Kolektivističke ideje se zasnivaju na principu da su grupe i kolektivi uvijek važniji od pojedinca i gdje se smatra da pojedinci ne smiju imati slobodan razvoj vlastitih osobnosti i identiteta. No istovremeno postoje bitne rezlike između, na primjer, ljevičarskog i desničarskog kolektivizma gdje je desničarski kolektivizam često veća prijetnja slobodi i ljudskim pravima.

Gledano kroz povijest, ono šte je jedinstveno za liberalizam u usporedbi s drugim ideologijama jesu aspekti kao sloboda i prava pojedinca. Za liberale je pojedinac osnovna jedinica u društvu i liberalni individualizam sadrži i moralne vrijednosti koje povijesno potječu od ideja smisla i egzistencije čovjeka za vrijeme antike i Rima te dolaskom ranog kršćanstva. Znači, liberalizam se sastoji od moralnog individualizma i ideja da svaki čovjek ima svoja ljudska prava, slobode i suverenitet bez obzira na kolektivne identitete.

Razvoj čovječanstva u ekonomskomom, socijalnom i tehnološkom smislu dovodi stalno do novih pitanja i problema što se tiče pojedinca. Na primjer, jedno od glavnih pitanja za budućnost je kako se tehnologija umjetne inteligencije (AI) treba koristiti gdje se već sada vide velike razlike između Europe i Kine, tojest između demokracije i diktature. No bez obzira na to smatra li se razvoj neke ideje ili fenomena dobrim ili lošim, liberali uvijek polaze od pojedinca kada se stvari trebaju promijeniti i kada se trebaju sačuvati.

Zbog takvih stavova i ideala liberalizam ima oblike i progresivnih ideologija kao socijalizam i tradicionalističkih ideologija kao konzervatizam. Za razliku od konzervativaca koji se više fokusiraju kolektive i na očuvanje raznih institucija, liberali u principu uvijek žele više dinamike i da se stvari razvijaju naprijed kroz reforme i procese. No, za razliku od socijalista koji se više fokusiraju na kolektive i koji žele da se utopijski i jako ide naprijed, liberali ne traže dalji razvoj čovjeka prema nekom idealnom društvu sa završnom fazom poput ideja o bezklasnog (classless) društva onako kako je to zagovarao Karl Marx.

Glavna razlika kada se liberalizam uspoređuje s konzervatizmom i socijalizmom je u tome što je subjekt liberalizma uvijek pojedinac jer se smatra da su čovjekovi kolektivni identiteti manje ili više privremeni. Pogled da je razvoj pojedinca dinamičan i pluralističan proces je jedan od razloga zašto se liberalizam kao ideja suprostavlja kolektivizmu koji se generalno kategorizira kao lijevi i desni. Sličnost kod kolektivzima bez obzira na boju jest pogled da je pojedinac manje važan ili vrijedan od kolektiva poput klana, klase ili nacije, i da pojedinac treba imati posebnu ili apsolutnu lojalnost prema određenom kolektivu.

No, postoje također i razlike što se tiče kakve grupe i "mete" kolektivizmi imaju. Na primjer, kod ljevičarskog ili socijalističkog kolektivizma mete političke borbe su kapitalisti, bankari, poduzetnici kao i privatne institucije poput velikih i multinacionalih firmi i banki. Znači, ljevičarski kolektivisti smatraju da je moralno opravdano koristi državu za zakone i represiju protiv "bogatih" za koje se smatra da trebaju dati svoj novac i vlasništvo državi i društvu.

Za razliku od ljevičarskog kolektivizma, mete i ambicije politike su generalno gledano sasvim druge kod desničarskog kolektivizma gdje su mete siromašni i etničke, religijske i seksualne manjine. Također su meta na primjer azilanti i izbjeglice gdje desničarski kolektivizam traži represiju i zakone protiv pojedinaca koji su često već u lošem ekonomskom i socijalnom stanju ili su pod pritiskom rasizma, socijalnih fobija i mržnje od strane pripadnika većinskog stanovništva.

