Svi smo u mladosti prošli indoktrinaciju kolektivizmom, a samo neki se uspiju toga riješiti

Indoktrinacija po definiciji mora biti takva da onaj koga se indoktrinira to ne vidi kao indoktrinaciju nego kao realno shvaćanje svijeta oko sebe. Do neke svoje dvadeset treće ili četrvrte godine nisam ni bio svjestan da sam bio indoktriniran socijalizmom i kolektivizmom općenito. Čak ni po dolasku u Kanadu to nisam shvatio.

Tek kad sam jednom svom profesoru rekao da bi bilo idealno kad bi postojala sprava koja može objektivno mjeriti korisnost svakog ljudskog postupka kako bismo mogli identificirati društveno najkorisnije postupke i njih promovirati, a on mi rekao: "Eto posla za perspektivnog ekonomista", počeo sam osjećati da tu nešto nedostaje. Što sam više tražio "objektivnu" metodu mjerenja korisnosti za cijelo društvo, nailazio sam na sve više argumenata zašto je takvo nešto nemoguće. Naravno, taj profesor je znao da je to nemoguće. Zato mi je tako i odgovorio. 

Socijalizam se bazira na mogućnosti centralnog planiranja na bazi objektivnih informacija o ukupnoj vrijednosti bilo koje ljudske djelatnosti. Vremenom sam otkrivao da su mnoge "istine" koje su mi još od osnovne škole bile neupitne postajale sve manje uvjerljive. Standardno štivo u osnovnoj školi nam je bilo da je jugoslavenski socijalizam humaniji od "zapadnog" sistema. Ta usporedba je tako složena tema, a nama, djeci od deset godina, nju su utuvljivali u glavu poput dogme.

Čak nam je govoreno da je socijalizam efikasniji od "zapadnih" sistema jer je u njemu planiranje centralizirano i "višak vrijednosti" ne ide kapitalistu u ruke nego se reinvestira u društveno-korisne projekte. Svi ovi pojmovi se baziraju na mogućnosti objektivnog mjerenja vrijednosti za svakog pojedinca i zbrajanja te vrijednosti na razini društva. Ta mogućnost ne postoji ako shvatimo da je vrijednost subjektivna i da se, bez postojanja tržišnih cijena, vrijednost ne može aritmetički uspoređivati, dodavati ili množiti. Dakle, ideja da bi pojedinac ili grupa ljudi mogla racionalnim putem isplanirati što je najbolje za cijelo društvo je čista utopija.

Nacionalizam je u biti sličan socijalizmu jer se i on bazira na kolektivističkim idejama. Početkom devedesetih su se u našim školama s jednog kolektivizma preorijentirali na drugi. Počeli su nam puniti glave sličnim poluistinama, neistinama pa i potpunim glupostima. To je bilo lako jer i socijalizam i nacionalizam funkcioniraju na nivou pomova "mi" i "naše", samo smo "mi" postali neka druga grupa, a radi "našeg" dobra svatko ponaosob mora se žrtvovati i ne pitati za cijenu. Ne treba pitati za cijenu jer je "mudri vođa" već "izračunao" da viši kolektivni cilj ima veću vrijednost nego zbroj svih naših malih individualnih žrtava.

Nas su u tu utopiju uvjeravali s takvim žarom da sam sad prilično oprezan kad god mi netko počne objašnjavati što je najbolje "za nas". U takvim situacijama najbolje je naći sigurnu odstupnicu jer s indoktriniranima nema diskusije. Moj profesor je mudro uočio da s indoktriniranima jedino pomaže strpljivo čekati da uoče pukotinu u svom svjetonazoru i ohrabriti ih da tu pukotinu dalje istraže kao što je on mene ohrabrio.

Nisu jugoslavenske škole jedine u kojima se djecu indoktriniralo. I našu djecu sad indoktriniraju raznim polupečenim ideologijama. Neka od njih će to u budućnosti shvatiti, a neka možda neće nikad. Bolno je kad čovjek shvati da je veliki dio onoga u što je vjerovao ustvari neistina, ali bez te boli nema rasta i napredovanja. Kad uklonimo trulež, stvaramo zdravu podlogu za nova znanja i uvjerenja.