Visoki kazneni sud odlučio je da tajne snimke razgovora s bivšim posebnim savjetnikom ministra gospodarstva ostaju u spisu i mogu se koristiti kao dokaz. Zagrebački Županijski sud potom je potvrdio optužnicu, koja je time postala pravomoćna dvije godine nakon podizanja. Sama afera je zamršena i puna ljudi koji nisu ničiji heroji. Pravno načelo koje je sud postavio ipak je jasno i vrijedi ga izdvojiti od svega ostalog.
Kronologija
Afera je izbila krajem 2023., kad je Nacional objavio transkripte snimljenih razgovora. Na njima Jurica Lovrinčević, tada posebni savjetnik ministra gospodarstva Davora Filipovića, novinaru Mreže TV Marinu Vlahoviću objašnjava koje institucije drži pod kontrolom - nabraja Janaf, fond za nuklearnu energiju, Fond za zaštitu okoliša i Hrvatske vode - i tvrdi da iz svih tih izvora može pustiti novac. Prema transkriptima, tražio je da mu se osobno isplati polovica budžeta za oglašavanje državnih tvrtki koji je svojim utjecajem osigurao.
Premijer Plenković ubrzo je smijenio Filipovića, čime je Lovrinčević automatski prestao biti savjetnik.
USKOK ga tereti da je od listopada do 12. prosinca 2023., kao posebni savjetnik ministra i član Upravnog odbora Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, iskoristio autoritet tih funkcija kako bi Mreža TV dobila posao vrijedan 90.000 eura u kampanji Fonda. Plan je, prema optužnici, bio da se dio tog novca nakon uplate izvuče na temelju lažne dokumentacije i u gotovini preda osobi od Lovrinčevićeva povjerenja, a za to su izrađeni neistiniti ugovor i račun za usluge koje nikad nisu obavljene; sporni račun izdan je 28. studenoga 2023. Kazneno djelo je trgovanje utjecajem, za koje je propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Zatim je uslijedio pravni zaplet. U studenom 2024. optužno vijeće Županijskog suda u Zagrebu prihvatilo je zahtjev obrane i snimke izdvojilo iz spisa kao nezakonit dokaz, s obrazloženjem da Vlahović Lovrinčeviću nije rekao da ga snima i da mu je time povrijedio privatnost. USKOK se žalio. U srpnju 2026. Visoki kazneni sud žalbu je usvojio, a optužno vijeće je ovog tjedna potvrdilo optužnicu.
Obrazloženje koje je važnije od slučaja
Visoki kazneni sud nije rekao da privatnost nije povrijeđena. Rekao je da u ovom slučaju interes kaznenog progona pretegne nad tom povredom - i obrazložio zašto.
Prvo i ključno: naglasio je da Lovrinčević u vrijeme događaja nije bio običan državni službenik, nego posebni savjetnik ministra i član Upravnog odbora Fonda, dakle osoba od posebnog povjerenja ministra čiji položaj podrazumijeva utjecaj na donošenje odluka.
Drugo: težina djela ne može se procjenjivati samo prema visini zaprijećene kazne.
Treće, i pravno najzanimljivije: činjenica da Lovrinčević u konkretnom slučaju nije stekao imovinsku korist ne čini djelo lakšim, jer pribavljanje imovinske koristi nije ni konstitutivno obilježje osnovnog oblika tog kaznenog djela.
I četvrto, obrazloženje zašto je uopće riječ o javnom interesu: trgovanje utjecajem može stvarati koruptivne mreže, narušavati povjerenje građana u državne institucije i demokratske vrijednosti te negativno utjecati na gospodarstvo.
Sve se to svodi na jednu rečenicu koju vrijedi zapamtiti: očekivanje privatnosti javnog dužnosnika koji govori o raspolaganju javnom ovlasti nije isto kao očekivanje privatnosti privatne osobe.
To nije erozija privatnosti. To je definicija javne funkcije.
Zašto bi suprotna odluka bila katastrofalna
Da je odluka iz studenoga 2024. ostala na snazi, poruka bi bila jednostavna i razorna: jedini način da se dokaže što moćan dužnosnik govori iza zatvorenih vrata pravno je neupotrebljiv.
