Znate o kojem tipu ljudi pričam. Veliki Hrvati, mrze Srbe, jugoslavenstvo i komunizam. Barem onako deklarativno. Tko bi rekao da će mnogi takvi "desničari" početi koristiti svaki mogući argument iz udžbenika marksizma? I kako je uopće do toga došlo?

Da bismo to shvatili, vratimo se na početak. Osnivanje samostalne Republike Hrvatske. Ili bismo možda trebali ići i ranije u povijest, prisjetiti se kako je bivša država, mnogima neprežaljena, a ljudima iz ove priče omražena, SFRJ, bila zapravo siromašna. Toliko siromašna da nije bila privlačna ni bogatašima sa Zapada da dođu ljetovati na predivnu hrvatsku obalu Jadranskog mora, niti je bilo siromašnijih naroda koji bi u Jugoslaviji pronašli prilike za svoju budućnost. Jugoslavija je bila prilično zatvorena država s vojskom na granici koja je više čuvala granicu od onih koji bi iz nje ilegalno izašli od onih koji bi u nju ilegalno ušli. Ovih drugih, istini za volju, nije ni bilo.

A onda smo dobili samostalnu hrvatsku državu s drukčijim društveno-ekonomskim i političkim uređenjem od prethodne. Nismo ju baš "dobili" na pladnju, Hrvati su se za državu morali izboriti. Mnogi su mladići to platili životom. Zato trebamo biti zahvalni svima koji su nam omogućili državu kakvu sada imamo - nije savršena ni bogznašto dobra, ali je bolja od svake prethodne u kojoj su Hrvati prije živjeli. A njena kvaliteta ovisi isključivo o nama samima.

Ta je nova država, djelomično zahvaljujući socijalističkom nasljeđu koje se ne može samo tako preko noći obrisati, koje nije činilo ništa na polju ekonomskog napretka dok su nesocijalističke zemlje zapadne Europe grabile naprijed, a djelomično zahvaljujući ratu koji nas je pogodio, desetljećima bila slabo razvijena i više-manje siromašna. Kako to možemo sa sigurnošću znati? Tako što su stotine tisuća Hrvata otišli za boljim prilikama u bogatije zemlje, a nije bilo onih koji bi tu došli izvana jer su baš ovdje vidjeli svoje prilike.

Negdje krajem 2010-ih to se bitno promijenilo. Hrvatska konačno grabi vezu s najrazvijenijim zemljama svijeta. To možemo vidjeti po tome što je migracijski neto saldo sada pozitivan, odnosno više ljudi godišnje dolazi izvana u Hrvatsku raditi nego što je onih koji iz Hrvatske odlaze raditi van. Dakle, situacija se mijenja u hrvatsku korist.

Svatko u Hrvatskoj, tko ima dobre namjere i iskreno voli ovu zemlju, valjda bi trebao biti sretan zbog toga. Hrvatska je konačno postala zemlja poželjna za život i rad. Konačno postoje narodi toliko siromašniji od Hrvatske, da je za njih jack pot ako dobiju radnu vizu za rad u Hrvatskoj. Time smo se priključili razvijenom svijetu koji već desetljećima ili stoljećima uvozi radnike za poslove koje bogato domicilno stanovništvo uglavnom ne želi raditi.

Netko bi mogao pitati: kako sad Hrvati neće raditi te poslove, a toliko godina smo dosad htjeli? E, pa Hrvati su sada bogatiji no ikad prije u povijesti, a to znači da sada imaju bolje prilike. Tko ima bolje prilike, taj neće prihvatiti svaki posao. No, to ne znači da potreba za tim poslovima više ne postoji. Štoviše, sada se u Hrvatskoj traži više građevinskih radnika, više uslužnog osoblja, više pomoćnih i glavnih kuhara, više konobara, više dostavljača, više taksista nego ikad prije. Ti su poslovi sada traženiji iako je sve manje domicilnog stanovništva koje ih je voljno raditi. I što Hrvatska bude bogatija, ti će poslovi biti još traženiji, a bit će još manje Hrvata koji će ih htjeti raditi.

