U svijetu politike česta je rasprava o tome što pojedinac duguje društvu: svoje vrijeme? Svoj novac? Svoje talente? Cijeli život? Takva pitanja možete vidjeti kako se ponavljaju u raspravama o svemu, od porezne politike do stvaranja obitelji; rata i vojnog roka... Pojedinac naspram države ili kolektiva je jedan od najčešćih, a možda i definirajući sukob u demokratskoj politici.

Kad se pretoči u narativni oblik, ova rasprava jedva da je rasprava. Umjesto toga, gotovo uvijek staje na stranu valoriziranja velike žrtve, u kojoj se pojedinac odriče svega kako bi spasio kolektiv. Pop kultura ima tendenciju isporučivati ​​priče u kojima je plemenita samopožrtvovnost ne samo dobro, već najveće dobro, a ponekad i jedino dobro. Temeljna pretpostavka je da, kada su pojedinac i kolektiv u sukobu, pojedinac ima afirmativnu dužnost žrtvovanja, bez obzira što je potrebno žrtvovati.

Ova moralna pretpostavka može proizvesti velike hitove. Uzmimo očigledan primjer, Zvjezdane staze II: Khanov gnjev bolji je film zbog sveukupne žrtve koju Spock podnosi na kraju, pa čak i zbog njegovog razmišljanja: "Potrebe mnogih", kažu on i Kirk dok on umire da bi spasio svoje suputnike, "nadmašuju potrebe nekolicine". Spockova predanost njegovom moralnom kodeksu, njegov osjećaj za ono što je ispravno i pravedno u svijetu teških izbora, ono je što omogućava junacima priče da prežive.

Ali ova se pretpostavka uopće rijetko preispituje, a još manje s ozbiljnošću: u popularnim pričama, oni koji se protive individualnom samožrtvovanju uvijek su prikazani kao sebični ili kukavice ili samo temeljno zlikovci. Oni su, doslovno, neprijatelji društva.

Ono što "The Last of Us" — adaptaciju videoigre koja je nedavno završila svoju prvu sezonu kao serija HBO-a — čini posebnom jest to što u biti preokreće navedenu moralnu pretpostavku. Ili, u najmanju ruku, sugerira da je preokret ne samo moguć, nego i moralno branjiv. U seriji "The Last of Us" društvo je neprijatelj pojedinca.

To je gledište ugrađeno u pojedinosti postapokaliptičke premise, u kojoj male grupe preživjelih ljudi nastanjuju svijet preplavljen gljivicama koje ljude pretvaraju u trzajuća, terorizirajuća, zombiju nalik čudovišta raznih vrsta. Oblik američke vlade - FEDRA, militaristički izdanak federalne birokracije za odgovor na katastrofe - još uvijek postoji, ali upravlja okrutnom i autoritarnom sigurnosnom državom.

U trećoj epizodi serije upoznajemo Billa (Nick Offerman), samotnjaka koji se zaljubljuje kada stranac doluta na njegovo imanje. Godinama kasnije, kada njegov partner uzvikuje da je Bill paranoik koji misli da su svi u vladi nacisti, ogorčeni Bill odgovara: "Svi u vladi JESU nacisti!".

U nekoj drugoj seriji, Bill - s njegovom opsjednutošću vatrenim oružjem, mrmljanjem o "novom svjetskom poretku", statusom usamljenika i sumnjičavim instinktima - mogao bi biti tretiran kao luđak, zlonamjernik opasnog svjetonazora. Ali u "The Last of Us", on je portretiran s dostojanstvom, kao sposoban, ali mrzovoljan preživjeli pojedinac, čije su sumnje u društvene autoritete i njihove motive u biti legitimne. Bill vjeruje da je organizirani kolektiv - vlada kakva postoji u postapokaliptičnom okruženju priče - prijetnja njegovom postojanju i gledatelji će se vjerojatno složiti da je u pravu.

Billov svjetonazor uvod je u glavnu temu serije, koja dolazi u fokus u posljednjim epizodama.

"The Last of Us" prvenstveno je priča o Joelu i Ellie, sredovječnom muškarcu i tinejdžerici, koji putuju diljem zemlje. Joelova kći umrla je desetljećima prije apokalipse; Ellie postaje svojevrsno surogat dijete s posebnom svrhom. Rano se pokazalo da je imuna na infekciju. Grupa otpora protiv FEDRA-e poznata kao The Fireflies želi je prevesti iz Bostona u laboratorij na Zapadnoj obali u nadi da će pronaći lijek.

Na tom putu susreću se s raznim sukobima između individualnog i kolektivnog opstanka. Postoji grupa otpora FEDRA-i koja pogubljuje suradnike prethodnog režima u potrazi za doušnikom koji je, ispostavilo se, samo pokušavao zaštititi svog mlađeg brata. Postoji jeziva organizacija nalik kultu koju vodi vjerski fanatik koji zahtijeva da se njegovi sljedbenici pokore njegovoj volji ili će se suočiti s nasilnom kaznom; svoju agresiju opravdava kao nužnu za opstanak grupe.

Naposljetku, Joel i Ellie stižu do laboratorija Firefly. Ali čim stignu, Ellie je odvedena i pripremljena za operaciju.

Znanstvenici Fireflyja vjeruju da mogu napraviti lijek - ali će morati ubiti Ellie u tom procesu.

Joel, dakle, ima izbor: sukobiti se s Krijesnicama (Fireflies) i spasiti Ellie ili je pustiti da umre nadajući se da će proizvesti lijek koji će spasiti čovječanstvo. Za Joela to uopće nije izbor. Kreće u napad na bolnicu, ubijajući pobunjenike (Fireflies) i liječnika koji priprema Ellie za zahvat. A onda laže Ellie, govoreći joj da lijek nije moguć i da su Krijesnice ubili pljačkaši.

Ellie bi, sugerira serija, možda dopustila da bude žrtvovana. Ali Joel nije pristao na to. Nije mogao, jer ju je jako volio, jer je postala dio njega, osoba koju je cijenio više od ostatka čovječanstva. Izabrao je potrebe nekolicine — ili pojedinca — umjesto potrebe kolektiva.

"The Last of Us" ne iznosi argument da je Joel u pravu nego da je njegov izbor razumljiv i opravdan, da se temelji na prepoznatljivom moralu. Kao i u Khanu, Joelov osjećaj za ono što je ispravno i što je važno u svijetu bolnih izbora omogućuje likovima da prežive.

Priča iznova pokazuje da izbor da se pojedinac ne žrtvuje za kolektiv ne čini nekoga čudovištem. Naprotiv, braniti sebe i svoje voljene, voljeti nekoga toliko snažno da si za njega spreman učiniti sve, čak i uz veliku cijenu za društvo, čini čovjeka izrazito humanim. To je zato što kolektiv ne brine i doista ne može mariti za individualne potrebe i želje, za specifičnost i neobičnost ljubavi, za prioritet bliskih prijatelja i obitelji nad masom.

Pokušaj je to odgovoriti na pitanje što dobar i moralan pojedinac duguje društvu zapanjujućim i provokativnim odgovorom: Možda – samo možda – baš ništa.