Problem je u prirodi samog kaznenog djela. Korupcija nema oštećenika koji prijavljuje. Nema žrtve koja zove policiju, jer obje strane dogovora dobivaju. Ne ostavlja tragove kakve ostavlja provala. Dokaz je u pravilu jedno od dvoga: papir koji je namjerno lažan - u ovom slučaju upravo takav ugovor i račun - ili razgovor.
Ako je razgovor nedostupan, ostaje papir koji je izrađen da laže.
Zato je ovo u biti odluka o tome je li korupciju uopće moguće dokazivati kad se odvija između dvoje ljudi u kabinetu ministra.
Ovo nije novost nego potvrda
Vrijedi naglasiti da Visoki kazneni sud nije izmislio novo pravilo, nego se priključio postojećem standardu.
Europski sud za ljudska prava godinama primjenjuje test vaganja. U predmetu Haldimann i drugi protiv Švicarske iz 2015. postavio je šest kriterija za odmjeravanje između slobode izražavanja i prava na privatni život: doprinos raspravi od općeg interesa, koliko su poznati osoba i predmet, ranije ponašanje osobe, način prikupljanja informacije i njezina istinitost, sadržaj i posljedice objave te težina sankcije.
U predmetu Radio Twist protiv Slovačke iz 2006. zaključio je da je objava nezakonito snimljenog razgovora bila zaštićena jer je bila riječ o javnom interesu. Prema toj praksi, osobe od javnog značaja upravo su nositelji državnih, političkih i javnih funkcija.
A postoji i domaći presedan: Vrhovni sud je rješenjem iz kolovoza 2019. zauzeo stav da je zakonit dokaz snimka telefonskog razgovora između optuženika i novinara, nastala tajnim neovlaštenim snimanjem.
Odluka o aferi Mreža, dakle, nije skok u nepoznato. Ona je usklađivanje s onim što je već bilo pravo.
Neugodni dio: EFJ, HND i Vlahović
Ovdje bi bilo lako napisati raspjevanu pohvalu hrabrom novinaru. Bio bi to nepošten tekst.
Hrvatsko novinarsko društvo javno je i nedvosmisleno poručilo da Vlahović za njih nije novinar. Direktor Mreže TV Saša Engler tvrdio je da je Vlahović vršio pritisak na njih i da je spomenuo kako snimku može odnijeti drugima - što snimku prikazuje kao polugu u sukobu, a ne kao novinarski materijal. A u samoj USKOK-ovoj optužnici Vlahović nije nepristrani promatrač nego osoba kojoj je novac trebao završiti u rukama.
Postavlja se onda pitanje - ako je Vlahović trebao primiti taj novac i ostvariti neku korist za sebe, zašto bi on to onda iznio u javnost i tako kompromitirao sebe? Osim toga, HND je već otprije poznat po protekcionizmu "podobnih" novinara (onih koji ideološki odgovaraju vodstvu organizacije) i po progonu "nepodobnih".
Sam Vlahović na Facebooku proziva Maju Sever, čelnicu Europske federacije novinara, i Hrvoja Zovka, čelnika HND-a, da su "činili sve da do ovakve odluke Vrhovnog suda ne dođe". Na moj upit Maji Sever je li to točno, odgovorila je da ona nikad nije komentirala ništa o Marinu Vlahoviću, da on nju "proziva za sve" i da ona "kao i do sada, neće komentirati apsolutno ništa o Marinu".
Cijela afera odvijala se u ozračju u kojem su svi tvrdili da su žrtve tuđe operacije. Lovrinčević, koji od početka negira krivnju, opisao ju je kao propagandno-obavještajnu operaciju usmjerenu na zaštitu velikog privatnog interesa. HND i Europska federacija novinara istodobno su aferu proglasili primjerom zarobljavanja medija i odgovornost pripisali premijeru, a Vlahovića su se trudili diskreditirati što je više moguće.
Ništa od toga ne mijenja zaključak, i vrijedi objasniti zašto.
Pravno pravilo se ne testira na najboljem slučaju nego na najgorem. Kad bi dopuštenost snimke ovisila o sudskoj procjeni profesionalnog statusa i motiva onoga tko je snimao, pravilo bi bilo neupotrebljivo - jer ljudi koji dolaze do takvih snimaka gotovo nikad nisu nesudjelujući. Zviždač je po definiciji unutar aranžmana. Upravo zato i zna.
