On je antikomunistički, ali ne iz uobičajenih razloga; temeljito se protivi slobodi kakva je shvaćena u liberalnoj tradiciji. Protivi se slobodnom tržištu, slobodi udruživanja i slobodnoj migraciji. On okuplja narod oko države koja postavlja organizacijske principe društvenog poretka i teži ka vladavini jednog čovjeka, ali se pozicionira na suprotnoj strani ljevice u tradicionalnom značenju.

Tim riječima započinje Jeffrey Tucker, direktor Zaklade za ekonomsku edukaciju (FEE) opis onoga o čemu govori u svojoj novoj knjizi "Desničarski kolektivizam: još jedna prijetnja slobodi".

Što je ovo što vidimo, ovaj čudni pokret koji je živ i raste u Europi i Sjedinjenim Državama? Većina ljudi sadašnje generacije nema osjećaj povijesnog isušivanja intelektualne strane desničarske kolektivističke pozicije. Znamo za neke fašističke vođe iz sredine 20. stoljeća, ali ne ideološku orijentaciju koja je dovela do njih ili ideje koje su ostavili na stolu da ih se kasnije pokupi. To je nestalo iz povijesti.

U međuvremenu, izgledi za socijaldemokratsku ideologiju blijede, a nešto drugo dolazi kako bi popunilo ovaj vakuum. Što je to? Odakle dolazi? Kamo vodi?

Ova knjiga nastoji ispuniti jaz znanja, objasniti što je ovaj pokret i zašto svatko tko zaista voli i čezne za slobodom u klasičnom razumijevanju, treba razviti nos i instinkt za uočavanje suprotnog kada dolazi u nepoznatom obliku. Moramo naučiti prepoznati jezik, mislioce, teme, ciljeve političkog etosa koji je ispravno identificiran kao fašistički.

Zašto "desno krilo"? To je fer pitanje, jer je povijest desnog i lijevog stupnja vrlo komplicirana i definicije se konstantno mijenjaju. Ako pod pojmom lijevo smatrate sve što ide u smjeru tiranije, a pod pojmom desno sve što je u smjeru slobode, moje korištenje pojma "desničar" ovdje neće imati smisla za vas.

Ali to nam ostavlja problem. Nema puno smisla opisati Karla Marxa i Carla Schmitta kao ljevičare kada je Schmittov cjelokupni ideološki aparat konstruiran na otvorenom protivljenju Marxu. I ne objašnjava zašto su neke od najuspješnijih tiranija 20. stoljeća porasle u suprotnosti s komunizmom i pokazale su se jednako opasne kao i ono čemu su se suprotstavljale.

Raspravljat ću o određivanju "desnog krila" s obzirom na to da ti pokreti odgovaraju određenim desničarskim temama tiranskih ciljeva. Oni govore o obitelji, vjeri, naciji, pa čak i imovini, ali ne u interesu buržoaske slobode, već kao političke retorike osmišljene da okupljaju određenu demografsku strukturu srednje klase. Oni će se možda suprotstaviti ljevičarima zbog preuzimanja medija i akademije s najboljima od njih, no njihov interes nije u dopuštanju maksimalne osobne i ekonomske slobode, već ograničavanje i služba naciji, državi, krvi, zemlji, prijestolju i oltaru.

Najčešće se ovim ljudima pridaje pokretačka snaga po percepciji da je lijevica u porastu i treba se protiv nje boriti; doista, to je podrijetlo fašističkih pokreta posljednjih 100 godina. Ali ono što žele je nešto drugo; to je novi oblik sveobuhvatne društvene i ekonomske kontrole.

Posebna karakteristika desničarskog kolektivizma je njezina opsjednutost demografijom. Ovo se uklapa u cjelokupnu ideologiju, koja se ne usredotočuje na klase, već na duboke probleme s identitetom koji često zadiru u rasu i etničku pripadnost. Ludwig von Mises pisao je o nacizmu: "Cilj je bio ukinuti laissez-faire ne samo u proizvodnji materijalnih dobara, već i u proizvodnji ljudi".

To vrijedi za većinu oblika fašizma: ide prema čvrstim ciljevima, kroz različite načine, od migracijske kontrole do eugenike te planiranja rođenja i kontrole rađanja. Anarhija u "proizvodnji ljudi" se ne tolerira. Na čudan način to ima smisla. Ako želite kontrolirati društveni poredak, stvarno ga kontrolirati, morate početi s kontroliranjem demografske populacije.

Naša generacija nema puno realnog iskustva s reakcionarnim pokretima i njihovim učincima. No, ignorirajući takve pokrete izlažemo se vlastitoj opasnosti. Takva desničarska misao ima duboke korijene koji teže još do početka 19. stoljeća, kada su sljedbenici Hegela podijeljeni u desne i lijeve grane, ovisno o tome vjeruje li u prusku državu i crkvu kao krajnju kulturu evolucije. Desničari su otišli na jedan kraj, a ljevica na drugi.

Obje strane su pokrenule pobunu protiv liberalnih previranja koja su fundamentalno promijenila društvenu i demografsku strukturu zapadnog društva. Desno i lijevo, u mnogim različitim nacionalnim iskustvima, predložili su različite načine rješavanja onoga što su smatrali katastrofom u izradi. Drugo, to su ljudi koji su željeli iskopati tijelo Adam Smitha i objesiti ga za primjer.

Ono što nazivam desničarskim kolektivizmom stvarno predstavlja polukoherentnu tradiciju misli: jezik, teme, zamjerke, odgovori i vizije konzistentni su nekih dvjestotinjak godina, intenzivirajući se svakog desetljeća. Godine 1956. osnivač Zaklade FEE Leonard Read napisao je sljedeće:

"Ljevica i desnica su opisi autoritarnih stavova. Liberalizam nema horizontalan odnos prema autoritarnosti. Odnos liberalizma prema autoritarnosti je vertikalan...Što je, zapravo, razlika između komunizma i fašizma? Oba su oblici etatizma, autoritarnosti. Jedina razlika između Staljinovog komunizma i Mussolinijeva fašizma je beznačajni detalj u organizacijskoj strukturi. Ali jedan je "lijevo", a drugi je "desno"! Gdje to ostavlja klasične liberale? Liberalizam je, zapravo, suprotnost komunizma. Ipak, ako liberal koristi pojmove "lijevo" i "desno", on pada u semantičku zamku priznavši da je "desničar" (fašist) zbog toga što nije "ljevičar" (komunist). Ovo je semantičko groblje za libertarijance, uređaj koji isključuje njihovo postojanje."

Ono što Read najvjerojatnije nije mogao zamisliti jest da će ova terminologija preživjeti Hladni rat i doći urlikati u 21. stoljeću. Štoviše, bio bi zaprepašten kad bi vidio tolike libertarijance našeg doba potpuno zbunjene o tome gdje se nalaze unutar lijeve/desne strukture. Odgovor je da se ne nalazimo unutar te strukture uopće. Ali da bismo to shvatili, zahtijeva više znanja.

Ono što je najvažnije, istinski ljubitelji ljudskog oplemenjivanja kroz slobodu trebaju veliku svijest o tome tko smo, što smo postigli u prošlosti i što treba poduzeti kako bi imali racionalne i uvjerljive argumente i protiv ljevice i desnice.

Živimo u teškim vremenima za liberalnu filozofiju. Možemo ih nadvladati samo kroz veće razumijevanje naših borbi u prošlosti, a time i budućih izazova, napisao je Tucker.