S točke liberalnog gledišta i ljevičarski i desničarski kolektivizam idu protiv slobode i prava pojedinca. No u praksi je razlika što se često lakše braniti protiv ljevičarskog nego protiv desničarskog kolektivizma. Bogatiji pojedinci i institucije poput firmi mogu lakše da se brane u debati kroz medije i financiranjem političih stranaka. Istovremno je često teže za siromašnije ili stigmatizirane pojedince da se brane u debati, na primjer kada govorimo o mnogim Romima u Europi.

Također, daleko je lakše i zbog emocionalne i predrasudne ljudske prirode čovjeka uvjeriti ili bolje rečeno slagati da su mu pojedinci druge vjere ili etničke grupe veća egzistencijalna prijetnja nego firme ili banke. Na primjer, u Mađarskoj mnogi simpatizeri premijera Viktora Orbana znaju što znači termin "Fidesz közeli cégek" (firma koja je blizu Fidesza), ali se istovremeno ne bune protiv korupcije i politčkog kriminala jer u Orbanu vide "spasitelja" od muslimana, izbjeglica i transrodnih osoba.

I ne samo da postoje takve razlike kada se radi o kolektivizmu, već je stvar u tome što ti kolektivizmi aktiviraju jedni druge. Antidesničarska ponašanja dovode do lijevog kolektivizma dok antiljevičarska ponašanja dovode do desničarskog kolektivizma. Treba naglasiti da postoje i slobodarski i individualistički ljevičari i desničari, no jedan suštinski problem kolektivizma je u tome što se kolektivizam više fokusira biti anti-nečega dok individualizam se više fokusira biti za-nešto.

To se može vidjeti u primjerima debate u Švedskoj. Jedan od vodećih liberalnih kolumnista, klasični liberal Mattias Svensson smatra da su anti-ljevičari često veća prijetnja slobodi pojedinca nego ljevičari. Ranija suradnja između liberala i konzervativaca u Švedskoj tijekom 2006-2016 je završila i nakon toga je rastući broj konzervativaca počeo zastupati autoritarne vrijednosti poput zathjeva na razne dužnosti i služenje naciji dok su prestali da brane slobodu pojedinca i pluralizam u društvu.

U Švedskoj, mete kolektivističke desnice koja sačinjava nacionaliste i mnoge konzervatice su danas muslimani, prosjaci i izbjeglice. Kako Svensson navodi, kod kolektivizma je identitet statičan i kolektivan, a ne indvidualan i dinamičan. I lijevi i desničarski kolektivisti traže društvo gdje je grupna pripadnost vezana za klasu ili naciju važnija nego individualne sposobnosti i znanja.

Slične argumente navodi i američki klasični liberal Jeffrey Tucker u svojoj knjizi "Right-wing collectivism: The other threat to liberty". Tucker koji je godine proveo u argumentima i debatama protiv socijalista također vidi veće probleme kod desničarskog kolektivzma baš zato što takav kolektivizam kroz nacionalizam i autoritarne vrijednosti može lakše dovesti do sloma slobodnog i otvorenog društva. Štoviše prema Tuckeru, desničarski kolektivisti poput sadašnjeg predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, iako sebe predstavljaju kao anti-ljevičare, oni zapravo često provode sličnu politiku kao ljevičari što se tiče ekonomije i socijalnog blagostanja.

Bez obzira na boju, svaki kolektivizam je antiliberalan i traži represiju protiv nekih pojedinca dok od drugih traži da imaju posebne ili apsolutne lojalnosti prema nekom kolektivu. I kako iskustva pokazuju, slučaj desničarskog kolektivizma je često gori za slobodu pojedinca nego ljevičarski. Za liberale i druge individualiste važno je da se u toj borbi po potrebi udruže jer na kraju krajeva ljudi se u slobodnim društvima spontano razvijaju kao više individualne ili više kolektivne osobe gdje individualisti uvijek mogu naći zajedničke pozicije i suradnju u raznim pitanjima.