Zato se stvara sve veća potreba za uvozom stranih radnika. Hrvatska ima najbolju imigrantsku politiku na svijetu. Nisam fan Andreja Plenkovića i HDZ-a, ali ovo im moramo priznati. S lošim izborom, budući da Hrvatska još uvijek nije toliko bogata da bi mogla privlačiti strane radnike iz cijelog svijeta, ciljana imigracija iz Nepala, Filipina i Indije je pun pogodak - jer to su generalno miroljubivi ljudi koji ne prave probleme, nisu nasilni, marljivi su i vrijedni. U usporedbi s mnogim drugim zapadnim zemljama koje imaju gadne probleme zbog loše imigracijske politike, Hrvati se realno ne mogu požaliti.

Što onda preostaje desničarima koji po svojoj vrloj definiciji moraju biti protiv stranaca, došljaka, žele se uhvatiti tog globalnog (rekao bih i "globalističkog" jer oni baš vole taj pojam) vala pa šiziti zbog imigracije? Ne mogu se žaliti na nasilje i kriminal kad toga u Hrvatskoj nema, barem ne u mjeri kao u Njemačkoj, Francuskoj, Vel. Britaniji, Švedskoj... Ne mogu se žaliti na imigraciju iz sigurnosnih razloga, ne mogu se žaliti niti na islamizaciju Hrvatske kad preko 90 posto radnih imigranata u Hrvatskoj nisu muslimani. Što im preostaje?

Preostaje im samo napraviti salto morale i okrenuti se drastično ulijevo, prema Karlu Marxu.

Jer valjda nije popularno reći da ti netko smeta zato što je drukčije boje kože, tako bi ispali rasisti. Zato će radije reći ovako: "Jadni Nepalci, služe poslodavcima kao robovi". Da, to u zadnje vrijeme jako često slušam baš od hrvatskih desničara - nacionalista. Zamislite, njih je jako briga za blagostanje Nepalaca u Hrvatskoj. Zabrinuti su.

Da ih je stvarno briga za te ljude, ne bi ih ponižavali govoreći da su robovi jer rob nema izbora, rob je sluga gospodara. Ovi ljudi su došli svojevoljno, potpisali ugovor koji im odgovara i plaćeni su za svoj rad onako kako su dogovorili. Ako vi ne biste voljeli da netko o vama govori da ste rob, onda nemojte to činiti ni drugima koji, poput vas, pošteno rade za sebe i svoju obitelj posao koji su sami htjeli.

Da im je stvarno stalo do dobrobiti Nepalaca u Hrvatskoj, bili bi zbog njih sretni jer ti su ljudi ovdje našli svoju sreću i prilike kakve nikad prije nisu imali, rade za plaću kakvu prije nisu ni sanjati mogli. Da tim radnicima ovdje nije dobro, vratili bi se nazad u Nepal, što mogu učiniti u bilo kojem trenutku.

Ali, ali... "Poslodavci su krivi jer gledaju samo da se obogate za što jeftiniju radnu snagu". Da, svatko gleda proći što isplativije - i poslodavci i radnici, i kupci. Svi to radimo. U tržišnoj ekonomiji, koja se temelji na dobrovoljnoj suradnji, ipak do transakcije dolazi tek onda kad su sve uključene strane suglasne. Do kupovine dolazi kad se želje kupca podudaraju sa željama prodavača, a do sklapanja radnog odnosa kad se želje poslodavca podudaraju sa željama radnika. To je najveća vrijednost kod tržišne ekonomije - što je dobrovoljna i slobodna, u potpunosti ovisi o slobodnoj volji svih uključenih pojedinaca.

Argument koji hrvatski nacionalisti sada sve češće izvlače je onaj o sukobu klasa. To je klasični argument iz Marxovog "Kapitala" i njegove teorije o klasnoj borbi. Marx i njegovi sljedbenici tvrdili su da se cijela povijest čovječanstva zapravo može svesti na borbu između tlačitelja i potlačenih, pa tako i gospodarstvo u tržišnoj ekonomiji ili, kako oni vole reći, kapitalizmu. Pri tome su poslodavci (kapitalisti, poduzetnici) uvijek oni koji tlače i "izrabljuju", a radnička klasa je potlačena.

