Mehanizam granične prilagodbe ugljika ušao je 1. siječnja 2026. u punu primjenu. U prvoj godini će uvoznicima donijeti preko 12 milijardi eura troška - a Europski parlament je jučer izglasao da se opseg više nego udvostruči u odnosu na prijedlog same Komisije. Nijedan podatak o smanjenim emisijama još ne postoji. Postoji samo trošak, aparat i sve duži popis proizvoda.

Cijena u prvoj godini

CBAM obuhvaća cement, željezo i čelik, aluminij, gnojiva, električnu energiju i vodik. Cijena certifikata za prvo tromjesečje 2026., objavljena 7. travnja, iznosila je 75,36 eura po toni CO2, dok su cijene emisijskih jedinica u tom razdoblju povremeno prelazile 90 eura.

Sada onaj podatak koji ruši cijelu službenu naraciju o postupnosti. Prema analizi Fastmarketsa, ukupni CBAM troškovi za željezo i čelik, aluminij, gnojiva i cement mogli bi u 2026. premašiti 12 milijardi eura, odnosno oko 15 posto vrijednosti tog uvoza - a najveći godišnji skok troška događa se upravo u prvoj godini, unatoč tome što se 2026. ukida tek 2,5 posto besplatnih emisijskih jedinica. Razlog je što sve emisije iznad referentne vrijednosti postaju obveza odmah.

Drugim riječima, "desetogodišnje postupno uvođenje" je fikcija. Najveći udarac dolazi prvi.

Za čelik visokog intenziteta to znači 40 do 60 eura dodatnog troška po toni pri cijeni od 90 eura, a kod određenih uzvodnih proizvoda trošak može premašiti 20 posto vrijednosti uvoza. Za aluminij se procjenjuje obveza od oko 500 milijuna eura u 2026., uz mogućnost da ukupni trošak skoči s jedne na 4,7 milijardi ako se u obuhvat uključe neizravne emisije iz električne energije.

Sankcija za manjak certifikata je 100 eura po toni, bez gornje granice.

Mehanizam koji raste sam od sebe

Komisija je 17. prosinca 2025. predložila proširenje na 180 nizvodnih proizvoda s visokim udjelom čelika i aluminija, u prosjeku 79 posto, s primjenom od 1. siječnja 2028. Vijeće je 12. lipnja 2026. u općem pristupu popis proširilo na 200 dodatnih proizvoda. Odbor za okoliš Europskog parlamenta otišao je na 457 kategorija proizvoda, usvojivši svoju poziciju s 56 glasova za i 11 protiv. Na plenarnoj sjednici 15. rujna 2026. Parlament je izglasao proširenje na više od 400 nizvodnih proizvoda, više nego udvostručivši prijedlog Komisije. Uz to, od 2028. Komisija bi morala provoditi godišnju reviziju kojom bi identificirala daljnje proizvode za uključivanje.

Prvo 180 pa 200, pa 400, pa godišnja revizija koja dodaje još.

Ovo nije politička neumjerenost nego aritmetika instrumenta. Svaka carina stvara maržu na svojoj granici. Roba koja se nalazi milimetar izvan obuhvata odjednom postaje "rupa u zakonu", jer strani proizvođač može čelik preraditi u gotov proizvod i izvesti ga bez troška. Zatvaranje te rupe pomiče granicu prema van - i stvara novu rupu, korak dalje. Postupak nema prirodni kraj. Sljedeći korak je već najavljen: uključivanje pretpotrošačkog otpadnog čelika i aluminija, takozvana "rupa sa škartom".

I sad ono najvažnije: tko traži svako sljedeće proširenje. Uoči glasanja 15. rujna europsko udruženje čeličana EUROFER pozvalo je zastupnike da podrže amandmane koji zatvaraju preostale rupe. EUROMETAL je nakon glasovanja poručio da je potreban još širi obuhvat svih proizvoda intenzivnih čelikom i aluminijem.

Lobi za proširenje granične zaštite nisu ekolozi. To su domaći proizvođači čiji uvozni konkurenti plaćaju pristojbu. To je definicija protekcionizma i ne postaje ništa drugo time što se pristojba obračunava po tonama CO2 umjesto po tonama proizvoda.

