Ljudi misle da će antidepresivi riješiti probleme nastale životom u toksičnoj i kolektivističnoj sredini. Samo preuzimanje vlastite odgovornosti može ih riješiti.

Posljednjih nekoliko godina zahvaljujući istraživanjima Svjetske zdravstvene organizacije konstantno putem medija čitamo informacije o bolesti zvanoj depresija. Njezin porast i popularnost koju mediji ističu kao normalnu pojavu doveo je do sve češćih dijagnoza. O tome fenomenu sam se, srećom, educirala puno prije nego sam osjetila bilo kakve simptome.

Odrastati u malenoj sredini diljem Lijepe naše uglavnom znači slijediti nekakve ranije ugovorene kolektivne obrasce ponašanja, razmišljanja i načina života, naravno sve to bez ikakvog kritičkog razmišljanja. Zapošljavate se preko političke veze u lokalnom poduzeću na unaprijed predviđenom radnom mjestu s unaprijed predviđenim koeficijentom plaće. Radno okruženje vam je izrazito negativno, a poslodavac vrlo često ima manje znanja od vas. Kao logičnim vam se nameće kredit za kuću i automobil te tradicionalna obitelj. Biti nešto drugačije je uglavnom teško iz dva razloga; strah od osude okoline koja vam nameće takve vrijednosti, ali i strah od ostanka bez ikakvih prava iskazivanjem nezadovoljstva partiji koja vam je omogućila idiličan socijalistički raj u kojem vam je sve omogućeno, a vi ste pritom nezahvalni.

Pokušavate nešto promijeniti, ali sustav sigurnosti je već oduzeo vašu slobodu i to vam ne uspijeva. Iako je stari prijatelj Hrvata u ovakvim situacijama alkohol, sve češće se pokušava pobjeći u bolest uzimanjem antidepresiva, koji bi navodno trebali riješiti sve vaše životne probleme i nedaće. To je, naravno, samo bijeg od problema i odlaganje preuzimanja odgovornosti. Uzrok lošem stanju nije mentalni poremećaj koji će vam medicina dijagnosticirati s ciljem prodaje tableta nego kolektivizam. To je najveća bolest 20. stoljeća koja je razorila duh i moral svake nacije koja je bila pod snažnom diktaturom s ekonomskim neslobodama, a samim time i pojedinca.

Moje osobno iskustvo sa zdravstvenim sustavom nije bilo toliko negativno jer sam se o mnogim stvarima i sama informirala. Nakon konstantnog osjećaja umora potražila sam pomoć liječnika. Automatski su mi bez nekakvog razgovora i pregleda prepisane tablete s obrazloženjem da je takva procedura. Nisam ih htjela piti dok ne dobijem bolje obrazloženje. Potom sam shvatila da pomoć tražim od istog sustava koji mi je i zadao zdravstvene tegobe pa sam logično i odustala od nastavka liječenja. No, to je bilo hvalevrijedno iskustvo jer se ondje doista može vidjeti sva negativna strana sustava u kojem živimo.

Uz određeni broj pacijenata kojima je liječenje nužno, veliki broj se ondje nalazi samo kako bi odmorio od svakodnevnog stresa. Upoznala sam mladu majku koja je zaposlena u gradskom poduzeću. Tvrdi da je zbog djeteta zatočena u tom mjestu, iako bi se rado bavila nekim drugim zanimanjem. Uzela je višemjesečno bolovanje, a ovo joj je drugi pokušaj liječenja. Ovakvi primjeri su brojni, a neproduktivni djelatnici koji bez razloga odlaze na bolovanja skupo nas koštaju. Katolička crkva vrlo često podržava ovakav sustav i politiku koja ga provodi s ciljem očuvanja naših vrijednosti među kojima je obitelj. Ali ovakve tradicionalne socijalističke obitelji su uglavnom destruktivne. Djeca postaju taoci briga i nemoći svojih roditelja koji na njih prenose krivnju i frustracije.

Pored snažne države i pojedincu se teško oduprijeti normama toga društva, a ako one nisu u skladu s njegovom osobnošću, tu dolazi do velikih problema. Vrlo je teško nadići kolektivne ideale i postaviti osobne ciljeve te ustrajati na njima jer je podrška uglavnom minimalna.

Osluškivala sam razne probleme mladih u manjim mjestima i uglavnom se svode na slabu perspektivu i nezaposlenost. Jedino moguće zapošljavanje je bliskost s vladajućima, a ako niste te sreće, ostajete bez mogućnosti ostvarivanja prihoda i napuštanje zemlje je jedino rješenje. Mnogi od njih sami sebi dijagnosticiraju bolest i nadaju se da će ih to spasiti od naizgled bezizlazne situacije. S obzirom da nisam stručni psihijatar, ne bih pisala o dijagnozama te nekog odgovarala od tableta koje su mu prepisane. Ipak, ako očekujete da će same tablete učiniti nešto umjesto vas, riješiti vam egzistencijalna pitanja, tada dolazi do velikih problema, pa čak i suicidalnih tendencija koji se nakon neuspješnog liječenje čine kao jedino rješenje.

Promotrite sve opcije koje vam se nude i shvatite da ste za sve sami odgovorni vi, a ne država, i tada ćete si stvarno pomoći. Sloboda je temeljna vrijednost pojedinca, a ako vam je ona onemogućena, onda je logično da ste nesretni. Što je slobodnije tržište pojedine zemlje, to je indeks sreće te nacije veći. Imajte to na umu ako vam se ikada zbog nekakvih društvenih ograničenja nametnu medicinske dijagnoze.