Marxova teorija o klasama ima nekoliko bitnih nedostataka koji cijelu teoriju ruše, na što je jako dobro ukazao liberalni teoretičar Ludwig von Mises u knjigama "Socijalizam", "Ljudska akcija" i "Teorija i povijest".

Prvi nedostatak Marxove teorije o borbi među klasama je taj što pogrešno polazi od pretpostavke da su interesi svih poslodavaca zajednički, a interesi svih radnika također zajednički. U stvarnosti, poslodavci su međusobno često konkurenti sa suprotstavljenim interesima. Čak i ako nisu konkurenti, tj. ako nisu iz iste branše, opet mogu imati suprotstavljene interese kad je riječ o javnim politikama. Na primjer, vlasnik drvne industrije želi da država uvede visoke carine na uvoz drveta. Međutim, vlasnik tvrtke koja se bavi proizvodnjom namještaja želi da se takve carine ukinu jer mu one podižu troškove proizvodnje.

Ista stvar koja vrijedi za poslodavce, vrijedi i za radnike. Ni radnici nemaju zajedničke interese, i oni su međusobno konkurentni. Čak i kad se ne natječu za isto radno mjesto i bolju plaću, onda su im interesi na radnom mjestu identični interesima tvrtke u kojoj rade, odnosno njihovog poslodavca. Jer ako se povećaju troškovi proizvodnje zbog skupljeg materijala, to će vrlo vjerojatno značiti manja primanja za radnike. Radnik želi da tvrtka u kojoj radi posluje što bolje ništa manje nego njegov poslodavac jer mu o poslovanju tvrtke ovisi i njegovo radno mjesto, i visina njegovog primanja.

Ne samo da poslodavac nema suprotstavljene interese onima svojih radnika, već su u velikoj mjeri njihovi interesi zajednički. Kada tvrtka bolje posluje, povećavaju se primanja radnika i poslodavca. Kada tvrtka loše posluje, ugrožena su primanja radnika i poslodavca. Ako tvrtka više ne može poslovati, ona se gasi pa gube i radnik i poslodavac.

Krivulje rasta odnosno pada primanja za radnike i za njihove poslodavce u pravilu se kreću u istom smjeru, razlika je jedino u omjeru - kada poslovanje raste, primanje vlasnika tvrtke uglavnom raste više nego primanje radnika. Socijalisti će reći da to nije pravedno, ali onda možemo postaviti pitanje preuzimanja rizika. Poduzetnik je preuzeo rizik kad je uložio u posao za koji nije mogao biti siguran hoće li uspjeti. Da je posao propao, on bi izgubio sve što je uložio, a radnik bi izgubio samo radno mjesto. Prema tome, kod poslovnog uspjeha onda poduzetnik valjda ima pravo biti nagrađen za preuzimanje rizika i dobru procjenu.

Marksizam je više puta potpuno opovrgnut kao pogrešna ekonomska filozofija s katastrofalnim rezultatima u praksi. Desničari inače nisu ti na koje bih se kladio da će biti zaraženi takvom ideologijom. Pa ipak, ne treba zaboraviti da je i hrvatski katolički portal Bitno.net već više puta pisao marksističke tekstove o ekonomiji. Taj portal vode ljudi koji su prilično zadojeni marksizmom i imaju nepovjerenje prema slobodnom tržištu, što zapravo znači da im nedostaje povjerenje u ljudsku slobodu.

U hrvatskoj desničarskoj i katoličkoj misli marksizam je duboko ukorijenjen. Čak je i Stjepan Radić, koji je u mladosti bio zainteresiran za liberalizam, kasnije podlegao čarima marksizma pa je u Moskvi učlanio Hrvatsku seljačku stranku u Seljačku internacionalu, što je bio sovjetski pokušaj da iskoriste seljake diljem Europe za socijalističku revoluciju. NDH je pokušala utemeljiti svoju ekonomiju na kvazi socijalističkim temeljima. Franjo Tuđman je čak i nakon raspada Jugoslavije i osnutka samostalne hrvatske države javno izjavio da je on "hrvatski marksist". Ne treba čuditi onda to da je dio hrvatske desnice u vremenu globalizacije i kad je došlo do potrebe uvoza stranih radnika odmah pohrlio upravo dobrom starom Karlu Marxu za pomoć.