, a prešutjeti da cijela Unija to radi, selektivno je.

Odgovori

Zaštita industrija u povojima odnosi se na nove proizvodne grane koje se penju krivuljom učenja. U mlijeku i krumpiru nema krivulje učenja - to su djelatnosti kojima se na ovom prostoru bavimo tisuću godina. Argument se ne može prenijeti.

Rodrikov prostor za nacionalnu politiku tiče se radnih standarda, kapitalnih tokova i regulacije, i on sam izričito ne predlaže samodostatnost kao alternativu.

Prekidi opskrbnih lanaca argument su za više dobavljača u više zemalja, dakle za suprotnost samodostatnosti. Zemlja s jednim izvorom nije sigurna nego izložena.

Četvrti prigovor je točan i treba ga prihvatiti. Ali iz njega slijedi da gospodarsku politiku Europske unije treba reformirati prema dolje, a ne da Hrvatska na postojeći sloj zaštite dodaje drugi. Dvije pogreške ne daju pozitivan rezultat.

Zašto je to posebno neugodno kad dolazi s ljevice

Ostaje jedna činjenica koju nijedan od prigovora ne uklanja.

Svaku takvu politiku plaća potrošač, i to kroz cijenu. A udio hrane u potrošačkoj košarici to najjače pogađa kućanstva s najnižim dohotkom - za njih je hrana najveća stavka, dok je za bogate zanemariva.

Politika koja podiže cijenu hrane u ime nacije regresivan je porez. Može se zvati solidarnošću, sigurnošću ili suverenošću, ali ostaje isto: prijenos od siromašnijih potrošača prema domaćim proizvođačima, naplaćen na polici.

Vrijedi podsjetiti i da je Karl Marx u siječnju 1848. u Bruxellesu održao govor o slobodnoj trgovini u kojem se - iz vlastitih, revolucionarnih razloga - opredijelio protiv protekcionizma.

Paul Krugman, nobelovac i kolumnist američke ljevice, još je 1994. u Foreign Affairsu objasnio da države nisu poduzeća i da se ne natječu kao poduzeća; "konkurentnost nacije" nazvao je opasnom opsesijom.

Ekonomski nacionalizam nije lijeva politika koja je slučajno posudila desni rječnik. To je desna politika koja je posudila lijevu ambalažu.

Umjesto neostvarivog populizma, što bi Možemo i SDP mogli ponuditi?

Neka Možemo! i SDP predlože ulaganja u preradu, hladnjače, navodnjavanje i okrupnjavanje posjeda. Neka predlože javnu nabavu hrane za škole i bolnice u granicama europskog prava. Neka predlože energetske kapacitete. Sve je to legitimno, dobrim dijelom zakonito i o svemu se može voditi ozbiljna rasprava.

Ali "naša hrana na našem stolu" nije politika. To je slogan koji Sud Europske unije već 44 godine izričito zabranjuje, koji bi - da je provediv - podigao cijene onima koji ih najteže podnose, i koji prehrambenu sigurnost brka s njezinom suprotnošću.

Ako iza njega stoji namjera izlaska iz Europske unije i jedinstvenog europskog tržišta, to treba reći odmah.