Nisam filmski kritičar, iako volim pogledati dobar film. „Ministarstvo ljubavi“ Pave Marinkovića pogledao sam ponukan medijskim prepucavanjem o karakteru i poruci filma. Vjerojatno inače nikada ne bih ni čuo za taj film, ali eto, oni koji su bili protiv njegovog prikazivanja dali su mu (ne)očekivanu reklamu.

Film, kao i sama tema, nisu me nešto posebno oduševili. U redu, kroz film se valja tema oduzimanja mirovina udovicama pokojnih hrvatskih branitelja, ali u pozadini priče je zapravo alegorija na današnje hrvatsko društvo koje vapije za pravdom i smislom. Naša realnost govori nam kako nas vlast guli na svakom koraku, kad joj se prohtije zagrabiti u naše džepove, to ne radi čak ni suptilno, već donese novi zakon, odluku ili porez kojim se jednostavno napuni prazna državna blagajna kako bi uhljebi mogli bezbrižno uživati na blagodatima državne sise.

E, pa film „ Ministarstvo ljubavi“ govori upravo o tome. Govori o jednom nesređenom biologu koji ne može posao naći u svojoj struci, koji živi u sjeni svog punca, državnog službenika koji sa svojim kolegama pije na radnom mjestu i ismijava udovice Domovinskog rata, a usput, iako je u skladnom kršćanskom braku, dopušta da ga oralno zadovolji kolegica pukovnica s posla. Poznato? Da, film govori o nemoralu države i državnih službenika koji nesmiljeno love udovice Domovinskog rata ne bi li im uzeli mirovinu. Poanta priče ogleda se i jednom od zadnjih kadrova kada oštećeni udovac dolazi inspektoru i kaže mu u lice kako mu ovaj može oduzeti mirovinu, ali mu ne može oduzeti ono što on i njegova Mara imaju. A to je ljubav.

Iskreno, ne znam zašto su se braniteljske udruge i udruge udovica digle na zadnje noge. Misle li branitelji i udovice da se neke teme moraju konzervirati i da se o njima ne treba razgovarati i propitkivati ih? Devedesetih godina mladići i djevojke odlazili su u rat kako bi izborili slobodu za sebe i svoju djecu. Zašto su danas neke teme zabranjene i zašto se općenito brani nečije pravo na kreativnost neovisno o kojoj vrsti umjetnosti se radi?

Razumio bih frustraciju da se u filmu udovice vrijeđaju ili da se negativno generalizira ta društvena skupina. Ali na jedan simpatičan i humorističan način ispričana je priča u pozitivnom kontekstu. Zašto se onda bune spomenute udruge? Zbog samog filma (koji mnogi koji ga komentiraju nisu pogledali) ili zbog same teme? I zašto se o toj temi ne bi smjelo razgovarati javno kad je javna tajna (pogotovo po malim mjestima) da su pojedine žene udovice bile u vanbračnim vezama, ali se nisu udavale kako ne bi izgubile primanja. I tko bi te žene uopće osuđivao ako su tako postupale?

Upravo ovaj film šalje poruku kako država ne smije ulaziti u privatni život pojedinca i zagledavati se u nečiju postelju te na taj način neizravno daje pravo udovicama zapravo, iako su formalno u prekršaju.

Ne dvojim da bi pojedine udruge iz Domovinskog rata zbog ovoga podigle i šator da je na vlasti slučajno bilo tko drugi osim HDZ-a. I uz maksimalno moguće poštovanje prema svim braniteljima i udovicama poginulih hrvatskih branitelja, uvijek ću braniti njihovo pravo na prosvjed, pa i onda kad smatram da nisu u pravu. Ali isto tako i oni moraju postati senzibilizirani za pravo govora i slobodu i onima s kojima se možda ideološki ili svjetonazorski ne slažu. Upravo je u tome ljepota današnje Hrvatske, sloboda, pluralizam te slobodna i kritička misao.

Mislim da nije potrebno tražiti društvene probleme tamo gdje ih nema. Ne kvarimo u miru ono za što smo krvarili u ratu.