Dokaz da nije Pigouov porez

Pigouov porez internalizira eksternaliju. Njegov prihod ide u opći proračun ili se vraća paušalno, jer bi njegovo usmjeravanje domaćim konkurentima poništilo samu svrhu.

Pogledajmo što je predloženo. Privremeni fond za dekarbonizaciju koristio bi iznos koji odgovara 25 posto prihoda od CBAM certifikata prikupljenih u svakoj državi članici za emisije prijavljene u 2026. i 2027., a potpora bi se dijelila 2028. i 2029. energetski intenzivnim proizvođačima uz uvjet ulaganja u niskougljičnu proizvodnju. Odbor za okoliš traži da potpora počne već 2027., da se otvori i nizvodnim proizvođačima te da se proširi prihvatljivost za proizvodnju gnojiva. Poziciju je podržao s 59 glasova za i 16 protiv.

Dakle: naplaćuje se pristojba na uvoz, a četvrtina prihoda vraća se domaćim proizvođačima koji s tim uvozom konkuriraju.

Pod bilo kojim drugim imenom, to bi bila antidampinška pristojba s pripadajućim programom državnih potpora. Činjenica da se zove klimatskom politikom mijenja samo jezik u kojem se o njoj raspravlja, ne i njezino ekonomsko djelovanje.

Rupa koja se ne može zakrpati: izvoz

CBAM štiti europskog proizvođača isključivo na europskom tržištu. Na svim ostalima on i dalje plaća ugljik, a njegov konkurent ne plaća.

To nije previd kritičara nego nalaz radnog materijala Europske središnje banke: postojeći dizajn CBAM-a nema mehanizam poput izvoznih rabata kojim bi se izjednačili uvjeti na izvoznim tržištima europskih proizvođača pa oni moraju snositi ugljični trošak koji njihovi strani konkurenti nemaju.

Rješenje se naizgled nudi samo - uvedite izvozni rabat. Ali izvozni rabat je gotovo sigurno subvencija po pravilima WTO-a i otvara put odmazdi i trgovinskim sporovima.

Europska unija je, dakle, izabrala dizajn u kojem brani domaće tržište i istovremeno napušta izvozno. Za gospodarski blok čiji je industrijski model izvozno orijentiran, to je obrnuto od onoga što bi imalo smisla. Zaštićena je manja polovica posla.

Trošak koji ne proizvodi rezultat

Ključno je pitanje smanjuju li se emisije. Dosadašnji dokazi su mršavi, a mehanizmi izbjegavanja poznati.

Prvi je preslagivanje resursa: proizvođač svoju najčišću liniju usmjerava na europsko tržište, a prljaviju na tržišta bez ugljične pristojbe. Globalne emisije ostaju iste, a Europa plaća više. Na to upozoravaju i dobavljači koji otvoreno govore o preusmjeravanju izvoza čelika na tržišta s manje strogom regulativom.

Drugi je da očekivani prelazak na domaću proizvodnju jednostavno nije nastupio — uvoznici odluke donose na temelju ukupne usporedbe troška uvoza i europskog proizvoda, a ne na temelju porijekla.

Treći je najbolniji. U aluminiju Europska unija ima velik uvozni deficit, a domaći kapacitet se smanjio zbog visokih cijena energije. CBAM, dakle, oporezuje uvoz proizvoda koji Europa sve manje može proizvoditi, i to iz razloga koji s ugljikom nema veze — cijene struje. Vezujuće ograničenje je energija. CBAM o njoj ne govori ništa.

Aparat

Omnibus paket iz listopada 2025. uveo je prag od 50 tona godišnje, čime se izuzima oko 90 posto uvoznika, a i dalje pokriva 99 posto emisija.

Zastanimo na tome. Ako se 90 posto uvoznika može izuzeti bez ikakvog gubitka u pokrivenosti emisija, onda je 90 posto administrativnog aparata izgrađenog tijekom prijelazne faze bilo čisti mrtvi teret. Tri godine izvještavanja, sustavi, konzultanti, savjetodavne kuće — za ništa. Nitko zbog toga nije odgovarao, a industrija koja je od te faze živjela sada lobira za proširenje obuhvata.