Sud, uostalom, nije presudio da je Vlahović novinar niti da je postupio ispravno. Presudio je o javnom interesu za progon dužnosnika. To su dva odvojena pitanja i ne treba ih miješati.
Što ova odluka ne znači
Da ne bi bilo pretjerivanja u drugom smjeru, valja nabrojati i granice.
Ne znači da se smije snimati bilo koga. Test vaganja i dalje vrijedi, a težinu je u ovom slučaju dala funkcija snimane osobe, a ne status snimatelja.
Ne znači da je Lovrinčević kriv. Optužnica je optužba, a ne presuda; on krivnju negira i presumpcija nedužnosti vrijedi do pravomoćne presude.
Ne znači ni da je snimanje bilo zakonito samo po sebi. Dopuštenost dokaza u kaznenom postupku i zakonitost samog čina snimanja dva su različita pitanja, kao što su različita pitanja dopuštenosti dokaza i dopuštenosti objave.
Ono o čemu se u ovoj aferi premalo govori
Dva su okvira koja bi trebala zanimati svakoga tko drži do slobode medija.
Prvi je vrijeme. Događaji su iz jeseni 2023. Optužnica je pravomoćna u rujnu 2026. Sama žalba o zakonitosti dokaza trajala je od studenoga 2024. do srpnja 2026. - dvadeset mjeseci za jedno procesno pitanje. Pravilo koje je ispravno, ali stiže nakon dvije godine, u međuvremenu je već proizvelo najveći dio učinka koji je trebalo spriječiti. Brzina nije administrativni detalj nego sastavni dio prava.
Uz to ide i šira slika pritiska na medije. Hrvatska je dvije godine zaredom imala europske rekordere po SLAPP tužbama - HTV je u jednom trenutku vodio 36 postupaka - a prenošenje europske anti-SLAPP direktive, s mogućnošću ranog odbacivanja očito neutemeljenih tužbi, još je u tijeku. Prijetnja hrvatskom novinarstvu rijetko je zabrana. Gotovo uvijek je iscrpljivanje.
Drugi okvir je sam predmet afere, a o njemu se govori najmanje. Riječ je o oglasnom novcu državnih tvrtki i fondova. Lovrinčević na snimci ne nabraja tajne službe nego oglašivačke proračune institucija koje tvrdi da kontrolira.
To je strukturni problem, a ne slučaj pokvarenog pojedinca. Kad država i njezine tvrtke diskrecijski raspoređuju desetke milijuna eura oglasnog novca medijima koji ih istodobno trebaju nadzirati, stvoren je mehanizam koji je funkcionalno identičan fondu za podmićivanje - bez obzira na to je li itko išta stavio u kuvertu. Lijek nije bolja etika u raspodjeli. Lijek je da diskrecijskog oglašavanja države bude radikalno manje, a ono što ostane da bude javno, unaprijed objavljeno po kriterijima i naknadno provjerljivo do zadnjeg računa.
Dok se to ne promijeni, svaka sljedeća afera bit će varijacija ove.
Poanta
Iz cijele ove zbrke izlazi jedno čisto načelo, i ono je liberalno u najstarijem smislu te riječi.
Nositelj javne ovlasti u prostoriju unosi tuđu moć. Ne svoju. Kad govori o tome kako će njome raspolagati, ne govori o svom privatnom životu nego o našem novcu i našim institucijama. Privatnost koja bi ga u tome štitila nije privatnost nego imunitet.
Vrijedi to usporediti s raspravom koja se ovih dana vodi drugdje u Europi, u kojoj kancelari predlažu da građani na internetu nastupaju isključivo pod pravim imenom. Dva zahtjeva idu u suprotnim smjerovima, a oba se pozivaju na zaštitu javnog dobra: dužnosnik traži da njegov razgovor ostane tajan, a od građanina se traži da njegov bude potpisan.
Ispravan je raspored točno obrnut. Građanin smije biti anoniman. Vršenje javne vlasti ne smije biti tajno.
Visoki kazneni sud u ovom je predmetu stao na tu stranu. To vrijedi zabilježiti, bez obzira na to kako postupak završi.