Preostalih deset posto uvoznika mora prikupljati podatke o emisijama na razini pojedinog postrojenja u trećim zemljama, koristiti isključivo verifikatore akreditirane u EU, uz obvezne terenske inspekcije u prvoj godini. Proizvođači u zemljama s vlastitim sustavom trgovanja emisijama nose dvostruki teret usklađivanja, jer se metodologije i granice obračuna razlikuju.

Diplomatski račun

Indijska ministrica financija nazvala je CBAM jednostranom, arbitrarnom mjerom i trgovinskom preprekom, a Indija je razmatrala i tužbu WTO-u. Kineski Ministarstvo trgovine još je u siječnju 2026. javno govorilo o protekcionističkoj mjeri. Egipat je prva zemlja koja je zatražila izuzeće.

Najrječitiji je ipak ishod pregovora s Indijom. Nakon više od dva desetljeća pregovora sporazum o slobodnoj trgovini dogovoren je početkom 2026. - pri čemu je Indija tražila izuzeće ili olakšice zbog CBAM-a, a Unija nije popustila, nego je ponudila status najpovlaštenije nacije za buduća izuzeća. Indija je 2025. bila četvrti izvoznik željeza i čelika u EU s 3,21 milijardom eura, iza Kine, Turske i Južne Koreje.

Unija, dakle, jednom rukom ukida carine, a drugom podiže granicu. I pritom uvjetuje pristup tržištu time da druga strana uvede usporediv sustav cijene ugljika - što je izvoz vlastitog regulatornog modela kao uvjet trgovine.

Takav potez radi samo dok imate tržišnu moć koja ga podupire. Europski udio u svjetskoj potrošnji se smanjuje svake godine. Poluga slabi, a trošak njezina održavanja raste.

Najbolji argument druge strane

Treba ga iznijeti pošteno, jer je ozbiljan.

Ako oporezujete ugljik unutar granice a ne na granici, ne smanjujete emisije nego selite proizvodnju. Curenje ugljika je stvarno i mjerljivo. CBAM stoga nije dodatak sustavu trgovanja emisijama nego njegov nužni komplement: bez njega je izbor između neučinkovite cijene ugljika i nikakve. Uz to, ono što CBAM zamjenjuje - besplatna dodjela emisijskih jedinica - bila je čista subvencija bez ikakvog poticaja za smanjenje emisija, uz izvanredne dobiti za primatelje. I konačno, analize pokazuju da je CBAM stvarno oblikovao kinesku ugljičnu politiku, jer se poklopio s njihovim vlastitim ciljevima.

Sve je to točno. I sve to vodi jednom zaključku koji Bruxelles ne izvodi.

Ako je CBAM komplement sustavu trgovanja emisijama, onda njegov opseg mora biti strogo vezan uz opseg tog sustava i mora se smanjivati kad se on smanjuje. Komplement ne prerasta ono čemu služi. A ovdje se događa upravo to: Parlament je, na vlastitu inicijativu, više nego udvostručio ono što je Komisija smatrala potrebnim, uz mehanizam godišnjeg dodavanja novih proizvoda i bez ijednog mehanizma za njihovo uklanjanje.

Obrana da je učinak na potrošače ograničen jer je više od 90 posto obuhvaćenih nizvodnih proizvoda namijenjeno industrijskim lancima, a tek oko 6 posto kućanstvima, zapravo je priznanje loše politike. Trošak u industrijskom lancu ne nestaje. On se pojavljuje kao viša cijena svega što se u Europi proizvodi od čelika i aluminija - dakle kao porez na europsku proizvodnju, naplaćen na granici, a plaćen ovdje.

Poanta

Europska unija sudjeluje u globalnim emisijama s otprilike jednom petnaestinom. Vlastitim smanjenjem ne može riješiti klimatski problem i to nitko ozbiljan ne tvrdi. Jedina teorija djelovanja koju CBAM ima jest da će drugi slijediti - dobrovoljno ili pod prisilom pristupa tržištu.

Ta teorija se može braniti. Ali mora se i mjeriti. Nakon prve godine mjerljivo je sljedeće: dvanaest milijardi eura troška, administrativni aparat od kojeg je devedeset posto priznato suvišnim, izvozna strana ostavljena nezaštićenom, spor s Indijom i Kinom, i industrijsko udruženje koje lobira da zid bude viši.

Smanjenje emisija je i dalje pretpostavka.

Činiti dobro nije ishod nego namjera. Politiku treba suditi po prvom.